Puhovski Žarko

13.05.2013

NoviList.hr

Tweet

Umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta Žarko Puhovski već godinama je u hrvatskoj javnosti prisutan kao politički analitičar, na čije mišljenje se hrvatski mediji vrlo često oslanjaju. Njegova »sveprisutnost« u novinarskim krugovima postala je predmet pošalica, ali valja imati na umu da Puhovski medijima nije poželjan sugovornik zbog lijepih očiju, nego zbog činjenice da malo tko u Hrvatskog može tako upućeno i artikulirano govoriti o tekućim političkim procesima. 

 

U razgovoru za Novi list Puhovski analizira zbivanja koja prethode skorim lokalnim izborima, upozorava na loš izborni sustav i daje ocjene vodećih hrvatskih političara s naglaskom na predsjednike dviju najvećih stranaka Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka. Za početak, naš sugovornik reći će ponešto o manjkavostima izbornog sustava, zahvaljujući kojima na lokalnim izborima u prvi plan ne dolaze problemi od presudne važnosti za lokalne zajednice, nego ideologije što ih nude akteri na hrvatskoj političkoj sceni. 

 

– Mi imamo sramotno besmislen izborni sustav. Hrvatska je jedina država u Europi koja na najnižoj razini odlučivanja, od Vijeća gradskih četvrti nadalje, ima sustav lista - proporcionalni ili razmjerni sustav. Tako se na lokalne izbore uvlači ideologija, a nije joj tamo mjesto. Na lokalnim izborima važno nam je da u predstavničkim tijelima imamo svog kandidata, da jedna ulica i(li) dva sela imaju predstavnika kojeg izaberu. Birači bi tad znali od koga mogu tražiti da se, primjerice, založi za gradnju kanalizacijske mreže na području na kojem žive. Kod sustava izbornih lista u igru ulaze ideološka pitanja, prepucavanja oko toga jesu li ustaše ubile više partizana ili obrnuto. Izborni sustav neovisne kandidate tjera da nastupaju kao stranke. Ja se ne mogu kandidirati kao predstavnik svoje ulice ili svog kvarta, nego moram imati listu ili se kandidirati za gradonačelnika. Većina ljudi, po mom sudu normalnih, ne želi se natjecati na izborima da bi postali gradonačelnici, načelnici ili župani, nego da bi rekli nešto o lošim cestama, lošoj kanalizacijskoj mreži, vodovodu... Izborni sustav im to onemogućava. Jedini suvisli sustav bio bi sustav obične većine, gdje dijelovi grada, kvartovi, sela ili što već, biraju svoje predstavnike i predstavnice s pravom opoziva, da bi spriječili neprincipijelno prebacivanje s jedne na drugu stranu. Izbor načelnika i gradonačelnika trebao bi se događati u predstavničkom tijelu. U aktualnom sustavu imamo dva tijela s istom vrstom demokratske legitimacije: načelnika, odnosno gradonačelnika i vijeća ili skupštine. Što bi rekao stari Hobbes, kad imate dva jednaka prava ona se tuku kao ovnovi na brvnu ili se uvodi takva vrsta kompromisa koja zapravo guši pluralizam. To je neodrživ sustav, ali ga se svejedno održava. 

 

 

Izbori za Europski parlament odlikovali su se vrlo niskom izlaznošću birača. Jedan od razloga nezainteresiranosti za izbore zasigurno je prezir prema političarima i stranačkim politikama. Možete li navesti još neke razloge?

– Bitan razlog nezainteresiranosti birača za izbore je duboka depresija koja se manifestira (i) kao politička apatija. Ogroman broj ljudi naprosto ne vjeruje da postoji izlaz iz situacije u kojoj se nalazimo. Dakle, smatraju da je svejedno tko će biti izabran. Velik broj ljudi živi u uvjetima socijalnog očaja, a očaj je situacija u kojoj ljudi ne djeluju. Očaj nije nešto što tjera na djelovanje u javnom smislu. On tjera ljude da se 24 sata na dan bave preživljavanjem ili kako bi rekao mladi Marx: »Moj život prolazi u tomu da pokušavam stvoriti uvjete za život.« Kad se bavim stvaranjem uvjeta za život ja nemam motiva ni za izići na ulicu i prosvjedovati. Politički život pritom se smatra gangsterskom sferom, nekom vrstom javne kuće u koju pristojni ljudi ne zalaze i nastoje s tim nemati veze. 

