Ivan Račan spada u političare koji mogu živjeti bez svjetla reflektora. Rijetko istupa u javnosti, tek povremeno daje intervjue. Skloniji je građenju strategija nego zajapurenoj političkoj polemici. Ne bježi od teških pitanja i, iako brani boje vlastite političke opcije, realno priznaje njezine propuste. Mnogi ga drže sivom eminencijom Milanovićeva SDP-a. Upućeniji znaju da njegov utjecaj više počiva na dobrim procjenama nego na osobnom prijateljstvu sa šefom socijaldemokrata.

U vrijeme dok je njegova stranka još prikupljala oporbeni staž, a pobjeda se činila izvjesnom opcijom, Ivan Račan jednom je prilikom rekao da će Milanović, već samo ako postavi nove standarde u odnosu prema javnom novcu, učiniti puno i unaprijediti Hrvatsku. Danas, u povečerje prve godine njegova mandata u Banskim dvorima, teško je oteti se dojmu da su građani ipak očekivali nešto više od toga.

− Svi želimo više. To je ljudska priroda. Što god ostvarimo, koliko god da je taj cilj bio velik, kad dođemo do njega, želimo još više. U Hrvatskoj trenutno, zbog teške gospodarske situacije, gotovo ništa nije dovoljno dobro. Tako će, dok ne ostvarimo pozitivan gospodarski rast, uspjesi prolaziti nezapaženo, a neuspjesi biti uveličavani.

Što se napravilo dobro?

− Novi smjer. Najveći je uspjeh usmjeravanje Hrvatske na novi smjer koji se sastoji od sređivanja države, zaustavljanja zaduživanja i privlačenja investitora, domaćih i stranih.

A gdje su izostali pomaci?

− Pomaci su izostali u brzini prestrojavanja na taj novi smjer, a sve što je u njemu sadržano je i povezano te ovisi jedno o drugome. Bez uređenije države nema investicija, a bez investicija nema novih radnih mjesta ili stvaranja novih vrijednosti.

Kad je SDP preuzimao vlast, bilo je 334.000 nezaposlenih. Danas ih je 369.000, i čini se da još nismo dotaknuli dno. Vojska nezaposlenih povećana je za veličinu jednog Dubrovnika. Kako tome stati na kraj?

− Samo investicije i poduzetništvo to mogu promijeniti. Investicije su strukturni problem koji rješava država, ali poduzetništvo u najvećoj mjeri ovisi o inicijativi građana i tu je potrebna promjena mentaliteta, koja također zahtijeva vrijeme. Nezaposlenost i gospodarski razvoj ogromni su problemi, koji imaju i veliku inerciju. Teško je zaustaviti ih kad krenu u pogrešnom smjeru, a treba vremena da se pokažu rezultati kad promijenite smjer.

Smeta li vam primjedba da Milanovićeva Vlada vodi istu ekonomsku politiku kao i Kosoričina?

− Ne. Prečesto živimo u crno-bijelom društvu, gdje je sve jedno te isto ako nisu krajnosti. Meni to nije prihvatljivo jer nije moguće složene odnose i procese promatrati samo kroz crno i bijelo. Vjerujem da u Hrvatskoj imamo konsenzus da moramo nastaviti razvijati tržišnu ekonomiju i Hrvatsku napraviti održivom na realnim osnovama, na vlastitim kapacitetima i potencijalima.

Ova je Vlada počela smanjivati porez na rad i rasterećivati izvozni sektor kako bi otvorila prostor za stvaranje održivih radnih mjesta i povećanje izvoza. To je početak i treba vremena za rezultate, a to je vjerojatno i najveći zaokret u ekonomskoj politici od početka tranzicije.

Na Ekonomskom institutu izračunali su da je danas Vlada porezima opteretila građane dva i pol puta više nego što je to bio slučaj u vrijeme HDZ-ova kriznog poreza. Zašto je to bilo nužno?

− Ne znam metodologiju tog izračuna, odnosno što se uspoređuje s čime. HDZ-ove su Vlade zaduživanjem plaćale ne samo razvoj, nego davanja i prava, bez obzira na to što su zaduživanja postajala sve nepovoljnija, a nisu provodile ozbiljnije promjene u ekonomskoj politici.

