savjest INTERVJUI

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?intervju=2891&matine-svastarije-i-dokazi-prilozi-za-povijest-sdph-sdp=  https://twitter.com/savjest_com?intervju=2891&matine-svastarije-i-dokazi-prilozi-za-povijest-sdph-sdp=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?intervju=2891&matine-svastarije-i-dokazi-prilozi-za-povijest-sdph-sdp=  http://savjest.com/savjest_rss.php?intervju=2891&matine-svastarije-i-dokazi-prilozi-za-povijest-sdph-sdp=

Boris  Tepšić

../intervjui/intervjui.php?osoba=3348&boris-tepsic

Tepšić Boris
Datum:
03.12.2002
Slika autor/izvor:
crwflags.com/
 Objavljeno na:
 
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Gospodin Boris Tepšić nas je zamolio da njegovu polemiku s Matom objavimo u kategoriji Intervjui pod njegovim imenom. Evo je:

Kulturološki rudimentarni tip opće poznat kao Mato, poruči neki dan svom kolegi Furiu da priča svašta i to bez dokaza.

Definiravši tako razinu komunikacije, otvorio je mogućnost da se i njemu kaže da već odavno priča svašta, često i neistine. A za ono što reče Furio ( da je SDP 1992 godine odustao -  /eufemizam za protustatutarno  isključio iz stranke - osim Ž. J. koji i nije bio član stranke/  - od  zastupnika  srpske nacionalnosti /pet/ jer bi se inače doživio kao srpska stranka ),  ne samo da je istina već za to postoje i brojni dokazi.

Sve je to i ljude i dokaze trebalo pustiti na miru, jer nije dobro kad se “vraga vuče za rep” bez prijeke potrebe. Posebno kad se radi i o bivšem članu Predsjedništva SDPH,  koji ima maniju čuvanja papira i  koji je aktivno sudjelovao u kreiranju stranačke politike o svim osjetljivim pitanjima (od Bosne i karata, stranačkih vojsci, Odbora za sigurnost, stavova o kuponskoj privatizaciji, širenju stanova prema potkrovlju, financijskog poslovanja, nekretnina i td. i td.).

O  svemu tome također postoje dokazi: sve su se sjednice Predsjedništva snimale i ako magnetofonske trake nisu uništene, pohranjene su u Povijesnom arhivu i biti će dostupne javnosti, sada, već za dvadeset godina.

Dodatna besramna Matina neistina je, da se radi o zastupnicima SDP koji su javno rekli da žele zastupati samo Srbe, a ne i sve građane. Kap je to koja prelijeva čašu vode, kao i tvrdnja da  preostali zastupnici, premda izabrani po tom nacionalnom ključu, nisu htjeli ući u Sabor samo kao predstavnici manjina, nego su htjeli ući i ušli su samo oni koji su htjeli biti prvenstveno socijaldemokrati.

A Mato pojasni 4. studenoga 1992. g. : “...odlučili smo da kolegice koje su bile najustrajnije na liniji SDP ipak postanu naše zastupnice. One su se izjasnile da ne predstavljaju srpsku zajednicu, što je i normalno, budući da takvo, nacionalno određenje, niti nije primjereno socijaldemokratskoj opciji”.

E moj Mato, da li smo potpuno nevini ili samo malo, jer nismo preduboko ušli u, recimo, nacionalno određenje.

Bravo Mato, kakva genijalna zamjena teza - ponekad ti ni Veliki Vladimir nije dorastao    

(  naravno ne Iljič, Bakarić ili Primorac,  već Šeks )

Problem je  s  izmišljenom tezom  koja je povjerljivo lansirana prije deset godina zastupnicima tada većinske stranke u Saboru, a sada dolazi na vidjelo kao stanje svijesti utemeljeno na laži,  da je ta teza (da su javno rekli da žele zastupati samo Srbe, a ne i sve građane)  nezavisnim zastupnicima u Zastupničkom domu koncem osjetljive 1992. godine, barem pet mjeseci izrazito zagorčavala život. Svi su ih  gledali podozrivo kao notorne srbo-četnike,  koje čak ni bivše kolege iz  SDP  nekoliko  mjeseci  nisu htjeli pozdravljati, naravno, svjedočeći time svoj kućni odgoj i  rudimentarnu kulturološku razinu. 

Tragična je i politički neoprostiva bila moja tadašnja naivnost i vjera u ljude!

Brojni su mi uvaženi kolege iz HDZ, a takvih je bilo dosta ( ipak - nomen sunt odiosa) ,  upoznavši me i vidjevši da moja uvjerenja, stavovi i javni nastupi nisu onakvi kakve su im prikazali, odmah prenijeli tu vrlo povjerljivu informaciju.

Naravno, nisam htio vjerovati: mislio sam da moji bivši stranački kolege  / u međuvremenu sam isključen iz stranke na protustatutaran način, nakon čitavog niza nestatutarnih postupaka /  ne mogu tako nisko pasti!

E  Mato, Mato što ti i neki drugi mogu, to nitko drugi ne može!

A što ćemo s dokazima?

Politički problem (nakon što je SDP s 145.419 glasova, odnosno 5,40%, jedva prešao izborni prag, zahvaljujući i glasovima manjina,  jer je na listi uz  8 Srba imao i pripadnike drugih naroda i narodnosti),  u “Globusu” je koncem kolovoza 1992. g., kako se to moglo i očekivati, sasvim politički legitimno otvorio Zdravko Tomac. Učinio je to manje više na način:  premda SDP ima 11 zastupnika, od čega 3 Hrvata i  8 Srba,  SDP  ne može zastupati srpsko pitanje u Republici Hrvatskoj.  Bilo bi primjereno da u delegaciji SDP budu  3 Hrvata i 3 pripadnika srpske nacionalnosti, te da svi zastupnici srpske nacionalnosti stave stranci na raspolaganje svoje mandate, odnosno da podnesu ostavke, kako bi došlo do dopunskih izbora.

Bilo je prirodno pretpostaviti da će se o tome najprije raspravljati u stranci, a ne istupom u javnosti  stranku stavljati pred gotov čin, ali to je uvijek bila karakteristika Z.T. / znam ga 40 godina/.  Bez obzira na količinu kose na glavi uvijek je bio svoj i “razbarušen” i prvenstveno  konzistentno nekonzistentni  dijalektičko-eklekticistički  “homo politicus”.

Naravno to očekivanje dopunskih izbora u ratno vrijeme bilo je besmisleno.  Nedostajući zastupnici do razmjerne zastupljenosti od 13 zastupnika za srpsku nacionalnu i etničku zajednicu (tadašnji ustavni termin), novom konstitutivnom odlukom Ustavnog suda  (slijedeći presedan imenovanja 3 zastupnika srpske nacionalnosti /jer na listama hrvatskih političkih stranaka koje su prešle izborni prag nije bilo dovoljno kandidata Srba/), bili bi imenovani /smatrali bi se izabranim/ s liste SNS. 

SNS je proglašena u obrazloženju odluke Ustavnog suda nacionalnom strankom, zanemarujući inače pohvalni detalj  o podosta kandidata  crnogorske, bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, te nacionalno neopredijeljenih Jugoslavena, na listi te čiste “nacionalne stranke”.    Ako se detalji ne uklapaju, to gore po detalje.

 Ali, tko da gleda na sitnice: načelo Badinterove komisije, između ostalog, bila je jednakost (ravnopravnost je nedostatna)  i razmjernost zastupljenosti pripadnika manjina,  a u toku je bila agresija i obrambeni rat!

No, koincidencije su čudne: malo prije javnog istupa Z.T. održan je “pripremni sastanak” na kojem  se trebalo dogovoriti konstituiranje Sabora.