 

 

 – Praksa je da vladajuća stranka ili koalicija gotovo u pravilu gubi lokalne izbore u polovini svog mandata. Od Portugala do Bugarske to uglavnom tako funkcionira. U pozicioniranju za lokalne izbore HDZ-u je puno značila pobjeda na izborima za Europski parlament. Tomislavu Karamarku sad se više ne radi o glavi. Da je Karamarko izgubio »europske izbore« na lokalnim izborima trebao bi mu ozbiljan uspjeh da sačuva vodeću poziciju u stranci. Ovako se može nositi i s neuspjehom. O glavi se ne radi niti Zoranu Milanoviću, jer se u uvjetima teške ekonomske krize pretpostavlja da vodeća stranka vladajuće koalicije na lokalnim izborima neće dobro proći. Zoran Milanović ima fiks ideju poput Tuđmana: Hoće Zagreb i Istru. Na kraju bi, opet poput Tuđmana, mogao ostati bez Zagreba i bez Istre. 
 

 

 

 – Objašnjenje bi bilo iz domene koja se zove hagiografija - biografije svetaca. Sveti Zoran Milanović ima čudotvorni dodir. Politički mrtvac kojeg on dodirne odmah oživi. Milanović je tako oživio Bandića, Jakovčića, Keruma i Karamarka. To je naprosto čudotvorno zbivanje, koje zaslužuje posebnu analizu. Nakon zadnjih parlamentarnih izbora Bandić je bio pokopan, a Kerum se pak nalazio u nekoj vrsti političke depresije. Jakovčić je sam sebe smatrao prošlim političkim igračem. Potezi koje je vukao SDP vratili su ih u igru pa je Bandić sad povjerovao da može dobiti i Gradsku skupštinu, a ne samo gradonačelničku poziciju. Kad je vidio tko su mu protukandidati i Kerum je shvatio da za njega ima mjesta. Na televizijskoj emisiji na kojoj sam s njim gostovao on kaže predstavniku HDZ-a: »A, ti si prefin za HDZ-ovce, neće oni birati tebe, nego nekog poput mene.« Kandidatu SDP-a kaže: »Meni se pola SDP-a javlja i govori da su protiv tebe.« Još prije tri mjeseca Kerum je bio uvjeren da se politikom više neće baviti, a onda je shvatio da mu je ostavljen prostor za uspjeh. Bandić i Kerum su (p)ostali ozbiljni igrači jer su ih SDP i HDZ učinili ozbiljnima. Na djelu je niz neopisivih grešaka tih stranaka. One naprosto rade protiv sebe. Zašto toliko vole Keruma i Bandića da rade za njih? 

 

 

 – To su dvije različite stvari. U Rijeci imamo specifičnu urbano-socijalnu situaciju. Zbog traumatskog elementa koji je ostao u kolektivnoj memoriji iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, tamo vrijedi potpuno drugačiji odnos prema Jugoslaviji, a kod nas se ljevica i desnica još uvijek odnose na partizane i ustaše, na Jugoslaviju i NDH. U Rijeci je to osviješteno drugačije nego u ostatku Hrvatske, čak i kod ljudi koji ni po čemu nisu ljevičari. Na tom tragu je SDP sebe instalirao u Rijeci. U smislu pluralizma bio bi veliki napredak da se gradonačelničke izbore natjera u drugi krug. Lako je moguće da ćemo u Rijeci imati nešto vrlo specifično i neuobičajeno. Naime, lako bi se moglo dogoditi da se u drugom krugu pojave dva uvjetno rečeno lijeva kandidata. U Istri je situacija drugačija. Ivan Jakovčić tamo je bio na izlaznim vratima, ali blagotvorni dodir Zorana Milanovića Jakovčića je vratio u igru. Zbog potpuno pogrešnih Milanovićevih odluka Istra je u situaciji Hrvatske devedesetih. U Hrvatskoj smo tad imali pučku frontu protiv Beograda, a u Istri danas imamo pučku frontu protiv Zagreba. Damir Kajin, koji bi u drugačijim okolnostima pobijedio sa sedamdeset posto glasova, doživljen je kao izdajnik, petokolonaš i suradnik »okupatora«. Namjerno zaoštravam retoriku kako bih dočarao tamošnju atmosferu. Kad u Istri razgovarate o izborima ne razgovarate o kandidatima, nego se ide s argumentacijom tipa: Neće nama Zagreb... To od srca razumijem. 
 