To je bio put bez povratka i Hrvatska bi se bez promjene smjera našla u financijskoj kataklizmi kakve gledamo u svijetu. Teret koji sada nose svi hrvatski građani je velik, ali još uvijek sami odlučujemo o svojoj budućnosti, a razvojem možemo smanjiti taj teret i stvoriti nove prilike.

Treba li SDP izaći iz klinča s Crkvom oko zdravstvenog odgoja?

− SDP nije u klinču s Crkvom, no Crkva jest preuzela ulogu lidera opozicije Vladi u uvođenju zdravstvenog odgoja, pa i u nekim drugim temama. To može biti dobro za javnu raspravu, ali loše za političku opoziciju jer gubi relevantnost skrivajući se iza Crkve. Predloženi zdravstveni odgoj ide u probnu provedbu, nakon koje će revizija, dijalog i daljnja javna rasprava utvrditi treba li što mijenjati.

Ipak, ne mogu se oteti dojmu da bi vaš otac Ivica Račan puno miroljubivije riješio ovaj spor?

− Možda je lijepo tako misliti, no od toga nema koristi jer nikad nećemo znati. Svi mi živi odgovorni smo za to da napravimo najbolje što možemo u našem vremenu.

Povišeni tonovi nisu rezervirani samo za relacije Crkve i države. Čini se da se i u do sada najpitomijem dijelu Hrvatske, kvarnerskom bazenu, stvar otela kontroli, barem kad je o verbalnim ispadima riječ. SDP-ov riječki gradonačelnik na Twitteru prijeti Slovencima da neće na more, Damir Kajin, koji ima podršku SDP-a za istarskog župana, dugogodišnjeg zastupnika Furija Radina uspoređuje s Mussolinijem. Kome koristi takvo raspirivanje nacionalne histerije?

− Nikome. Vojko Obersnel je pokušao napisati ciničnu dosjetku, a ispala je neprimjerena izjava. Damir Kajin je poznat kao čovjek koji bez zadrške govori što misli, a to ponekad zahtijeva naknadna objašnjenja kao s tom usporedbom. Lokalni izbori se bliže i neminovno će biti povišenih tonova, a ova dva slučaja gledam kao iznimke od javnog ponašanja kakvo smatram prihvatljivim, pa i pristojnim.

Je li SDP pogriješio što je podržao Kajina u Istri?

− SDP je na prošlim lokalnim izborima u Istri dobio osam posto glasova, a manje od toga gotovo nije moguće. Podrškom Kajinu SDP proglašava kraj pristajanja na to da u Istri kao mlađi brat trči za IDS-om i počinje borbu za preuzimanjem veće odgovornosti za budućnost Istre.

Ima li Ivo Baldasar ikakve šanse u Splitu?

− Split bira. Split je prije četiri godine iz dišpeta izabrao Keruma, čovjeka koji je, što je danas očito, otišao u politiku zbog vlastitih poslovnih interesa, a da mu je grad Split bio od sporednog značenja. Ivo Baldasar je alternativa postojećem stanju u Splitu i stilom i sadržajem i sigurno ima šanse, bio biran s dišpetom ili bez njega.

Može li ministar zdravlja Rajko Ostojić pobijediti Milana Bandića u Zagrebu?

− Kad bi mislili da ne može, ne bi ga kandidirali. Milan Bandić je činjenica hrvatskog političkog života, svojevrstan grijeh SDP-a i populist bez granica. Prošlog je tjedna kumovao skidanju plakata da se dodvori konzervativnim biračima, a idućeg će tjedna izaći s idejom turbosocijalne naravi da bi to nivelirao i svidio se svima, a ideja će biti ili neprovediva ili će u konačnici koštati građane višestruko skuplje.

Rajko Ostojić je, slično kao i u Splitu, potpuna suprotnost postojećem stanju u Zagrebu. Umjesto populizma i hvalisanja u najavama, Rajko Ostojić nudi osobnu odgovornost, strategiju i rad, a lako će se pohvaliti kad završi posao.