Nesvjestan političkog problema, polazeći od rezultata izbora i Poslovnika Sabora koji je predviđao da za potpredsjednika Sabora treba biti izabran predstavnik  oporbene stranke i/ili predstavnik nacionalnih manjina, predsjednik SDP kao glasnogovornik 11 socijaldemokratskih zastupnika, od čega čak 8 zastupnika najbrojnije nacionalne manjine,  na tom je “pripremnom” sastanku sasvim opravdano zatražio za sebe mjesto potpredsjednika Sabora. 

Kad je glatko odbijen, u kontroliranoj ljutnji, odlučno, stilom Petra Velikog,  izgovorio je povijesne riječi: “Ako je tako, onda će mojih osam Srba podnijeti ostavke, pa ćete morati organizirati dopunske izbore!”.

Čista demokracija, hrabrost i principijelnost: unaprijed mahati s tuđom stražnjicom po koprivi.

Odgovoreno mu je: “Dopunskih izbora biti neće!”

(Petar Veliki, za one koji to neznaju,  putujući Europom i upoznajući je (mislim da je to bilo u Prusiji), u želji da pokaže i dokaže kako ga u Rusiji bespogovorno slušaju, naredi kozaku iz tjelesne pratnje, dok su bili visoko na tornju tvrđave, da skoči u prazninu i ništavilo. Ovaj  je  naravno to i učinio s očekivanim posljedicama, uz zbunjenost i zgražanje na licima domaćina. No nije to tako usamljeno i samo “istočnjački” specijalitet.

Uostalom, i u bitci kod Hastingsa, nakon postrojavanja trupa, Viliam Osvajač je,  prvenstveno da ohrabri svoju vojsku i da se riješi uspješnijeg viteza-suparnika, naložio istome da sam juriša protiv cijele neprijateljske vojske u sigurnu smrt, što taj i učini, naravno, ostavši zabilježen u povijesti).

Očito je predsjednik stranke mislio da su u pitanju neki drugačiji “vitezovi”: oni koji ne misle vlastitom glavom.

 

Ovi su naime, umjesto da bez pogovora daju ostavku, predložili da svi zajedno, ravnopravno, bez segregacije i

diskriminacije po nacionalnoj osnovi, podnesemo ostavke, ako se smatra da je izborni zakon bio protuustavan i izbori nelegalni i/ili nelegitimni.

Sve to unatoč činjenici da je Ustavni sud odbio 2 ranija SDP-ov postupaka ocjene ustavnosti smatrajući da hrvatski birači moraju znati koje su im nacionalnosti kandidati za zastupnike, unatoč članku 37 Ustava.

Ostati ne samo bez mjesta potpredsjednika Sabora, već i mjesta zastupnika, za sadašnje dužnosnike vlade i Sabora i člana Ustavnog suda, bilo je to, tada, previše radikalno i preprincipjelno.

Radilo i o njihovoj koži, uhljebljenju i imunitetu (jer su do tada bili samo politički profesionalci), a mogućnost zaposlenja u struci bila je vrlo upitna za političare SDP  što su tada masovno ostajali bez posla.

Bez političkog stava SDP o legalnosti i legitimnosti izbora i njihovih rezultata, svatko je od izabranih zastupnika  samostalno  odlučivao  da li će ući u Sabor i položiti prisegu da će poštovati Ustav i zakone RH., polazeći od neobvezujućeg političkog mandata iz članka 74. Ustava, što, eo ipso, znači da svaki izabrani zastupnik zastupa sve građane RH, pa i Srbe,  suprotno  tvrdnji  čuvenog Mate.

Najprije su to učinila trojica zastupnika; pa još jedan; zatim i peti, a na kraju, nakon tri mjeseca i preostalo troje “najustrajnijih na liniji SDP”,  kojima je dana mogućnost da djeluju u okviru šesteročlanog kluba SDP.

Pri tome je vrlo principijelno zatraženo da im status zastupnika bude priznat od 07.09.1992.g., što je i odobreno.

 

Odakle su mi poznati detalji sa “pripremnog” sastanka? Sasvim slučajno! 

Koncem listopada predstavnik HNS  S.M. , inače sudionik “pripremnog” sastanka, koji je učestvovao zajedno sa mnom na jednom sindikalnom skupu brodograditelja  u “Viktor Lencu”,  pokrenuo je razgovor  uz konstataciju, da ipak nisam dao ostavku,  iako je to najavio tada još uvijek “moj” predsjednik stranke.

Malo pomalo saznao sam cijelu priču i sve detalje.

Naravno, nisam bez  provjere to mogao odmah uzeti zdravo za gotovo, pa sam, narednih dana, za vrijeme zasjedanja Zastupničkog doma kad je objavljena pauza,  u samoj sabornici,  pred očima televizijskih kamera, pristupio domaćinu “pripremnog sastanka” J.M., rekavši mu što sam čuo i pitajući ga da li je to istina?

Taj meštar svih meštara, s kojim sam tom prilikom prvi i zadnji put razgovarao (kasnije sam ga jednom zamolio za savjet što da se radi u pitanju jedne bez traga nestale osobe, pomorca na strancu, a inače i osobi  “pogrešne nacionalnosti”, i to na putu iz Istre kući u Lovran, gdje ga je čekala žena sa djecom),  potvrdio mi je sve činjenice, uz napomenu “da se na njega ne mogu javno pozvati, jer će inače biti prisiljen to negirati”.

Taj kratki razgovor  od  tridesetak sekundi potpuno sam zaboravio.

Kad mi je na Markovom trgu desetak dana kasnije (načinom “napad je najbolja odbrana”  umjesto isprike za vlastito nekorektno  ponašanje ), pristupio I.R. s riječima:  “Ti o našim internim stranačkim problemima razgovaraš s članovima HDZ”,  sav zbunjen dao sam mu časnu riječ da nikad nisam o stranačkim pitanjima SDP razgovarao s članovima HDZ.  To tim prije što sam još uvijek bio član Predsjedništva SDP,  inače izabran  neposredno na Konvenciji,  premda me tada već dva mjeseca,  protustatutarno,  nisu pozivali na sjednice, polazeći od javno iznesenog stava da zastupnici koji su ušli u Sabor ne mogu predstavljati i zastupati SDP.

Nekoliko dana kasnije,  02. 11.1992. g Predsjedništvo SDP me je isključilo iz stranke  (obaviješten sam 14. 11.) “jer sam ne prihvaćajući stavove stranke teško narušio ugled stranke”,  naravno  protustatutarno, barem tada.

Stavovi su bili pravno-tehničke,  a ne političke naravi;  pravno potpuno neutemeljeni i činjenično netočni; temeljeni na poželjnim očekivanjima, a ne na pozitivnim propisima i potvrđenoj praksi.

Nije se poštivalo ni načelo “audiatur et altera pars”.

Statut SDP-a je u to vrijeme imao mogućnost neizvršavanja čak i političkih odluka s kojima se član ne slaže, kao i mogućnost stvaranja programskih političkih struja /frakcija/,  a odredba o teškom narušavanju ugleda odnosila se na one, pretpostavljam, koji se neuklapaju u javni moral (alkohol, droge, krađe, ekscesno ponašanje, ubojstva i sl.)., “odre publici”  i  standardne etičke norme društva.

Tek sam koju godinu kasnije rekonstruirajući događaje u glavi i pokušavajući razumjeti motive,  shvatio da je ono na što sam zaboravio i čega se nisam sjetio u trenutku davanja časne riječi,  meštar  svih meštara J. prodao kao vrijednu informaciju I.,  a ovaj je umjesto isprike za sve svoje nekorektne postupke  krenuo u napad na čovjeka koji mu, eto, laže u lice,  ako je vjerovati J.,  i još pri tome bezočno daje časnu riječ.

