- Pravobranitelji su upozorili da prijeti mogućnost da svaki peti građanin padne u siromaštvo. To je svakako dio diskursa o gubitničkom modelu koji u Hrvatskoj postoji od 1991. do 2012..

 

- Naravno. Koncepcija je bila jedino stvaranje države. Nitko se nije pitao što poslije. U razvojnom smislu ni prije ni sada nije postojala nikakva koncepcija. Riječ je o čistom modelu mišolovke. On podrazumijeva provođenje politike isključivo odozgo od utemeljenja RH do danas, privatizaciju kao legaliziranu pljačku stoljeća koja je provođena po pravilima neoliberalne tranzicijske igre od Jadrana do Vladivostoka, te totalno uništenje industrije. Sve je to dovelo do toga da nas Europska unija gleda samo kao novo tržište, kao izvor potrošnje, nikako ne i proizvodnje, pa Hrvatskom dominiraju uvoznički lobiji, permanentno se povećava inozemni dug, bankarske oligarhije izrasle su u sile iznad društva kojima se ni jedna vlada u zemlji zadnjih 20 godina nije mogla suprotstaviti. Zbog orijentacije na potrošnju, kreditima se generira potpuno novo dužničko ropstvo, nezaposlenost je dosegnula 348 tisuća, a trendovi govore da će i dalje rasti...

 

- Točno. Zato imamo i potpuno demografsko urušavanje i emigraciju najsposobnije mlade populacije. Stvoren je osjećaj apatije i nepovjerenja u političke elite i stranke. U Hrvatskoj postoji kriza političke legitimacije i pada povjerenja u politički sustav. Političkim sustavom upravlja se tehnikama spina, a javnošću vlada društvo spektakla i banalnosti. Minimalno se ulaže u znanost, obrazovanje i kulturu, dapače, kreše se i ide u pravcu odžavanja kolonijalnog modela. Takav redukcionizam je u funkciji kreiranja građanina kao pukog potrošača i apatičnog glasača u kontekstu carstva opsjena, u kojemu dominira društvo zabave, zaglupljivanja i pseudodogađaja. Na taj se način nikada nećemo izvući iz ove strukturne krize.

 

- Imamo zarobljeno, apatično društvo u mišolovci kolonijalnih i polukolonijalnih odnosa gdje se financira inozemna proizvodnja preko naše potrošnje, gdje dominira financijska oligarhija i gdje postoji kriza demokracije. Hrvatska se približila izjednačavanju broja nezaposlenih s brojem umirovljenika, kolapsu socijalne države, padu kreditnog rejtinga, daljnjem padu BDP-a... Vladi se tresu gaće pred različitim agencijama za ocjenu kreditnog rejtinga jer o njoj ovisi hoćemo li se dalje zadužiti ili ne. Banski dvori potiču poreznu represiju, a ne potiču proizvodnju, izostale su investicije, caruje korupcija, u samoj Vladi postoje oporba, svađe i međusobne ucjene, najavljuju se drastična rezanja u javnom sektoru... Sve to može dovesti do iskakanja tzv. zatvorene institucionalne mase u otvorenu masu.

 

- Postoji mogućnost socijalnih nemira uoči lokalnih izbora.

 

- Da postoji politička volja ili konsenzus političkih elita, mi bismo u dogledno vrijeme mogli doći do dobitničkog modela. Njegove pretpostavke su temeljni zaokret, reidustrijalizacija zemlje, rast zapošljavanja, održiva socijalna država i jačanje demokracije te investicije u obrazovanje, znanost i kulturu. Društvo bi se moglo razvijati na vlastitim sposobnostima, ekonomskim i energetskim resursima i prikopčanosti s velikim svijetom. Zaustavilo bi se iseljavanje, smanjio bi se inicijalni dug i moglo bi se upravljati razvojnim opstankom.

 

- Neka ga onda počnu provoditi, pa će imati legitimaciju.

