Potpredsjednik Hrvatskih laburista Branko Vukšić bivši je novinar kojega je lijeva politička misao obuzela u zrelim godinama: prethodno je prilično dobro zarađivao, tako da je danas najbogatiji među stranačkim kolegama. U javnosti predano gradi reputaciju stranačkoga ideologa, a odnedavno je i kandidat Hrvatskih laburista za gradonačelnika Zagreba. 

» Laburisti redovito istupaju s kritikama neoliberalnog kapitalizma kao glavnog krivca za aktualne hrvatske nedaće. Što pod tim pojmom zapravo podrazumijevate i kakav kapitalizam priželjkujete hrvatskim građanima?

– Neoliberalni kapitalizam nije kriv samo za sve hrvatske aktualne nedaće, već u čitavome svijetu urušava društvo, političke sustave i države. Države sve više služe kapitalistima i njihovim korporacijama, pa ni za hrvatske građane više nije nov izraz “korporativna demokracija”. No, što bi kapitalisti mogli da im vlade, koje u svojim rukama imaju represivni aparat, ne služe tako vjerno? Ovo što govore Hrvatski laburisti – a govore više od tri godine, otkako postoje – počeli su govoriti jako glasno neki od svjetski poznatih ekonomskih i političkih teoretičara. Dakle, ništa novog. No, to što Hrvatski laburisti govore glasno i jasno teško dopire do ušiju glasača. Teško se ta istina probija, ne samo u Hrvatskoj, već i svugdje u svijetu. 

» Zašto, gdje su vaše poruke zabranjene? 

– Zato što većinu medija u rukama drže kapitalisti, kao što kapitalisti drže u rukama većinu svjetskoga bogatstva. Iz godine u godinu se svjesno potura laž o rastu. Točnije, o padu proizvodnje u Europi. A istodobno se sve više industrijske proizvodnje seli na Istok, u zemlje s jeftinijom radnom snagom. Sada su zapadnim kapitalistima već i kineski radnici preskupi. Traže još jeftinije. Sjetite se samo britanskoga Zakona o žitu i početka jedne od najvećih svjetskih obmana, tzv. slobodnog tržišta. Laž je da je svjetsko gospodarstvo u krizi, u krizi je preraspodjela bogatstva. Pa, zar nije nedavno obznanjeno koliko se u godinu dana pojavilo novih milijardera i koliko je porastao profit na svjetskoj razini? Kriza je političkog sustava koji nema odgovore na diktaturu kapitala.

Kriza je morala, što je najočitije u Hrvatskoj. I tko kaže da ja uopće priželjkujem kapitalizam? Ne, ne priželjkujem kapitalizam već socijalnu državu, državu u kojoj će rad biti cijenjen toliko da svi koji rade mogu živjeti od svojega rada, državu u kojoj će svi oni koji ne rade moći, uz solidarnost društva, živjeti životom dostojnim čovjeka. Preraspodjela bogatstva je, oprostite, političko pitanje, preraspodjela nije prirodna pojava na koju je nemoguće utjecati. 

» Tko, po vama, u današnjoj Hrvatskoj najviše reprezentira te kapitalističke negativnosti? 

– Po čemu je, molim vas lijepo, Ivica Mudrinić uspješan poduzetnik, menadžer i još k tome, kojeg li licemjerja, veliki Hrvat? Toliko velik da svakoga dana sve dublje gura građanima Hrvatske ruku u džep. U stupove društva spada, navodno, i Jure Radić kojemu je politika, kao i Mudriniću, sve osigurala. Oni su na pozicije došli uz pomoć partijske knjižice, a ne zato što znaju stvoriti novu vrijednost. Oni su do poslova dolazili zbog vjernosti vođi i partiji, a ne znanjem i ne sposobnošću. Zar da priželjkujem Radića ili Mudrinića?! Mi Laburisti nećemo služiti krupnome kapitalu i znamo kako ovo malo društvenog bogatstva preraspodijeliti. Glasao sam za ulazak u EU samo zato da u Bruxellesu možemo utjecati na pokret država protiv terora krupnoga kapitala. 