No, vratimo se dokazima.

Osim već spomenutog legitimnog političkog istupa Z. Tomca,  slijedeći dokaz je pismo B.T.  Predsjedništvu SDP, n.r. I.R., od 4. 9. 1992. g.  Ostali kolege  su 8. 9. 1992. g. supotpisali navedeno pismo,  ali su naknadno procijenili da moje pismo jasno govori i o njihovim stavovima, pa ga je nepotrebno dodatno poslati.

Između ostalog napisao sam:

 “Obaviješten sam vrlo korektno i iscrpno, na usmeni način, o zaključcima Predsjedništva SDPH sa sjednice održane  1. 9. 1992. g. ....

Ne slažem se s  dijelom zaključaka iz kojih proizlazi da bih trebao dati ostavku na funkciju zastupnika Zastupničkog doma Sabora RH,  na koju sam izabran sa državne liste SDPH,  koju je donijela Konvencija SDPH,  kao član SDPH i Srbin po nacionalnosti.

Osobna ostavka značila bi da dovodim u pitanje odredbe Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, te Zakon o izboru zastupnika u Sabor RH, u izradi kojih sam, što kroz komisije Sabora,  što kroz Zakonodavno-pravnu komisiju Sabora,  i sam sudjelovao.

Osobna ostavka bi, po meni, dovodila u pitanje legalitet i legitimitet izbora u RH 1992.

To bi predstavljalo, po meni, moje ljudsko, građansko, nacionalno i političko samoubojstvo,  premda sam svjestan da sam već,  svojim političkim stavovima na radnim razgovorima i u ovom pismu,  postao “politički mrtvac u SDPH”.

Ne namjeravam podnijeti ostavku na dužnost zastupnika u Zastupničkom domu Sabora RH, i djelovat ću kao B.T., ravnopravni izabrani zastupnik i građanin RH. Djelovat ću kao ravnopravni i slobodni državljanin RH  i kao pripadnik  / a ne predstavnik, jer to nisam /  Srba u Hrvatskoj, jer sam to po rođenju.  Djelovat  ću i kao pravnik, sa svojim svjetonazorom i sa svojim socijaldemokratskim uvjerenjima,  ali ne i kao član SDPH, svjestan da u razdoblju dok sam zastupnik u Saboru suprotno zaključku Predsjedništva SDPH, nemam ovlaštenja, kao ni suglasnost stranke, da djelujem kao član SDPH, .....  Spreman sam nakon isteka dužnosti zastupnika ili moje ostavke na tu dužnost da bi se omogućili izbori za predstavnike Srba u Hrvatskoj,  ako to bude potrebno,  ili ako to tada budem želio, da , eventualno, ponovno dobrovoljnim potpisom pristupne izjave obnovim prekinuto članstvo u SDPH”.

 

Jasan dokaz je i članak Goranke Jureško objavljen u ”Novom Vjesniku” u srijedu  09. rujna 1992. g.  pod naslovom “Na štetu stranke”.

U tim izjavama javno je i jasno istaknuto koga ćemo ili nećemo predstavljati,  i kakvu ćemo politiku voditi.

Nakon konstatacije da je čelništvo SDP odlučilo da Srbi s liste te stranke, koji po odluci Ustavnog suda mogu zastupati tu etničku zajednicu,  ne prihvate zastupničko mjesto u Saboru, te da im se, u suprotnom, briše članstvo iz stranke,  ipak su na konstitutivnoj sjednici Sabora, u ponedjeljak, tri takva zastupnika iz SDP-a dala svečanu prisegu.  Pitali smo ih kako vide odluku stranke i kako vide svoj rad u Saboru.

(Napomena: Navedeno je pravno i činjenično neprecizno: Rješenjem Izborne komisije od  21. kolovoza 1992. g., potpisanim od Zlatka Crnića,  potvrđeno je da sam izabran za zastupnika,  a prema Zakonu,  nakon pravomoćnosti izbora izabrani zastupnik može dati samo ostavku na zastupničku funkciju, ako se nije dogodilo nešto drugo:  smrt,  gubitak poslovne sposobnosti ili  pravomoćna presuda za teže kazneno djelo).

Što smo rekli:

B.T.(SDP)

“Ne bih želio davati izjave oko stranačkih nesporazuma, jer se oni moraju rješavati unutar stranke.  Smatram da je to pitanje  osjetljivo osobno, ali i građanski,  stranački, politički  i  državno,  pa čak i da može imati međunarodne implikacije.  Slažem se s političkim stavom stranke u dijelu u kojem ona smatra da je ne mogu predstavljati kao član stranke, te da je ne mogu javno zastupati.  Nisam, međutim, htio preuzeti odgovornost da kao pojedinac dovodim u pitanje legalnost izbora,  a da to stranka sama ne čini u cjelini. Ustav i izborni zakon ne traže predstavnike srpske etničke zajednice u Saboru, već proporcionalnu zastupljenost pripadnika te zajednice,  a ja smatram da to jesam.  Na prošlim izborima dobio sam 12 tisuća glasova i vjerujem da bi ljudi i danas glasali za mene kao zastupnika. S obzirom da u našoj stranci nema stranačke stege,  smatram da ne kršim ni program ni statut stranke, niti da svojim časnim obavljanjem dužnosti  narušavam njezinu ulogu. Vjerujem da ne zaslužujem isključenje iz stranke. Smatram također da mi nismo imenovani, već izabrani zastupnici. Premda sam kao član Zakonodavno-pravne komisije u prošlom sazivu Sabora smatrao  da izborni zakoni nisu kvalitetni, oni su ipak prihvaćeni, pa ih prihvaćam i ja.  Ako bi rezultat naše ostavke bio donošenje novih izbornih zakona koji bi omogućili da se na dopunskim izborima biraju predstavnici Srba u Hrvatskoj, pristao bih na ostavku, ali u tim izborima ne bih sudjelovao, jer me zanima samo građansko pravo kao pripadnika Srba u Hrvatskoj,  a ne kao predstavnika Srba u Hrvatskoj.”

N.T.(SDP)

“Cijenim stav i interes stranke ali u ovom su slučaju interesi Republike Hrvatske ispred svih.  Kako sam u političkom angažmanu u ostvarivanju Hrvatske kao samostalne i suverene države učinio dosta, smatram svojom dužnošću da sudjelujem u skladu s izbornim zakonom i u radu Sabora.”

R.J.(SDP)

“Prije svega, poštujem odluku Ustavnog suda Hrvatske i to je osnovna i principijelna razlika između mojeg stava i stava stranke. S obzirom da sam bio zastupnik i u prošlom mandatu, smatram svojom obavezom da na temelju dokumenata suverene i neovisne republike Hrvatske radim na uspostavljanju i normalizaciji života u kompleksu svih pitanja u hrvatsko-srpskim odnosima. Kako živim i djelujem na prostorima istočne Slavonije, koja ima specifični status (to je UNPA), smatram svojom zastupničkom obavezom da pridonesem i što bržem odvijanju mirovnog plana UN. Pripadam etničkoj skupini Srba u Hrvatskoj i smatram da je hrvatski Sabor jedino mjesto gdje se mogu artikulirati svi interesi i rješavati nastali problemi.  Smatram da odluka SDP ide na štetu same stranke, jer je ipak značajan broj birača koji su joj dali svoj  glas upravo među Srbima, pa SDP ne bi smjela zanemariti to povjerenje.”