 

- Oni su posljednjih godinu dana potrošili kategoriju povjerenja. Francis Fukuyama pisao je da ona društva koja imaju visok stupanj povjerenja spadaju u uspješna društva. Ona koja nemaju visok stupanj povjerenja u institucije i u vodeće društvene skupine neuspješna su društva.

 

- Da, mislim. Ako se pogledaju ispitivanja javnog mišljenja, pokazuje se da je i jedna vrlo stabilna institucija poput ona predsjednika Republike doživjela pad rejtinga. To je i logično: ako čitavoj državi pada kreditni rejting, zašto ne bi i Josipoviću? Što je on to učinio da mu popularnost ne pada? Vlada se nakon samo godinu dana rada ocjenjuje tek dvojkom. Što je Milanovićeva Vlada napravila da bude drukčije? Hrvatsko društvo je beskoncepcijsko. Ne možemo očekivati od građana da imaju povjerenje u one koji vode ovo društvo, niti oni koji vode imaju povjerenje u građane. To je jedan krivi spoj koji bi se na duge staze trebao otklanjati.

 

- Pitanje je koliko će još ljudi imati strpljenja i koliko će se moći ponašati kao masa zatvorena u okvire institucija. Kao posljedica ovog gubitničkog modela i daljnjih rezanja, jedan mali potez Vlade može biti okidač da ljudi iziđu na ulice i da dođe do velikih prosvjeda. Mogla bi to biti neko novo hrvatsko proljeće.

 

- Slovenski europarlamentarac Jelko Kacin najavio je ponavljanje slika iz Maribora u ostalim zemljama bivše Jugoslavije. Kada se komparativno prate ta društva, ona su vrlo kompatibilna po problemima. Proces ekonomske i političke tranzicije odvijao se po pravilima neoliberalne političke i ekonomske filozofije. Uništena je industrija, na mjesto starih trgovačkih lanaca stigli su inozemni, ušle su strane bankarske institucije, uništena je poljoprivreda... Slovenija je čak prošla blažu varijantu te tranzicije, no i tamo je na sceni postdemokracija, u kojoj postoji sprega krupnih interesa oligarhijskih struktura i vlada. Isti simptomi postoje i u Grčkoj, Italiji ili Hrvatskoj.

 

- U postdemokraciji vlada niska politička participacija, a cijeli je sustav sveden na definiciju minimalne demokracije. Colin Crouch veli da je to situacija u kojoj su “interesi moćne manjine postali aktivniji od mase običnih ljudi, situacija u kojoj su političke elite naučile manipulirati i upravljati potrebama ljudi; kad izborne kampanje odozgo moraju glasače uvjeravati da odu na glasovanje”. U postdemokratskom stanju nema političke diskusije, nema ideologija ni doktrina, a politika se shvaća kao poduzetnička djelatnost podupirana političkim marketingom. Gubi se prostor javne kontrole, a demokracija bez javne kontrole, kao što bi rekao talijanski politolog Norberto Bobbio, pada u polje anonimne moći i carstva opsjena. Građani se za mišljenje pitaju tek svake četiri godine. Onda to Josipović naziva “praznikom demokracije“. To je frustrirajuće! U Hrvatskoj se zasad frustracije kanaliziraju na različite načine. Jedan dan Milanovića spašava Sulejman Veličanstveni, drugi put Gotovina, treći put neka nogometna utakmica, no frustracija ostaje. Bilo koja Vladina odluka, na tragu primjerice porezne represije, može dovesti do iskakanja.

 

- Vlada cijelo društvo tretira kao poluzreli limun i cijedi ga do iznemoglosti. Vlada ima koncepciju porezne represije, generira strah u društvu od otkaza, od pada u siromaštvo... To su osnovni uvjeti u kojima politički sustav počinje skretati prema poluautoritarnim vodama. Jedan krivi potez može izazvati prosvjede.