» U kojoj mjeri je realno očekivati svijet bez utjecaja bogatih? Na koji način biste vi zauzdali društveni utjecaj novca u zemlji gdje se za istim vapi na svakom koraku?

– Probudimo se i pobunimo se. Prije svega mi, političari. Eto, uspjelo je ispiranje mozga. Ni vi, kao ni mnogi drugi, ne vidite niti jednu drugu mogućnost osim ovog po ljudski rod katastrofalnog kapitalizma. Upravo radim s jednim kolegom ekonomistom na programu kako bi trebalo izgledati postneoliberalno društvo. Ovakav kapitalizam se ne može popravljati već ga treba mijenjati. Pitanje je, naravno, tko će ga prvi pokušati promijeniti. I nemojte misliti da to uvijek trebaju biti velike zemlje. Mijenjat će ga dobre ideje i pokreti koji će iza njih stajati. I vi ste pitanjem upali u zamku: kako zauzdati utjecaj novca na državu, na društvo? Zar onda nije logično što moćnici buduće Ujedinjene Europske Države žele formirati kao novčanu zajednicu, a ne zajednicu ljudi?! 

SAD i EU će napraviti ekonomski savez kako bi kapital mogao slobodno kolati te kako bi mogli što efikasnije mobingirati radnike. Treba zauzdati nepravednu raspodjelu bogatstva. INA smanjuje plaće radnicima na crpkama usprkos velikoj dobiti. Koliko je TH-T podijelio otkaza usprkos visokim profitima?! I što radi država? Štiti kapitaliste i njihov profit, a radnike cijedi kao spužvu. Ako se nastavi ovaj poguban trend, za dvadesetak godina radit će svaki peti čovjek jer će tehnologija još više napredovati. Profiti će biti sve veći, potreba za radnom snagom sve manja, a kopanja po kontejnerima sve češća. Kontejneri će za radnike postati švedski stol. Vi mislite da je to održiva situacija? Trebalo bi raditi što više radnika sa skraćenim radnim vremenom.

» Od čovjeka Vaše imovinske kartice nije baš uobičajeno očekivati toliki animozitet prema kapitalu. Odakle crpite svoj politički naboj?

– O mojoj imovinskoj kartici se spleo mit. Lažan, kao što to mitovi obično i jesu. Iako sam posjedovao dvije dionice Nove TV, iako sam bio mali dioničar “Večernjega lista”, nisam nikada bio dio svijeta kapitala. Već radnik. Šljaker. U tri smjene. Često doista i bez spavanja. I nemam bogatstvo. Pa, molim vas, zavirite u moju imovinsku karticu! Stekao sam u 33 godine rada – na dobro plaćenim, kreativnim pozicijama – imovinu vrijednu milijun i pol kuna, od čega je dio nasljedstvo, a dio povlašteni otkup stana. 

Ali i vama, kao i mnogim drugim novinarima, paše proglašavati me bogatašem. A imam manje bogatstva nego što vrijede verande, vrtovi ili automobili nekih saborskih zastupnika, ali i mnogih novinara. Zabavljeni ste krivim stvarima i nafilani krivim podacima. Svoj politički naboj crpim iz vlastitih uvjerenja, iz obiteljskog nasljeđa, iz vlastitog svjetonazora, iz brda pročitane literature, iz očajnog stanja u kojemu se nalazi većina građana. Strastven sam u svemu, pa tako i u politici. Politički naboj crpim iz nepravdi koje manjina čini većini.

» Svojedobno ste u intervjuima izjavljivali da ste puno radikalniji od Dragutina Lesara?

– Jesam, radikalniji sam. Nisam za popravljanje kapitalizma jer je kapitalizam toliko iskvaren u svojoj suštini da se tu nema što popravljati. Treba iz temelja mijenjati društvene odnose i ustrojstvo društva. Treba mijenjati odnose politike i kapitala, odnos rada i kapitala. Treba nam nova politička paradigma. Unatoč tomu što se neoliberalni kapitalizam izlizao, onečovječio, mi smo od njega uzeli najgore. 