Izolirani, osamljeni, ocrnjeni i prezreni konačno smo javnosti mogli reći naše političke stavove i njih smo se dosljedno držali za vrijeme čitavog mandata,  a i kasnije,  jer su to bila i ostala naša uvjerenja.

Dodatni dokaz je i “Pojašnjenje SDP” objavljeno  u  “Novom Vjesniku” 6. studenoga 1992. g.

 “Odlučili smo ući u Sabor  s još dva zastupnika s naše državne liste koji su pripadnici srpske nacionalnosti, ali će iznositi stavove SDP» , naglasio je I.R: predsjednik “Kako naša namjera da se raspišu dopunski izbori nije uspjela jer, među ostalim, nismo imali niti adekvatnu podršku opozicije, odlučili smo da kolegice koje su bile najustrajnije na liniji SDP  ipak postanu naše zastupnice”.

Odluku SDP obrazložio je i Mate: “One su se izjasnile  da ne predstavljaju srpsku zajednicu, što je i normalno, budući da takvo,  nacionalno određenje,  niti nije primjereno socijaldemokratskoj opciji”.

I.R. je dodao: “Da smo na početku osigurali jedinstvo provođenja stavova SDP,  lakše bismo ostvarili principijelno rješenje - dopunske izbore. Tome smo već bili i blizu (hic) u razgovorima s vladajućom strankom, ali su tada naše kolege ‘probili’ stav SDP i gospoda iz vladajuće stranke su shvatila da ne moraju s nama tražiti kompromisnu varijantu srpskog zastupništva u Saboru”.      (Usput, SDP je tada bio tek peta stranka u državi).

Premda izjave same za sebe sve govore  (zar i mi nismo htjeli zastupati stavove SDP?, a htjeli smo biti samo pripadnici srpske nacionalnosti. Problem je bio što nas je bilo ‘previše’ za tadašnje političke ukuse i  političke interese stranke, odnosno:  “umjetnički politički dojam”  SDP kvarilo je “previše srpskih šljokica”).

No izjava: ”Preostali zastupnici, premda izabrani po tom nacionalnom ključu, nisu htjeli ući u Sabor samo kao predstavnici manjina, nego su htjeli ući i ušli su samo oni koji su htjeli biti prvenstveno socijaldemokrati”,  i dodatna neutemeljena prozivanja, prisilila su me da reagiram odmah 5. studenog 1992.,  (ne znajući da sam 2. studenog 1992. g. isključen iz stranke).

Učinio sam to dopisom “Novom Vjesniku”, objavljenim pod naslovom “SDP - one man party”, i to je također dodatni dokaz.

“Izjava I.R.   .... prelazi Rubikon točnosti, korektnosti i tolerancije.

Principijelna rješenja i kompromisne varijante o kojima se govori, ukazuju već na tradicionalno “principijelno kompromiserstvo”,  koje s vremenom prestaje biti i djelotvorno i učinkovito.

Sa zastupnicima srpske nacionalnosti s državne liste SDPH nije se popunjavala tzv. srpska kvota, nego su svi oni izabrani. Tako je djelomično osigurana, prema Ustavnom zakonu i

Zakonu o izborima, srazmjerna zastupljenost pripadnika “etničke i nacionalne zajednice ili manjine”  koja broji više od 8% stanovništva Republike Hrvatske.  

Dopunski izbori i insistiranje na njima, ukoliko su izbori 1992. godine bili legalni i legitimni, principijelno rješenje, ako se prelama samo preko leđa izabranih zastupnika srpske nacionalnosti, jer oni nisu ni građani ni zastupnici drugog reda,  ni moneta za potkusurivanje dijelu  rukovodstva SDPH.

Nije bila realna politička procjena SDPH da bi se s vladajućom strankom postigao kompromis ( i čemu taj kompromis?)  u pogledu principijelnog rješenja - dopunskih izbora -  “za kompromisnu varijantu srpskog zastupništva u Saboru”.

Taj stav SDP nisu “probile naše kolege”,  već konstitutivna odluka Ustavnog suda  da se tri zastupnika srpske nacionalnosti izaberu s državne liste SNS, “nacionalne stranke”,  koja na izborima nije prošla prohibitivni prag od 3%, inače predviđen Izbornim zakonom za druge stranke, bilo nacionalne ili multinacionalne.

Izabiranje predstavnika Srba u Hrvatskoj u Sabor Republike Hrvatske,  posebnim izbornim pravilima za separatno biračko tijelo,  a ne izabiranje građana srpske nacionalnosti i srazmjerna zastupljenost pripadnika srpske nacionalnosti u Saboru,  značit će poraz povijesnim i političkim težnjama i pravima da se Republika Hrvatska, koja je nacionalna država Hrvata, isključivo temelji na građanskoj demokraciji i suverenitetu naroda, te da je matična domovina i država pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj, bez obzira da li su već dobili domovnicu i formalno postali državljani Republike Hrvatske.

Potreba za posebnim predstavljanjem i zastupanjem značit će,   suštinski,  gubljenje statusa ravnopravnih građana, koji imaju i svoja kolektivna i nacionalna prava, a time bi se, objektivno,  svi građani srpske nacionalnosti sveli na  građane  drugog reda i  zakonom zaštićenu  (znači i ugroženu)  manjinu.  ..... i td.”

 Slijedeći dokaz je Odluka o isključenju od 3.11.1992.

“Budući da vi niste prihvatili stavove SDPH time ste teško narušili ugled stranke !”.

U obrazloženju se ponovno  netočno govori o imenovanju zastupnika;  ne  može se prihvatiti način kojim se zastupnici imenuju, a ne biraju; SDP će se zalagati za dopunske izbore na kojima bi sudjelovao SDP sa svojim kandidatima; Predsjedništvo SDP zatražilo je od svih kandidata srpske nacionalnosti sa svoje državne liste da ne prihvate dodijeljene im zastupničke mandate i td”.

Spontano pitanje: što bi zastupali zastupnici SDP izabrani na dopunskim izborima, ovaj put izabrani kao predstavnici Srba u Hrvatskoj, kad Mato kaže  da bi trebali izjaviti da ne će predstavljati srpsku zajednicu, “što je i normalno, budući da takvo, nacionalno određenje, niti nije primjereno socijaldemokratskoj opciji”.

Ako činjenice ne potvrđuju iznesene tvrdnje, tim gore po činjenice.

To što Izborna komisija republike Hrvatske 10. kolovoza 1992. utvrđuje i objavljuje rezultat, koji ne odgovara ranije iznesenim tvrdnjama; to što Zlatko Crnić, vrhunski pravnik i predsjednik Izborne komisije  21. kolovoza šalje pismo zastupnicima u kojima ih obavještava da su izabrani za zastupnike  Zastupničkog doma Sabora; to što su na isti način izabrani S. Bijelić i  M. Tankosić s liste HNS, te Dr. V. Herman s liste HSLS,  uopće nije važno.

 Mi, jedini i nepogrešivi -(neću reći i bezgriješni, jer su svi predsjednici koje sam upoznao, s izuzetkom Vlade Gotovca, bili s pojačanim političkim i inim erosima) - već smo  1. 9. 1991.  (nije moja greška!)  utvrdili svoje stavove,  a o njima se nema pravo ni mogućnost raspravljati.   Čista i sublimirana demokracija.

Sjećanje na gospodina Crnića i njegovu Zakladu za školovanje mladih i talentiranih pravnika, potaklo mi je sasvim neumjestan smiješak: unaprijed se veselim “Matinoj zakladi” - živi bili pa vidjeli!

