Iako ne po godinama, Vilim Ribić najstariji je i najdosljedniji sindikalni vođa u Hrvatskoj. Od kada je osnovao prvi demokratski sindikat u nezavisnoj Hrvatskoj prije 22 godine, ovaj rođeni Osječanin ostao je vjeran sindikalizmu. Iako u biografiji ima zanimljivih detalja, njegov život je, kako kaže, ipak samo borba za prava radnika. I čini se da to nikada nije bio teži i nezahvalniji posao.

Jesu li nakon prošlotjednog podizanja plaća nekim državnim dužnosnicima “maske konačno pale”?
- Čini se da jesu, ali odavno sam vidio ta lica ispod maski. Sada je, vjerujem, mnogima jasno da je riječ o jednoj nasilničkoj, bahatoj i politički nekultiviranoj vlasti. Riječ je zapravo o ljudima koji su vlast shvatili kao vladanje nad ljudima, a ne kao odgovorno služenje vlastitom narodu. Oni imaju određenu ideju, jedan koncept za koji su potpuno nekritički, neodgovorno, neintelektualno uvjereni da je dobar. Dakle, bez ikakvog propitivanja u vremenu i dobu kada je to i te kako potrebno. Ta vlast ima karakteristiku zatucanosti iz koje proizlazi ta njihova želja za moći i vladanjem. To su ljudi koji vjeruju da je planet Zemlja stvoren da bi se oni na njemu pojavili i odradili svoju uzvišenu misiju.

UMIŠLJENA SKUPINA

Sasvim suvišno je onda pitati je li vas razočarala Milanovićeva vlada, no jeste li ipak iznenađeni prvom godinom mandata vlade koja sebe smatra socijaldemokratskom?
- Da nisu socijaldemokrati znao sam i prije izbora, jer se to moglo zaključiti iz nekoliko stvari. Primjerice, Linić je još prije izbora zagovarao otpuštanje 70 tisuća ljudi. Zagovarao je i da se bruto-plaća isplaćuje radnicima na ruke. Pa to je ultraneoliberalna pozicija. Nažalost, riječ je o jednoj balvanskoj, neodgovornoj i umišljenoj skupini ljudi. Prije izbora upozorio sam naše članove da ne glasaju za velike stranke. Rekao sam - oni prošli su pokrali državu, a ovi će vam raditi probleme. Tada sam unutar sindikata bio kritiziran da se bavim politikom i da sam protiv promjena.

Kako i zašto je SDP napustio socijaldemokratske ideje?
- Ljudi koji ga danas vode su uzurpatori socijaldemokratske radničke ideje. Na Iblerovom trgu nema više radničkog mirisa ni u tragovima. To je sve dobro dezinficirano, tako da tamo sada glavnu riječ vode razni diplomati, liječnici, poduzetnici i slično. To vam je društvo s potpuno liberalnim idejama koje je doslovce izguralo sve one koji su pokušavali misliti socijaldemokratski. Ali i to neće moći unedogled. Nemoguće da svi ljudi u SDP-u budu inferiorni, jer nisu u SDP-u da bi provodili liberalne ideje. Velik dio još uvijek vjeruje u socijalnu pravdu i socijalnu državu.

LINIĆ BEZ ZNANJA

Možemo li demistificirati sukob između Vlade i sindikata? Koji je to red veličine oko kojeg je nastao problem i zbog čega su na kraju otkazani kolektivni ugovori?
- To je zapravo zanemariv iznos jer se radi o 1.250 kuna božićnice. Primjerice, sada štrajkaju radnici u Španjolskoj zato što im se ukida 13. plaća. U svim zemljama na zapadu imate 13. i 14. plaću. A naši nama žele ukinuti i ovo malo što imamo. Najveći problem u pregovorima je odnos prema sindikatima. On sve oslikava. Ako se poštuje druga strana, onda se pokušava doći do kompromisa, međutim kod Vladinih pregovarača nije bilo ni najmanje želje za njim. Ako nam se već pokušava ukinuti neko od naših prava, onda je normalno dati nešto zauzvrat, nešto nematerijalno čime bi se pokazala dobra volja. Ali oni nisu željeli dati nikakav ustupak, nego su pokrenuli medijsku mašineriju preko EPH i to više nisu bili pregovori nego ultimatum.

UCJENE I ZASTRAŠIVANJE

Kako uopće razgovarati s Linićem, od kojeg ti isti mediji prave supermena i velikog stručnjaka, a njemu nedostaje elementarnog znanja. Kada, primjerice, na sastanku samo iznesete suprotno mišljenje, i on se odmah razbjesni. Kada mu kažete da se ne slažete s njim, on se trese, žesti, crveni, odmah počne optuživati da smo protiv politike koja je za otvaranje radnih mjesta. A gdje su mu otvorena nova radna mjesta? On stvara sve veći broj nezaposlenih. Nadmašit će uskoro samoga sebe, jer za vrijeme njegove vladavine 2002. bilo je 400 tisuća nezaposlenih, a sada ih je već 365 tisuća. Nažalost, njih ne zanimaju ni cijena rada ni radnici. Znate zašto nisu htjeli vratiti ljudima božićnice kada bude novca? Zbog toga što kada nama sruše naša prava, to će se odmah odraziti i na privatnom sektoru. Oni na taj način zapravo smanjuju ukupnu cijenu rada u zemlji, a naše plaće bi prema njihovu mišljenju trebale biti ostatak ostataka u državnom proračunu, nakon što politika namiri sve druge potrebe, onda dolaze na red plaće radnika.