Pristali smo da sve ima ograničenja. Pristali smo i na minimum minimalne plaće, pristali smo plaćati bankama lihvarske kamate, pristali smo bankama biti dužni nakon desete godine otplate kredita više nego što je vrijednost stana za koji smo uzeli kredit. Prihvatili smo sva ograničenja kao prirodna, osim, naravno, visine profita. On može letjeti u nebo. Nekad se govorilo o diktaturi proletarijata, a danas možemo govoriti o teroru kapitala nad radništvom. Na to ne pristajem. Ne mirim se nad sveopćom i ozakonjenom pljačkom. 

» Premda vas SDP često proziva za radikalizam i populizam, u europarlamentu laburisti djeluju u okviru njihova, socijaldemokratskog, bloka. Zbog čega zazirete od suradnje s grčkom Syrizom, francuskim Lijevim frontom ili, sutra, s Pokretom pet zvjezdica Beppa Grilla? 

– Bolje biti radikal, populist i demagog nego biti sluga kapitalista, a istodobno se lažno predstavljati socijaldemokratom. I hrvatski, ali i većina negdašnjih europskih socijalista, izdali su socijaldemokraciju. Prvi među izdajnicima ljevice su SDP-ovci koji su se u odnosu na kapital, a on jest jedino mjerilo političkog pola na političkoj sceni, pozicionirali daleko desnije i od HDZ-a. Osim što imate predrasude prema Laburistima, imate i krive informacije. Nismo u europskom parlamentu u bloku sa SDP-om. A kada bismo i bili, javno bih se od toga ogradio. Mi Laburisti nismo, naravno, krajnja, ekstremna ljevica, ali imamo daleko više zajedničkog s tom lijevom ljevicom nego sa SDP-om. S njima nas veže samo prostor, geografski.

No, nisam ni pobornik tobožnje Grillove antipolitičnosti. Čim uđete u politiku, postajete političar. Sve ostalo je laž. Laburisti će, nakon što uđemo u EU parlament, sasvim sigurno izabrati svjetonazorski i politički najbližu, najsličniju grupaciju. I nećemo, budite sigurni, s onima koji su izdali radnike, s onima koji su izdali interese države samo da bi se umilili svojim briselsko-vašingtonskim gazdama tikve saditi. U analizama se previđa da su Laburisti protiv rasprodaje državne imovine, da smo protiv monetizacije autocesta, da smo protiv privatizacije državnih poduzeća...

Teza da je država loš gospodar je podla laž. Loši mogu biti menadžeri javnih poduzeća postavljeni od loše Vlade. Postavljeni su za menadžere kako bi uništavali, a ne spašavali. Jer nakon što se “dokaže” da država ne zna upravljati, slijedi rasprodaja. Za šaku kuna. Zašto je onda, pobogu, njemačka država i te kako značajni suvlasnik u bankama i telekomunikacijskim tvrtkama? Kako to da su skandinavske države uspješne, a imaju najviše državnoga vlasništva?! 

» Predsjednik ste saborskog Odbora za medije u trenutku kad je stanje u hrvatskom novinarstvu, naročito tiskanom, na najnižim granama u novijoj povijesti. Što bi u strukturnom smislu trebalo promijeniti da vašoj bivšoj profesiji zasja sunce? 

– A kada je to novinarstvu sjalo sunce? Zapravo, kada je novinarima sjalo sunce? Sjalo je samo vlasnicima medija i njihovim trbuhozborcima. Pitanje svih pitanja glasi: zašto novinari na takav odnos pristaju? Naravno da je uzrok pada naklada i siromaštvo građana, ali i srozavanje kriterija, navijanje, favoriziranje, medijsko reketarenje te sveopća estradizacija, žutilo.

Mediji su danas postali, na žalost, ne sredstva informiranja, već sredstva političke borbe. Nije važno što znaš, jesi li sposoban, imaš li ideja te kako promišljaš svijet, politiku, budućnost. Važno je – kako to reče Noam Chomsky – pripadaš li određenom krdu. Sve se svodi, ponovno, na dojam. Moram konstatirati da se ništa bitnog u politici, a onda i u medijskoj prezentaciji politike, nije promijenilo u posljednje dvije i više tisuća godina, o čemu svjedoči i sjajan Harrisov roman “Imperium”.