Dodatni dokaz, koji nikad nije osporen, niti sam na njega ikad dobio pismeni odgovor , odnosno potvrdu odluke o odbijanju žalbe i pravomoćnosti isključenja, jeste  moja Žalba na Odluku o isključenju  upućena 19. studenog 1992.  IV Konvenciji SDPH-SDP,  održanoj  15. 1. 1993. g.?

U svom političkom testamentu, unaprijed svjestan ishoda  (uvidjevši s kim  imam posla):  “Rekoh i spasih dušu svoju”,  sve pod motom Voltairove izrijeke:  “Rijetko se voli svjedok vlastite greške”.

Naravno, nemoguće je prenijeti svih 17  kartica teksta na koji sam i danas ponosan,  jer je SDP tada isticao maksimu:  “Naš član misli svojom glavom i govori bez straha”.

Najprije sam upozorio na otvorena brojna načelna pitanja, kao što su:

  1. Da li će SDPH poštivati svoje dokumente, Program i Statut?
  2. Da li će SDPH poštivati demokratsku i statutarnu proceduru prilikom donašanja odluka o isključenju?
  3. Da li će SDPH svoje odluke, uvijek kada je to moguće, temeljiti na potpuno i točno utvrđenim činjenicama i istini, ili će se postupati voluntaristički i raditi na drugačiji način?
  4. Da li Predsjedništvo SDPH može prema svome nahodjenju  /govorim o pravnom, a ne političkom aspektu/ ignorirati jasne odredbe /inače lošeg/  Zakona o izborima zastupnika, Rješenje i Odluku izborne komisije, Odluke ustavnog suda /koje su konstitutivne/ i Odluku Zastupničkog doma Sabora, koji su jasno razriješili umjetnu i pravno nepostojeću dilemu o izboru ili  imenovanju zastupnika, odnosno, o navodnoj dodjeli zastupničkih mandata kandidatima sa državne liste SDPH, srpske nacionalnosti.
  5. Da li su svi članovi SDPH jednaki i ravnopravni, bez obzira na nacionalnost?

Nažalost, vrijeme i prostor  nisu mi omogućili da detaljno elaboriram navedena pitanja od posebnog značenja za opstanak i budućnost SDPH.

Nakon toga sam u uvodu u Žalbu iznio pet vrlo relevantnih tvrdnji, koje bi iz formalnih i materijalnih razloga odmah trebale poništiti Odluku o isključenju,  a koje su se temeljile na važećem Statutu:

-       nisam grubo kršio ni Program ni Statut SDPH, niti sam svojim ponašanjem narušavao svoj ugled i ugled stranke od  19. 2. 1957. do  2. 11. 1992.

-       prema meni nije poštivana demokratska i statutarna procedura.

-       - uskraćeno mi je statutarno pravo da od  1. 9. 1992. vršim dužnost člana Predsjedništva SDPH,  na koju me je  izabrala  I  Konvencija SDPH   3. 11. 1990.

-       Odluka i obrazloženje isključenja temelje se na netočnostima i neistinama.

-       uskraćeno mi je statutarno pravo (čl. 35 Statuta)  da od 7. 9. 1992.  budem član Kluba SDPH u Zastupničkom domu Sabora RH.

U nastavku teksta detaljno sam elaborirao slijedeća pitanja:

  1. Da li je član SDPH dužan poštivati svaku odluku /pretpostavimo i pogrešnu i politički štetnu/  rukovodstva SDPH, te da li nepoštivanje političke odluke u svakom konkretnom političkom i pravnom pitanju znači teško narušavanje ugleda stranke?

Na tri stranice jasnim odlomcima iz programskih dokumenata i statuta dokazao sam da je odgovor niječan.

Na kraju sam komentirao: “Kada gore navedeno ne bi bila temeljna karakteristika naše stranke, stvari bi se mogle postaviti obrnuto: da li ugledu moje ličnosti, a smatram se humanistom, demokratom, liberalom, legalistom, univerzalistom, socijaldemokratom, agnostikom-ateistom, dijalektičkim materijalistom, primorcem i Sušačaninom / a po rođenju Banijcem i pripadnikom srpske nacionalnosti /  šteti ostanak u bitno promijenjenoj stranci, koja nije željeni rezultat programske, političke i organizacione preobrazbe SKH,  čemu sam, kao individua, djelatno težio počev od 1962. god., da bih tek 1990. postao član CK SKH-SDP, odnosno član Predsjedništva SDPH. Usput napominjem, da od 1963. god.  kod  mene  nije bilo  nikakve  dileme o  izvornom realnom suverenitetu Republike Hrvatske, kao države, sa svojim teritorijem, granicama i suverenitetom naroda, kojeg sačinjavaju svi građani, pa mi je vrlo bliska ideja  građanskog  suvereniteta,  u  pravnoj,  demokratskoj, pluralističkoj, parlamentarnoj  i socijalnoj državi.   Ovo sam smatrao potrebnim navesti da se ne bi licitiralo s mojim političkim stavovima i, prema provjerenim teorijama zavjere, neprijatelja i mangupa u našim redovima, pod stare mi dane lijepiti nove etikete  / stare su vidljive iz teksta kojeg sam podnio na programskoj sjednici pred izbore, dne 10. 3. 1990./.”

Slijedeća pitanja koja sam postavio kao pravno značajna i elaborirao ih na 3 i pol stranice bila su:

2. Da li je prema meni prilikom donašanja političkog stava, te u postupku moga isključenja poštivana

    demokratska i statutarna procedura?

3. Da li mi je uskraćeno statutarno pravo da od 1. 9. 1992. vršim dužnost člana Predsjedništva SDPH, na koju

    sam izabran na I Konvenciji SDPH  3. 11. 1990.,  s mandatom od četiri godine, uz mogućnost ponavljanja?

“Dne 30. 8.1992. god. na radnom dogovoru u Zagrebu suočio sam se, umjesto sa čestitkama na izboru,  sa čvrstim zahtjevom da dam ostavku na zastupničku dužnost, ili da podnesem ostavku na članstvo u SDPH, pod

prijetnjom isključenja. Naravno, s time nisam bio iznenađen, jer je na to ukazivao telefonski razgovor obavljen nekoliko dana ranije i novinarski članak potpredsjednika stranke, koji je to najavio, a objavljen je u tiražnom tjedniku.  Usput da napomenem, protustatutarno mi je zaprijećeno  isključenjem, a da još ničim, čak ni u mislima, nisam “teško narušio ugled stranke”.   Očito je da postoji nešto imanentno mojoj ličnosti, čega nisam svjestan, što “teško narušava ugled stranke”: Što je to, Bože moj? Da nije možda činjenica što sam se rodio kao muškarac, ili možda nešto drugo dobiveno s rođenjem, s puno genetskih implikacija?”.

Očito: suočio sam se sa pripremljenom varijantom, nepotkrepljenom argumentima i realnim političkim procjenama,  s puno lične kombinatorike,  tako da nikakvi kompromisni prijedlozi u interesu stranke,  kad je problem već stvoren,  kao na pr.  “prioritetno djelovanje u Klubu zastupnika etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina,  a sekundarno djelovanje u Klubu oporbe ili SDPH”, te čak  “zamrzavanje članstva ili mirovanje članstva”  nisu bili prihvaćeni, jer ih se nije htjelo prihvatiti.

Tom prilikom jasno sam ukazao,  temeljem konstitutivne odluke Ustavnog suda, kojom su izbjegnuti dopunski izbori za tri neizabrana zastupnika pripadnika srpske nacionalnosti, te drugih do tada raspoloživih podataka, da su dopunski izbori za zastupnike, pripadnike srpske nacionalnosti,  nerealna, te nepotrebna i  politički štetna hipoteza,  ukoliko se legalitet i legitimitet  izbora ne  dovodi u pitanje u cjelini,  uz ostavku svih izabranih zastupnika s liste SDPH.