Što je danas SDP? Premijer Milanović u nekoliko je navrata ustvrdio da je SDP liberalna stranka. Gdje je to usput nestala socijaldemokracija?

− Povijesnom ideološkom metrikom nije lako definirati suvremenu politiku i političke opcije. U svijetu u kojem živimo, u svijetu hiperaktivne popkulture i twit poruka od 140 znakova, praktično je poslužiti se osnovnom podjelom na liberalno i konzervativno. No, Milanović je prije svega govorio o Vladi koju vodi.

Socijaldemokracija je tu, ona je težnja, ideja, skup vrijednosti oko kojih se mi u SDP-u okupljamo, ali ih na vlasti ne provodimo dogmatski, nego odgovorno i pragmatično u skladu s nacionalnim interesima i mogućnostima. Socijalna prava, naknade, davanja ne mogu se isplaćivati zaduživanjem države, nego mogu biti samo onolika koliko društvo može platiti. To je trenutna krizna situacija i mi moramo omogućiti razvoj Hrvatske kako bismo osigurali i povećali socijalna prava.

Bili ste jedan od prvih zagovornika izbora Zorana Milanovića na čelo SDP-a, inicirali ste predsjedničku kampanju Ive Josipovića. Danas se čini da ta dva političara zapravo kohabitiraju: iz Banskih dvora dolaze ideje o smanjenju ovlasti predsjednika Republike, na Pantovčaku naručuju istraživanja koja pokazuju da građani traže povećanje ovlasti. Zašto je taj odnos daleko od idiličnog?

− U vremenu HDZ-ovih Vlada imali smo česte sukobe na relaciji predsjednik Republike i Vlada, tako da je kohabitacija sada korak naprijed. Mislim da je to prirodan odnos koji proizlazi iz našeg izbornog sustava, jer daje dva, da ih tako nazovem, jednakopravna pogleda na istu stvar. A dva pogleda ne mogu uvijek vidjeti isto, ali ne smiju ni uvijek vidjeti različito.

Istraživanje naručeno u Uredu predsjednika pokazuje da pada podrška građana najjačim hrvatskim strankama, SDP-u i HDZ-u. Je li to normalan proces između dvaju izbora, kada opada mobilizacija birača, ili alarmantan signal da građani trajno okreću leđa političkim opcijama koje su ih razočarale?

− Kriza je. Teško je imati povjerenja u politiku i političare kad bivšeg premijera i neke ministre gotovo svakodnevno pratite u pravosudnim procesima. Uz to, ljudi su razočarani, teško žive i istovremeno očekuju brze promjene.

Nedavno je predsjednik Hrvatske gospodarske komore rekao da je naša vlastita kriza generirana pogrešnim gospodarskim politikama od kraja 70-ih godina, dakle u više od 30 godina. Brza rješenja nisu moguća jer ne postoje. Mi smo krenuli novim smjerom i vjerujemo da ćemo kraj mandata dočekati s dobrim rezultatima i povjerenjem birača da nastavimo.

Očekujete li pojavu neke treće, potpuno nove opcije u Hrvatskoj? Predstavlja li ona opasnost za SDP?

− Krizna vremena pogodna su za manipulacije, radikalne ideje i mesijanska rješenja. O SDP-u samom, o našoj uspješnosti u vođenju države ovisi hoćemo li otvoriti prostor da neka druga opcija postane lider na lijevom centru i zamijeni nas. Nove su opcije moguće, ali čini mi se da je veći prostor za njih na − u tradicionalnoj podjeli − desnici nego na ljevici. HDZ je otvorio taj prostor jer je loše radio u dva mandata, vuče teške kriminalne repove, a cijenu plaćaju svi hrvatski građani.

Ide li SDP-u na ruku to što je Karamarkov HDZ loša, gotovo pa bezidejna opozicija?

− Ne. Ni SDP-u ni Hrvatskoj. Konkurencija je važan faktor da biste bili najbolji što možete biti u bilo čemu što radite. U sportu, u poslu, u politici. Osim toga, to što je HDZ sada slab ne znači puno kad su sljedeći parlamentarni izbori tek za tri godine.

MARINA KARLOVIĆ-SABOLIĆ