 

- Ako nas čeka konflikt niskog intenziteta, on će proći kao što su prošli i dosadašnji. Nakon njega život će nastaviti teći dalje, a stranke će se nastaviti pripremati za lokalne izbore i izbore za Europski parlament. Thomas Jefferson je u svojem djelu “Sloboda i demokracija” napisao kako je “malo pobune tu i tamo dobra stvar u političkom svijetu, nužna kao i oluje u fizičkome. To je prijeko potreban lijek za dobro zdravlje zemlje.” No, ako konflikt bude podignut na najvišu moguću razinu, onda se ozbiljno treba razmisliti i na prijevremenim parlamentarnim i prijevremenim predsjedničkim izborima. Izbori su odgovor na konflikt visokog intenziteta. Bolje da se otvore četiri kutije i da se bacaju listići nego da po policiji padaju boce, a po glavi prosvjednika pendreci.

 

- Izbori bi bili ispušni ventil i spriječili bi radikalizaciju koja prijeti. Slažem se da na sceni nema aktera koji bi ovu zemlju izvukli iz modela mišolovke. No, izbori mogu biti izlaz iz jedne napete situacije. Nakon njih se može stvoriti nova koalicija, pa čak i formirati velika koalicija koja bi, zajedničkim snagama, mogla zemlju pokušati izvući iz krize.Bolje velika koalicija, nego stranačko sektaštvo kontra interesa društva, neredi i nasilje.

 

- Ne postoji. Mislim da su kontrolni mehanizmi dovoljno jaki da se to ne dogodi.

 

- To je model u kojemu su političke stranke pod utjecajem korporacija, a financijska oligarhija je sila iznad društva. U postdemokraciji neoliberalizam je jedina opcija. Socijaldemokracija je u jednoj tragikomičnoj situaciji: postala je privjeskom na neoliberalnoj ogrlici. Isto vrijedi i za druge stranke. Socijaldemokracija bi više trebala slušati pjesmu “Ružo moja crvena”.

 

- On vodi kraju socijalne države i države blagostanja, s idejom da se privatizira sve, od obrazovanja do zatvora, bordela, od vode do zdravlja i čisto hrvatskog zraka. Kao postdemokracija, demokracija je ples oligarija pod maskama. Demokracija je svedena tek na legitimaciju oligarhijskih interesa.

 

- Tako strukturirana i koncentrirana heterogena oligarhijska moć može se ograničiti, pa i kontrolirati jačanjem političke participacije. Očito, modelom predstavničke demokracije to je nemoguće jer je i ona oligarhijska struktura izvan kontrole. Ona je kao minimalna demokracija jednokratna kontrola građana, s apsolutnim osjećajem nemoći da se u intervalu od četiri godine išta može napraviti. Ali se zato može razmišljati o konstrukciji jednog hibridnog modela demokracije. Različiti teoretičari na Zapadu razradili su nekoliko modela. U nekima od njih prosvjedi postaju važan dio političke kulture. Logika je sljedeća: ako vlada svojim propustima i promašajima maltretira svoje građane, ona krade njihovo vrijeme i uništava im živote. Mi ne živimo starozavjetni metuzalemski život! U tom slučaju građani imaju prirodno pravo na otpor demokratskim sredstvima.

Mislim da bi za Hrvatsku najprimjerenija bila kombinacija modela parlamentarne, odnosno predstavničke demokracije, koja bi se nadogradila referendumskom demokracijom po uzoru na Švicarsku ili Austriju. Ona može biti i izravna, kontrolna, pa i digitalna, jer ipak živimo u digitalnom dobu. I, naravno, deliberativna, jer bez slobodnih medija ovaj hibridni model demokracije ne može zaživjeti. Na kraju glede usuda demokracije valja citirati Roberta A. Dahla: “Demokracija se čini pomalo riskantnom. No njezini izgledi ovise između ostalog i o tome što činimo. Čak i ako ne možemo očekivati da dobrostive povijesne sile pomognu demokraciji, nismo tek žrtve slijepih sila nad kojima nemamo nadzor.”

 

- To je i logično. U postdemokraciji vlast nema povjerenja u vlastite građane. Nitko nikomu ne vjeruje!

MARINA KARLOVIĆ SABOLIĆ