Da ne dužim: nepravovremenim pozivanjem, s obzirom na radne obveze, ili nepozivanjem, nije mi omogućeno  da na sjednici Predsjedništva SDPH od  1. 9. 1992.  pa do danas,  iznesem sve činjenice, informacije, razloge, kronologiju događanja, analize, procjene,  pravno i politički relevantne činjenice i ocjene, te drugačije političke stavove, koji bi, iskreno se nadam, utjecali da se ne donese odluka o isključenju. Da ne citiram elemente statuta: sudjelovanje, informiranje, javnost, javnost rada,  te opća načela jednakost i ravnopravnost članova;  postoji i temeljno načelo koje je ignorirano: “audiatur et altera pars” /neka se sasluša i druga strana/.  Mislim da bi pri tome za sagledavanje  principijelnosti stavova posebno bile  interesantne  informacije  i  o  međustranačkim dogovaranjima,  koje sam slučajno naknadno saznao i provjerio na dva izvora.

Po svemu sudeći,  u povijest stranke ući ću kao jedan od prvih isključenih članova,  a posebno kao član Predsjedništva, koji je već dosad isključen sa svih sjednica Predsjedništva, a vjerojatno i s naredne Konvencije. Ova bi prema čl. 16  Statuta trebala biti sazvana nakon izbora zbog analize izbornih rezultata  (u dvije godine od 34% birača došli smo do 5,40%, a početkom svog mandata, kao članovi Predsjedništva, u internoj anketi, procijenili smo da je realni parametar našeg uspjeha 20%)  i radi izjašnjavanja o povjerenju rukovodstvu stranke, s obzirom na izborne rezultate.

Koliko se sjećam, najčešće su i članovi politbiroa boljševičkih stranaka, prije svekolike apsolutne likvidacije, saslušavani i psihički saturirani na sjednicama tijela u koje su bili formalno izabrani.

Osim navedenog,  inoviran je elegantni način:  najprije politički stav, a kasnije i moje isključenje da ne sudjelujem u radu Predsjedništva i da ne izvršavam svoj mandat kojeg mi je dala, tajnim glasanjem, među više kandidata, I Konvencija SDPH. Način izbora, te posebna prava i obveze članova Predsjedništva, utvrđeni općim aktima ili posebnom odlukom  organa SDPH, u načelu,  trebali bi biti garancija da se sa članovima Predsjedništva ne može manipulirati, jer imaju izborni mandat Konvencije, te da se ne može  događati, recimo tihi unutarstranački udar ili privatizacija stranke  /primjerice,  samo ilustracije radi,  da stranku do zvijezda vode kadrovi samo iz jedne općine -  “per aspera ad astra”,   što se inače, teoretski govoreći,  najprije uočava na striktnom ili drugačijem poštivanju Programa i Statuta”. 

Nakon toga na 7 stranica dao sam odgovor  na pitanje:

4. Da li se odluke i obrazloženja isključenja temelje na netočnostima i neistinama?

Citirati ću samo interesantnije dijelove, tada namijenjene prvenstveno članovima IV konvencije ( usput, nikad ih nisu ni vidjeli ni čuli):

“Najprije o imenovanju ili izabiranju zastupnika srpske nacionalnosti.

Naši izborni zakoni su loši, te je bilo puno osnove da se propitkuje njihova ustavnost,  što smo i činili.

Ali takvi su kakvi su, voljom vladajuće stranke, i mi smo po njima sudjelovali u izborima, postali parlamentarna stranka, te politički i pravno nismo osporili legalitet i legitimitet izbora i postignute rezultate.

 

Zastupnika u Zastupničkom domu može biti izmedju 124 i 138, a to se u trenutku raspisivanja izbora i samog glasovanja ne zna precizno, i broj  izabranih zastupnika saznaje se  tek prema rješenjima izborne komisije  koja objavljuje rezultate izbora.

Po Zakonu, a kad se tome pridoda i Poslovnik Sabora, teoretski postoji 15 vrsti “izabranih” zastupnika. Neki su birani neposredno, neki su zamjenici po smrti ili ostavci, neki su

 

zamjenici po mirovanju, a neki bi mogli biti izabrani na dopunskim izborima u posebnoj izbornoj jedinici. Neki su birani na državnim listama po zastupničkim mjestima i redoslijedu, neki u posebnim izbornim jedinicama, a neki temeljem konstitutivne odluke Ustavnog suda, prema redoslijedu liste. Neki su birani, neki su izabrani temeljem utvrđivanja broja zastupnika koji će biti izabrani; neki su izabrani temeljem dobivanja zastupničkih mjesta do određenog rednog broja, neki su birani temeljem zastupničkih mjesta koja su sistemom računanja pripala državnoj listi;  neki su izabrani jer se smatraju izabranima po dodatnom redu razmjernog uspjeha njihove stranke /a nisu izabrani po redu/, a neki su izabrani temeljem odluke Ustavnog suda da se na “nacionalne liste”  ne primjenjuje odredba da državne liste koje na izborima dobiju manje od 3%  ne sudjeluju u diobi zastupničkih mjesta.

Zamjenici zastupnika su kandidati s državne liste koji “nisu izabrani”, ali će po redu, ukoliko dođe do smrti, gubitka poslovne sposobnosti, ostavke ili mirovanja mandata zastupnika, “biti izabrani”,  da bi,  ako se prekine mirovanje, opet bili “neizabrani”.

S ovakvim zakonom i citiranom korištenom terminologijom, glupo je govoriti o nijansama, te je danas za sve /osim možda za zastupnike HSP i SDP/  nesporan izbor 135 zastupnika, a formalno pravno prema odluci Ustavnog suda konstitutivne naravi više nije sporan ni izbor /”imenovanje”/ 3 zastupnika SNS, koja će sa svoje liste osiguravati i zamjenike za zastupnike srpske nacionalnosti.

Kad bi sve gore navedeno bilo imenovanje, a ne izbor,  izbori bi bili nelegalni i nelegitimni, a izborni zakon protuustavan i suprotan čl. 71 i 72. Ustava,  a upravo suprotno tome odlučio je Ustavni sud.

S toga je apsolutno deplasirano i neproduktivno pravno govoriti o  imenovanju, popunjavanju liste i dodjeli mandata /jer bi to teoretski moglo obuhvatiti sve zastupnike  osim  64 izabrana u izbornim jedinicama/  i  treba definitivno zaključiti: 135 zastupnika izabrano je  temeljem važećeg izbornog sustava, a 3 temeljem žalbe SNS,  Odlukom Ustavnog suda,  punom pravno-političko pragmatičnih razloga.

O formulaciji imenovanje, a ne izbor, glasovao je i Zastupnički dom, te odbio da usvoji prijedlog HSP da se promjeni formulacija, te je to “res iudicata”.

Pripadnici srpske nacionalnosti birani su kao i svi građani u izbornim jedinicama i na državnim listama, s tim da je stvoren u čl. 10, 23, 24 i 26  Zakona o izborima,  mehanizam “pozitivne diskriminacije”,  odnosno paralelnog izbora u dvije razine, a ako zatreba, odnosno ako se ne izabere potreban broj tih pripadnika za zastupnike, kako bi bila osigurana srazmjerna zastupljenost, uz mogućnost i treće razine:  dopunskih izbora.

