Još nisam ni uključio diktafon, a već smo dva puta prekidali razgovor. “Dobar dan, don Ivane, ja sam taj i taj, samo bih vas želio pozdraviti, i rado bih vam se predstavio”... Što bi tek bilo da nismo sjedili u polupraznom kafiću jednog trgovačkog centra. Tijekom samog intervjua, don Ivanov mobitel zvoni više puta, zovu simpatizeri, članovi Saveza za građansku i etičku Hrvatsku, dogovara tehničke detalje oko odlaska na Korčulu, sjednicu Senata u utorak... Unatoč pozivima, don Ivan ne gubi koncentraciju, za svakog ima vremena. Iako uporno naglašava da Savez nije politička stranka, jasno je da već uvelike obavlja sve poslove stranačkog predsjednika. Očito je da mu tu koriste i iskustva iz saborskih klupa. Kandidirao se za župana, dok u splitskom Gradskom vijeću očito računa na većinu.
Što mislite hoćete li navrijeme znati prepoznati idolopoklonstvo, karijerizam, možda i korupciju unutar Saveza, dakle, ono što bi vas moglo učiniti sličnima onima koje kritizirate?
- Jako dobro pitanje! Vješaju se o mene kao što su se duše iz Čistilišta okupile oko Petrove punice. I onda, kad ju je Petar htio izvući, toliki su se uhvatili oko nje da je stalno pucao konop... Nisam ja nikakav mesija koji će riješiti sve probleme. Uspjeh će se mjeriti time koliko ćemo sposobnih ljudi okupiti. Mi nismo politička stranka, nego građanska inicijativa. No, u njoj moraju vladati pravila reda, rada i odgovornosti, i tu ne može biti popusta...
Sigurno ima i takvih koji u našoj inicijativi vide sredstvo za realizaciju svojih ambicija. Takvima se zahvalim nakon prvog razgovora. Naši su kriteriji stručnost, moralna prepoznatljivost i socijalna osjetljivost, što podrazumijeva i da dio plaće, ako budete izabrani, ide u zajednički fond za nezaposlene.
Istaknuli ste kandidaturu za župana iako ste bili vodeći i u svim anketama o izgledima potencijalnih kandidata za gradonačelnika Splita. Što je presudilo u takvoj odluci? Nije valjda zato što je Županija “lakši križ” od Grada?
- Prevagnula je anketa koju smo naručili od Ipsos Pulsa, da vidimo kako uistinu stojimo. Bojali smo se da su dosadašnje ankete moguće podvaljivanje naručitelja, tj. stranaka, odnosno da je riječ o pokušaju da me se navuče na tanak led. No, kad smo u “našoj” anketi vidjeli da kotiramo jako dobro i da narod želi da se ja kandidiram, i da tako pružimo alternativu partitokraciji i interesnim grupama, odlučio sam prihvatiti taj izazov. Kandidaturu za župana nisam prihvatio zato što sam ranije vodio župu, pa župnik lako postane župan, to je bila samo šala i igra riječi. Županija ne znači nužno i manje posla nego vođenje grada, iako je riječ o sređenijoj instituciji, produženoj ruci državnog aparata. Istina, župan je manje izložen javnosti nego gradonačelnik...
Niste se, znači, prepali posla?
- Moj radni dan traje 17-18 sati. Samo što ja poslijepodne volim “ubiti oko”, da bih mogao uvečer raditi dokasno, ako treba i do ponoći. Svjestan sam odgovornosti službe. Jer, voda nam je došla do grla, trebaju nam korjenite promjene, strukturalne i personalne, ali nije rješenje niti ulica!
Što onda mislite o masovnim prosvjedima koje najavljuju sindikalisti?