MMF PRIZNAO POGREŠKU

No kreditni rejting je ipak pao iako je Vlada smanjivala prava korisnicima državnog proračuna?
- Linić je odgovoran za pad kreditnog rejtinga, a ne mi, jer mi smo nudili kompromis. Kompromis je bio vraćanje uzetog kada bude novca jer jednom ga mora biti, makar za 50 godina, ali Linić je to odbio i poslao poruku da za prosvjetu, znanost i zdravstvo nikada neće biti novca. Dakle sve što su radili bilo je samo pokazivanje mišića. Kada tomu dodamo da su smanjili i plaće prosvjetarima kao kaznu jer su o uskrati njihovih prava provodili referendum, jasno je da je riječ o nemoralnim ljudima koji se služe zastrašivanjem, prijetnjama i ucjenama. A simbol tog nemorala je Linićev odlazak u Dubai. Pa on je kao ministar financija išao puniti proračun tuđe zemlji. Poruka je jasna. Građani su sredstvo, a oni s njima trebaju biti solidarni.

Što dalje, jeste li krenuli s tužbama?
- Prvo moramo dobiti odluku Ustavnog suda. Vlada je narušila sve moguće civilizacijske i demokratske standarde, konvencije i pravila Međunarodne organizacije rada kada su ukinuli postojeće kolektivne ugovore i kada su s nekim sindikatima potpisali novi temeljni kolektivni ugovor. Nama sada preostaje pravna bitka. Država koja zgazi standarde imat će sigurno reperkusije na međunarodnoj sceni. Ući će na popis zemalja koje krše radne i demokratske standarde i to će svakako biti velika pljuska Hrvatskoj. Pokazali su da ne poštuju baš nikoga samo da bi ostvarili svoj kratkoročni cilj, a to je neisplata 300 milijuna kuna za božićnice.

Eventualna pozitivna sudska presuda opet će sve to svaliti na teret državnog proračuna, znači opet će jednoga dana sve morati vratiti i to s kamatama?
- Onog časa kada dobijemo prvu sudsku presudu, dići ćemo kaznene prijave protiv Linića, Mrsića i Jovanovića zbog nanošenja štete poreznim obveznicima i državi i vođenja neodgovorne politike javnih financija.

Ovih je dana čak i MMF priznao svoju pogrešku vezanu uz štednju u zemljama suočenim s krizom. Proizlazi da su bili u pravu svi (među njima i vi) koji su tvrdili da se štednjom neće ništa postići.
- Mene to ne iznenađuje. Naša je politička garnitura slijepo slijedila sve što je dolazilo iz MMF-a. Nije se MMF-u prvi put ispričao. Bio je to slučaj i 2000. kada su priznali pogrešku vezanu uz zahtjev bivšim socijalističkim zemljama da treba izvršiti brzu i hitnu privatizaciju.

U KRIZI SE NE ŠTEDI

To znači da je MMF izravno priznao kako je europska i hrvatska ekonomska politka promašena?
- Jedan manji broj ekonomista u Hrvatskoj je upozoravao da je politika štednje loša. Saznali smo prvo teorijski, a sada nakon četiri godine i u praksi da ekonomska politika stezanja ne donosi ništa. U krizi se ne steže i ne štedi. Štedi se kada nema krize. Dugove trebamo izravnati kada nam krene, a ne sada kada nema. Obitelj u krizi mora štedjeti jer nema izbora, ali država ima mnogo instrumenata kroz tečaj, monetarnu, fiskalnu politiku, novčanu masu, poticati potrošnju u društvu. Potrošnja u krizi nije isto što i potrošnja u ekonomskom prosperitetu.
Nevjerojatno je da je dio ekonomske struke u Hrvatskoj bio u tim neoliberalnim mantrama koje propovijeda MMF. Dobar primjer nam može biti Island. Ta mala zemlja s deset puta manje stanovnika od Hrvatske vodi originalnu ekonomsku politiku i ima visoke stope rasta. Pustili su kontroliranu inflaciju, nisu spašavali banke, ukinuli su valutnu klauzulu, odlučili su ne vraćati dugove, povećali su izvoz, pokrenuli proizvodnju i imaju stope rasta među najvećima u Europi.

Čini se da smo u apsurdnoj situaciji. Nakon četiri godine krize građani, posebice najugroženiji, nemaju vremena čekati još tri godine, koliko je mandat ove vlasti da se nešto promijeni.
- I ova politika strogih mjera štednje jednom će stabilizirati ekonomiju i dovest će do izlaska iz krize. To će se jednom dogoditi. Ali pitanje je kada. Bogati mogu čekati i sto godina. Oni će i umrijeti kao bogati, ali siromašni ne mogu čekati. Nažalost s ovom garniturom promjene nisu moguće. Ona je moguća s nekim drugim političkim ili stručnim opcijama. Hrvatska srećom ima pametnih ljudi poput Ljube Jurčića, Ivana Lovrinovića i Željka Lovrinčevića, cijelu plejadu ljudi koja razumije stvar.

Dražen BOROŠ