Naravno s takvim izbornim zakonom teoretski je moguće, sa istim glasovanjima, u redovnim izborima, u izbornim jedinicama i na državnim listama, da bude birano 120 pripadnika srpske nacionalnosti /od 125 zastupnika Sabora - u tom teoretskom slučaju bez i jednog Hrvata/,  a zna se,  prema rezultatima izbora da odmah nije izabran niti jedan,  jer  praktički nisu bili ni kandidirani u izbornim jedinicama ili na prvim mjestima državnih listi,  što je i razumljivo.

Tada je nastupila, s istim obavljenim glasovanjima, za izbor punog broja predviđene srazmjerne zastupljenosti druga razina izbora, dodatni red državnih listi, je u prvoj razini po izbornim jedinicama nije izabran nitko od pripadnika srpske nacionalnosti.  Čak ni tada, drugom razinom, zbog malog uspjeha na izborima multinacionalnih stranki, nije izabrano svih 13 zastupnika, pa se očekivala treća razina: dopunski izbori za tri zastupnika.

Međutim to je svojom konstitutivnom odlukom, načelnog značaja ne samo za 3 zastupnika, već i za 13 zamjenika, razriješio Ustavni sud, što je  i razumljivo,  jer je svojom odlukom o negiranju dvostrukog  glasa za pripadnike manjina, poništio mogućnost postojanja biračkog tijela za dopunske izbore, jer su svi građani srpske nacionalnosti  već  konzumirali  svoje biračko  pravo  i  pravo  glasovanja.

Prilično kompliciran komentar, ali u osnovi stvari su vrlo jednostavne  i ako ih netko nije u stanju shvatiti, ja mu nisam kriv.

Čim su objavljene liste po izbornim jedinicama i državne liste  8. 7. 1992., znao sam da će biti izabrano 10 zastupnika srpske nacionalnosti sa lista  HNS  I  SDPH  /2+8/, pod pretpostavkom da rezultati izbora potvrde optimističnija istraživanja javnog mnijenja, te da SDPH /sa 2,8% prema istraživanjima/ pređe prag od 3%/. Da se to shvati nije trebalo biti članom Zakonodavno-pravne komisije Sabora, što sam bio protekle 2 godine kao vanjski suradnik, na prijedlog SDPH, bez i riječi priznanja od strane stranke za ogroman volonterski napor koji sam uložio. Da ne ispadne da su svi generali poslije bitke pametni, citiram dio svog predizbornog govora napisanog i prvi put održanog 10. 7. 1992.:  “Izborni zakoni iz “Sokolske radionice” majstora seksa, oprostite Šeksa, zahvaljujući izrazitoj nacionalnoj čistoći zajedničarskih, liberalnih, kršćanskih i narodnih listi, doveli su do toga, da, premda sam na 38 mjestu državne liste po mojoj želji, ne vidim, osim teorijsku mogućnost, da ne budem izabran u Sabor,  ako SDP  postane prelaskom praga od 3%  glasova  parlamentarna stranka.  ....

SDP je u ovoj balkanskoj  krčmi i najbolji, i garantira najviše svjetlosti u budućnosti, kad prestanu ove mrkle, prethistorijske noći užasa, straha, mržnje i revanšizma!  Glasajući za državnu listu izabrat ćete jednog riječkog zastupnika koji je oduvijek mislio svojom glavom.  Moja zastupnička kancelarija u Rijeci bit će otvorena za sve domaće,  ali  i za sve lojalne, ugrožene i marginalizirane građane RH,  izložene  stupidnim pritiscima  i  grubim diskriminacijama, besperspektivnih,  često nejavnih,  protuzakonitih politika i prakse.

U dvije godine marljivog rada u Zakonodavnoj komisiji Sabora, bez prava odlučivanja, ako ništa drugo, naučio sam kako se ne trebaju brzopleto praviti i donositi loši zakoni!” ...

Opravdano se postavlja pitanje zašto su potpredsjednik SDP i ostali članovi rukovodstva čekali preko mjesec dana, do konca kolovoza, da otvore “politički problem” zastupnika srpske nacionalnosti u Saboru i nacionalne strukture izabranih zastupnika SDPH  /3+8/,  kad se sve politički već znalo 8. srpnja. Čini se, da nam je najprije bilo potrebno da postanemo parlamentarnom strankom, da pređemo izborni prag od 3% i tada nam je svaki glas bio potreban i koristan, da bi  tek  kasnije razočarani pojedinci, koji su očekivali izbor, počeli javno istupati;  ali sve u svemu to nije principijelna politika.  Post festum smo shvatili da smo postali ne samo parlamentarna stranka, nego da smo preko naše državne liste omogućili prebrojan izbor zastupnika srpske nacionalnosti, te je korak po korak stvaran nepostojeći i po stranku štetni politički problem.  Prema tome, zastupnici srpske nacionalnosti s državne liste SDPH  su izabrani u skladu s Ustavnim zakonom ,  te  članovima 10, 23, 24 i 26 Zakona o izborima. Nisu imenovani,  ništa im nije dodijeljeno,  s njima nije popunjavanja srpska kvota:  kao jednaki i ravnopravni članovi stranke sudjelovali su u izborima,  i zahvaljujući u svijetu i u najrazvijenijim demokratskim zemljama poznatom mehanizmu “pozitivne diskriminacije”  izabrani su za zastupnike,  i to ne zastupnike drugog reda,  ako smo  i  dalje socijaldemokratska i multinacionalna stranka.

U trenutku kad je otvoren politički problem, znalo se je da dopunskih izbora za zastupnike srpske nacionalnosti neće biti. Ne samo da to proizlazi iz odluka Ustavnog suda, nego su to izjavili i najodgovorniji predstavnici vladajuće stranke u prethodnim međustranačkim dogovorima,  započetim  odmah nakon što  su  objavljeni rezultati  izbora.

Praktička ilustracija te tvrdnje je, nakon najave ostavke naših zastupnika, dolazak pet zastupnika s liste SNS, koje je pozvao M. Đukić i koji su počeli prisustvovati sjednici Zastupničkog doma. Kad je ustanovljeno da ostavke još  nisu zaprimljene,  na zahtjev tajnika redarstvenici su ih udaljili iz sabornice.

Otvaranje pitanja “pripadnik” ili  “predstavnik” srpske nacionalne zajednice je političko slijepilo  i nepoznavanje “srpskog pitanja” u Hrvatskoj,  suprotno je tradiciji radničkog pokreta  i  ZAVNOH-a i direktno  šteti  Srbima u Hrvatskoj  i  njihovoj  mogućnosti  opstanka  i  prosperiteta.

Opredjeljivanje za “pripadnika” je opcija građanske demokracije,  prava čovjeka i građanina, kolektivnih i nacionalnih prava, lokalne samouprave, teritorijalne organiziranosti, identiteta i subjektiviteta, slobode, jednakosti i ravnopravnosti, kulturne autonomije i srazmjerne političke zastupljenosti u suverenoj, samostalnoj teritorijalno integriranoj i jedinstvenoj Republici Hrvatskoj,  s izvornim legalnim i realnim suverenitetom.

Opredjeljivanje za “predstavnika” je  opredjeljivanje za nacionalne interese i programe, nacionalne stranke, posebno nacionalno biračko tijelo i program koji će u startu  dobiti epitete nacionalističkog i velikosrpskog, jer po prirodi stvari mora poći od povijesno ostvarenih “prava”: specijalni status, suvereni narod u ustavno-pravnom smislu, status naroda i njegov konstitucionalni položaj,  kulturna, teritorijalna i politička autonomija, narodnosno pravo na samoodređenje, a ne samo na samobitak, samoostvarenje i samoopredjeljenje. To zatim

neminovno vodi do težnji za odcjepljenjem,  rascijepa  korpusa Srba u Hrvatskoj,  eskalacije agresivnog rata i praktički do realizacije ekstremističkih, rasističkih i fašističkih teza  o “istrazi vašoj ili našoj”.