- Ulica nikada nigdje nije riješila probleme. Nakon toga može biti samo gore. Nama treba strateški program razvoja Hrvatske u razdoblju od idućih 10 do 15 godina, što bi trebao izglasati Sabor kao obvezu svakoj budućoj vladi, koja bi bila obvezna provoditi ta načela. Ovako, svaka vlada kreće ispočetka, kao da od nje počinje svijet, i gubimo dragocjeno vrijeme, a izlaska iz krize nema... Kad je riječ o sindikatima, mnogi njihovi čelnici žive jako dobro, i bore se za neka svoja prava...
Vratimo se na temu Županije. Imate li već gotov program s konkretnim točkama; od pitanja saniranja otpada, prometne infrastrukture pa nadalje?
- Naših sedam radnih grupa upravo analizira stanje u gradu i županiji.
Kad bi to moglo biti objavljeno?
- Za nekih 15 do 20 dana, možda i ranije. U Senatu Saveza za građansku Hrvatsku imamo čitav krug ljudi na koje se mogu osloniti; od akademika Vlatka Silobrčića, Ljube Jurčića, Guste Santinija, Ante Klarića, Damira Klasičeka, Jasne Plevnik... U Splitu su još i Dejan Kružić, Ivan Urlić, Mirjana Nazor, Zdravko Russo, Luka Đakun... Vjerujte, imamo dovoljno stručnih ljudi da bismo mogli uspješno odgovoriti izazovima koji su pred nama.
HDZ u Splitsko-dalmatinskoj županiji drži vlast bez prekida već dva desetljeća. Protukandidat Vam je Zlatko Ževrnja, najzaslužniji za procvat poduzetničke zone u Dugopolju. Držite li ga opasnom konkurencijom?
- O njemu imam jako dobro mišljenje i smatram da je dobar kandidat. Ali ne bih želio ni da birači nasjednu: Dugopolje je primjer evidentnog uspjeha, međutim, do mene stižu informacije da su to danas samo skladišta, bez novih radnih mjesta, a kako trgovina ne ide najbolje, slijedi zatvaranje... HDZ kao vodeća stranka u županiji tijekom proteklih 20 godina nije uspio riješiti problem rasta nezaposlenosti. Otvarali su pogone za prodaju i shopping centre, a nije se ulagalo u zapošljavanje i razvoj. To mi izgleda kao balon vidljiv izdaleka, a zapravo prazan.
Aktualnim izmjenama Županijskog prostornog plana, među ostalim, predviđene su i lokacije čak za 13 golfskih terena? Što mislite o tome, je li to budućnost županije?
- Realnost su samo oni programi koji su izvedivi. Ako nema novca za realizaciju projekata, to je samo lijepi popis želja. A gdje su investicije za takvo što? Znate, HDZ kaže da se vraća korijenima s početka devedesetih... Pa mi još uvijek plaćamo cijene toga izbora iz devedesetih! Ja tu ne vidim politički ozbiljan program koji bi izvukao zemlju iz krize. Možda sam slijep, ali ne vidim ga!
Kako biste Vi privukli investitore?
- Mi smo na glasu kao zemlja u koju se ne isplati ulagati jer se teško dolazi do dozvola. I zato je tako teško dobit investitore iz inozemstva. Istodobno, znam da u Singapuru, recimo, država besplatno daje zemljište ulagačima, a onda im na druge načine naplati prisutnost i rad. Na takve primjere bismo se trebali ugledati... Kod nas svatko ima pravo, u redu, demokracija je, predlagati i osporavati, ali tako se ne može naprijed. I zato smatram da bi trebalo proglasiti izvanredno stanje, iako neki kažu da ga već imamo, s obzirom na broj nezaposlenih i vanjski dug...
Izvanredno stanje?