 

 

– Čini mi se da je kod građana prihvaćen stav da svi kradu. Prema njihovoj percepciji HDZ je krao malo više, ali vidjet ćemo kako će se za par godina govoriti o SDP-ovcima. Ljudi su iz očaja postali cinični. Prema tome: Vi ste krali, ja sam krao, a obojica smo kandidati. U takvoj situaciji ljudi više ne govore o krađama, nego o tomu tko im je simpatičan po nekoj drugoj osnovi, svjetonazorskoj, organizacijskoj i tako dalje. Tomislav Karamarko u Zadru je pokušao proći bez Kalmete, što je razumno s njegove pozicije. Onda je ustanovio da bez njega ne može. 

  Inače, u političkom životu pojavljuje se jedan fenomen, a to je »obnavljanje nevinosti«. Vi možete biti pet, šest puta nevini. Zašto? Jer smo mi odlučili da se ponašamo kao da ste vi nevini. Zašto se tako možemo ponašati? Zato što nema nikakvog sudskog postupka. Vi ne možete, formalno govoreći, čovjeka protiv kojeg nije pokrenut sudski postupak tretirati kao lopova. Recimo, Građanska inicijativa hoda za Bandićem i viče da je kriminalac. Oni tako krše Zakon, jer nemaju nikakvu pravnu osnovu da to viču. Kriminalac - to je pravno pitanje. To što novine pišu - mačku o rep. 

 

 

- »Europski izbori« su pokazali, a o tome je bilo jako malo riječi, radikalno slabljenje HDSSB-a i veliki uspjeh SDP-a u Osijeku. Meni se čini da HDSSB kopni. To će se možda djelomično vidjeti u Osijeku na ovim izborima, a ako ne na ovim - na narednim sigurno. To se, na žalost, ne događa zbog presude za ratni zločin, nego jer ljudi ne vole da se iz daljine upravlja. Da oni trče kod njega u Mostar na konzultacije, to su slike koje ljudima idu na živce. Također, HDSSB se ponašao izrazito bahato u zadnje dvije, tri godine. Guraju svoje ljude na razne pozicije kako im se svidi i tu nitko ništa ne može. Takvo ponašanje sad će im oslabiti poziciju. To još uvijek ne znači da će izgubiti mjesto gradonačelnička, ali gotovo je sigurno da neće imati i Skupštinu i gradonačelnika. 
 

 

 

– Laburisti su dobili vjetar u leđa jer je SDP napustio socijaldemokratsku politiku, odnosno jer je HDZ odustao od toga da i formalno igra ulogu oporbe u parlamentu. Međutim, Laburisti očito nemaju organizacijsku infrastrukturu da prihvate objektivni interes za treću poziciju. Druga njihova slabost je činjenica da je najveći dio pristaša orijentiran ljevije od vodstva i zastupnika i zastupnica, što dovodi do stanovitih nesporazuma. U Zagrebu, na primjer, Branka Vukšića se ne percipira kao ljevičara, a većina ljudi koji bi u Zagrebu bili za laburiste jesu oni kojima je SDP previše desno. Laburistima, dakle, trebaju bolja organizacijska struktura i jasno osviješteni ljevičari koji bi privukli ljude. Laburisti su okupirali javnost ljevičarskim prijedlozima, ali nisu uspjeli pokazati konzistentnost pozicije. Poziciju im dodatno slabi to što su istaknili kandidate u sredinama gdje nemaju nikakve šanse. Nisu se koncentrirali na četiri, pet sredina gdje bi mogli postići relativno dobre rezultate, koji bi bili odskočna daska za iduće parlamentarne izbore.