- Naravno da ne mislim da bi trebalo izvoditi vojsku na ulice, ili nešto slično! Mislim na stanje koje bi ubrzalo investicije i rješavanje teške situacije. Trebalo bi prethodno usvojiti nacionalni program razvoja, i krenuti u dugoročno provođenje reformi. To podrazumijeva i smanjivanje broja neučinkovite administracije i zastupnika u Saboru na 75, uz smanjenje ukupnih troškova države. Država mora reagirati prije ulice! O tome je na neki način nekidan govorio i predsjednik Ivo Josipović, podsjećajući kako bijeda ovih 370.000 nezaposlenih sutra može pokucati na vrata svakoga od nas. Istina, i njegova je plaća 25.000 kuna mjesečno, a njegov Ured godišnje stoji više od 50 milijuna kuna... Nisam za socijalističku uravnilovku, ali treba rezati privilegije do razine osobne plaće na svim razinama, od predsjednika države, Vlade i Sabora pa dalje.
Jeste li dogovorili s SDP-om da će oni Vama prepustiti županiju, a vi njima pomoći da ovladaju gradom?
- Nema koaliranja ni s kim. Dogovor je nešto drugo, iako nije postignut ni s jednom strankom. Ima pokušaja, i s jedne i s druge strane, da iskoriste moju, uvjetno rečeno, popularnost, jer oni očito oskudijevaju s kadrovima koji bi bili prepoznatljivi.
Pokušavaju li Milanović i Karamarko još doći do Vas?
- Oni žele razgovore, pogotovo ih zanima komu ću dati glas u drugom krugu na izborima u Splitu. Nećemo dati svoju podršku SDP-u ili HDZ-u u drugom krugu, ako do njega dođe. U tom slučaju, mi ćemo se okrenuti prema nezavisnim listama, a njih je 14, i tu tek treba vidjeti koga odabrati. Dakle, idemo na izbore samostalno. Uostalom, istraživanje javnog mnijenja je pokazalo da i birači to žele. To je i glavni poticaj moje kandidature za župana. Nisam imao pravo narodu koji me želi reći “ne”. A imao sam razloga za to, i zbog godina, i zbog bolesti. Ali, ako narod želi moju kandidaturu, znajući za sve to, i zato sam rekao samom sebi: - Prihvatit ću i učiniti što mogu.
Koliko Vas činjenica da imate 76 godina može ograničiti u kvalitetnom obnašanju dužnosti župana?
- To može imati svoj određeni utjecaj i ja ga priznajem. Nemam zašto skrivati godine i nisam naivan da ne vidim neke svoje slabosti. Međutim, u anketi koju je Savez naručio stavili smo kao kandidata za gradonačelnika mojeg zamjenika, Dejana Kružića, odličnog kandidata za to mjesto, nadajući se da će dobro proći ako se ja ne kandidiram. Prošao je gotovo nezapaženo! Ali, imat ćemo svog kandidata i u gradu. Trojica su u užem izboru, uskoro će se i to znati.
Bojite li se niskih udaraca u kampanji?
- Siguran sam da su takvi napadi već spremni. Uostalom, teško će biti HDZ-u prihvatiti gubitak vlasti u županiji nakon više od 20 godina... Ali narod očito želi promjenu. I želi ono na čemu ja inzistiram, a to je etička, građanska i vrijednosna Hrvatska.
Istina, narod može pogriješiti: pa nije ni Željko Kerum silom došao u Banovinu. Ja sam sebe stavio na raspolaganje narodu. Ako me izaberu, dat ću sve od sebe, učinit ću sve što mogu. Ako izaberu drugoga, ja ću mu prvi čestitati.
HRVOJE PRNJAK
Nisam izdao ni Crkvu ni vjeru, a ipak sam kažnjen
- Što je teže, biti svećenik ili političar?
Teže je ovo čega sam se prihvatio u zrelijim godinama, nego što je bilo, recimo, održati misu i potom otići kući. Istina, zbog kritičnosti prema negativnostima u ponašanju Crkve dobio sam “zasluženu kaznu”. Tko misli svojom glavom, taj je kod nas uvijek opasan, pa sam zato i dobio po prstima. Ali, to je moj izbor, i od kritičkog mišljenja ne odustajem.
-Ima li što novo po pitanju Vašeg statusa unutar Crkve?
- Cijela stvar je išla u Rim, ali zbog najnovijih vatikanskih događanja izazvanih ostavkom Pape, ništa se ne događa. Ja tu i ne očekujem previše, samo bih želio da me se mjeri mjerilima kojima se mjerilo fra Tomislava Duku, nekadašnjeg zastupnika HDZ-a u Saboru, i Adalberta Rebića, koji je bio ministar bez lisnice u Vladi sredinom devedesetih. Jer, isti kanonski zakon je vrijedio i devedesetih i danas... Ja nisam ušao u politiku zbog promjene svog svjetonazora, jer sam ostao svećenik i vjernik, toga se nikada neću odreći. A kažnjen sam tako da ne smijem govoriti misu, ispovijedati, voditi sprovode. Dosad nisam dobio ni kune od svećeničke mirovine, za koju sam 50 godina godina i sam uplaćivao... Ako se na taj način kažnjava, pitanje je vrijedi li i za Crkvu ono - jedno govori, drugo radi, treće misli? I mogu li se i na nas, na mene, na crkvene ljude, odnositi Kristove riječi: “Jao vama, pismoznanci, farizeji. Licemjeri!”... Kad mi je izrekao kaznu, biskup nije odredio od kada do kada ta kazna teče, niti je spomenuo pravo na žalbu. I tako sam ja zakasnio sa žalbom... To su igre bez granica koje nisu u duhu bratskog zajedništva i evanđelja, nego sam razapet na stup srama. Nisam izdao ni Crkvu ni vjeru, ni svoja obećanja. Istina, govorio sam misu jedno vrijeme, jer sam smatrao da imam pravo na to dok se Rim ne oglasi. No, to više ne činim. Evo, baš su me nekidan zvali da vodim jedan pogreb, morao sam odbiti ljude...
Tko želi kruha bez motike, neka ide u svećenike!
- Koliko je drukčija pozicija u kojoj ste danas, kao neposredni sudionik političke scene, u odnosu na onu iz vremena kada ste nastupali kao kritičar zbivanja u društvu i Crkvi? Jeste li požalili zbog te promjene diskursa, jer je ova prva pozicija puno lagodnija?
- Pazite, ako se želi kruha bez motike, onda je najbolje bit svećenik. Slikovito rečeno, lakše je biti navijač na tribinama nego biti na terenu. Ušao sam u igru, svjestan svih problema koje to donosi. Na terenu nema guštanja kao na tribinama, ali to je moj izbor. Uspjeh je neizvjestan, neuspjeh realan, ali vjerujte, na sve sam friži spreman, jer me vodi ideja da pomognem koliko mogu. Nisam opterećen uspjehom. Smatram da imam neke ideje koje su vrijedne i koje treba pokušati ostvariti. Hoće li narod to prepoznati, vidjet ćemo.
Ukinimo dio općina i gradova
- Jeste li optimistični kad je riječ o izlasku iz krize?
- Vidim izlazak iz krize, unatoč velikom zaduženju, velikoj nezaposlenosti i besperspektivosti mladih u društvu. Ali, zato prije svega treba smanjiti broj administrativnih jedinica, jer ne možemo uspješno funkcionirati sa 21 županijom, 530 općina i 50 gradova, a treba smanjiti i javnu te državnu administraciju: pa mi imamo od 240 do 270 tisuća državnih službenika, to je vojska, glomazna i neučinkovita koju treba svakog mjeseca platiti! Ne znam je li utopija, ili samo moja želja, ali držim da bismo za dvije godine, kad bi 70 posto novca koji se ovdje zaradi i ostalo u regiji. Trenutačno regiji ostaje samo 9 posto, uključujući i porezne prihode. Držim da bismo tim novcem riješili problem nezaposlenih u Županiji - a on je dosegnuo već 50.000! Ne kažem da je taj problem lako riješiti, ali decentralizacija financija je motor koji može pokrenuti i ovu regiju i Hrvatsku. Regionalizacija je nužnost, a i Europa funkcionira po tom principu. Hrvatskoj treba najviše pet županija-regija.
|
|