Nažalost, po zadatku stranke u zadnje dvije godine bio sam prisiljen da donekle proučim “srpsko pitanje”  i znam da to nije u povijesnom interesu Srba u Hrvatskoj,  hrvatskog naroda i  hrvatske države, niti to suštinski SDPH želi. Koliko znam, to nije ni naša politika u međunacionalnim odnosima.

Da zaključim ovaj dio:

Očite su netočnosti i pravne neistine  o imenovanju, o otvaranju novih političkih problema umjesto ostvarivanja principa proporcionalne zastupljenosti, o mogućnostima dopunskih izbora bez biračkog tijela ili sa segregiranim biračkim tijelom  koje je već konzumiralo svoje biračko pravo.

Mandat mi nije dodijeljen, jer sam izabran na državnoj listi SDPH, kao član SDPH,  pripadnik srpske nacionalnosti temeljem činjenice rođenja i  nisam dužan prihvatiti ovakve stavove Predsjedništva.

Time ne kršim grubo Program i Statut,  niti sam teško narušavao ugled stranke.

Od mene je protustatutarno zahtijevano podnošenje zahtjeva za istupanje iz stranke,  i već  31. 8. 1992. god. protustatutarno mi je zaprijećeno isključenjem.

Toliko da se zna!

5. Da li mi je uskraćeno statutarno pravo /čl. 35 Statuta/ da od 7. 9. 1992. budem član Kluba zastupnika SDPH u Zastupničkom domu Sabora RH?

Tvrdim da jeste, te sam ja sa mojim drugovima zastupnicima srpske nacionalnosti, koji se još uvijek osjećaju članovima SDPH, dne 4. studenog bio doveden u situaciju da sudjelujem u donašanju Pravila Kluba nezavisnih zastupnika, nakon što smo doživjeli pokušaje izolacije i diskriminacije  provođenjem  politike da ne budemo uključeni u radna tijela Sabora, pri čemu nam uopće nisu pružali podršku naši drugovi zastupnici SDPH, koji ako računamo i vanjske funkcije imaju  po  tri  do  četiri  zaduženja.

Napominjemo, da bismo i kao stranački nezavisni zastupnici imali, prema članku 35 Statuta, pravo djelovati u Klubu zastupnika  SDPH  u  Saboru RH. .....

Po prirodi sam skeptik i pesimista i ne vjerujem puno u uspjehe Don Qujotea od Sušaka s ovom žalbom, ali ipak želim istaći, da nisam siguran da će “čvrsta politika” prema pripadnicima srpske nacionalnosti unutar stranke, koji su bili neposlušni i nedisciplinirani, da bi postali nepodobni,  donijeti političke poene u većini političkog korpusa hrvatskog naroda, a sigurno će biti naša diskreditacija prema socijaldemokratskim strankama i Socijalističkoj internacionali.  Kako će se naša stranka odlučno boriti protiv novih fašističko-rasističkih teorija o “genetskim uvjetovanostima” i “kolektivnoj odgovornosti”,  ako se sa takvom lakoćom postupanja tretira “kolektivitet zastupnika srpske nacionalnosti”  izabran na našoj  SDP-ovskoj  državnoj listi.

Nitko neće biti sretniji od mene, ako vrijeme pokaže da je isključenje B.T.,  koji teško narušava ugled stranke, bilo ona ravnodjelnica koja je nezadržive trendove neuspjeha i  nestanka stranke, bez radikalnih promjena u sistemu rada i rukovođenja,  okrenula prema zvjezdanim uspjesima u tekućim trendovima revivala prave socijaldemokracije u bivšim socijalističkim zemljama,  koje nisu žrtve vanjske agresije velikosrpskih i inih hegemonija.

Dixi et salvavi animam meam!

Drugarski pozdrav              B.T. “

 

Vrlo brzo nakon slanja žalbe susrele su me na saborskom hodniku dvije istaknute i inače vrlo hrabre novinarke J.L. i S.M.  Pitale su me što se to  događa, te sam im ukratko opisao situaciju i dao im preslike Žalbe.

Do danas nije bilo nikakve reakcije, što je i razumljivo: istina nije uvijek ono što je istina, već je najčešće istina samo stvoreni privid istine!

Tih dana mi je pristupio na neopisivo korektan i human način D. Budiša, rekavši da je čuo da imam teškoća sa svojom strankom i da bi HSLS-u bilo drago da im pristupi čovjek mojih kvaliteta, uvjerenja i ugleda (sic).

Rekao sam da sam počašćen, da sam izuzetno impresioniran kvalitetom 14 zastupnika HSLS  u  sadašnjem sazivu, ali da ne bih donosio nikakvu odluku dok ne raščistim sve stvari unutar  vlastite stranke.

(Usput, naknadno sam dobio pozive od još pet političkih stranaka,  od koji su tri,  preko mene,  htjele postati parlamentarne stranke).

 

Na Konvenciju održanu 15. 1.1993. g /nisam potpuno siguran u datum/  nisam pozvan, čak ni na Komisiju koja je pripremala prijedlog odluke. Moja Žalba nikome nije dostavljena  (najbolje je prljavi veš držati za sebe - za mudro rukovodstvo),  a nije mi  dostavljen ni pismeni odgovor,  odnosno Rješenje o odbijanju žalbe.

Usmeno sam saznao  da je Konvencija (osim nekoliko usamljenih glasova)  imala puno povjerenje u diskvalificirajući prijedlog dužnosnice  (koja se je, u međuvremenu, suočena s egzistencijalnim problemima, razvila u veoma kvalitetnu novinarku specijaliziranu za pravna i ustavna pitanja).

Navodno je, kao šećer na kraju, da dokaže o kakvom se problematičnom tipu radi  (očito o ustaši?!),  rekla da me je vidjela u saborskom kafiću kako pijem kavu u jednom društvu u kojem je bio i izvjesni, sada već vrlo poznati gospodin iz Vukovara. Osobno se toga ne sjećam, ali ne isključujem tu mogućnost, jer su društva u saborskom kafiću vrlo izmiješana /bila i ostala/, a da je bila izuzetno vidovita svjedoči činjenica, objavljena ovih dana, da se na proljeće za gospodina očekuje i optužnica iz Haga.

Što bi tek rekla da se zna, da svih ovih godina “kao čuvar tuđe kućice i plaže u ljetnom razdoblju” svakog dana, panulajući i ploveći ispred uvale “Rakovica”,  (premda čovjeka i njegovu simpatičnu obitelj nisam nikad upoznao), mahnem iz barke rukom na pozdrav, jer su me još u djetinjstvu naučili kako se treba ponašati na moru i na kopnu,  bez izuzetaka,  sebe radi. Sve u svemu zbunjujuće: čas si četnik, čas si ustaša: a partizan?!

Čudno, što je život: Jadran tako velik i razveden, a gospodin, bum, pravo u Rakovicu, podno Velebita.

 

Sve ovo dosad izneseno i dokazano, svjedoči da  Mato govori svašta i  iznosi neistinu lansirajući tezu: “..a oni koji su javno rekli da žele zastupati samo Srbe, a ne i sve građane,  prešli su u druge stranke”.

Nikad to nismo ni mislili ni rekli, jer je to, bilo i ostalo, suprotno našim ljudskim i političkim uvjerenjima!

Ni Furio nije precizan: ne radi se “o odustajanju SDP od nekih zastupnika srpske nacionalnosti na koje je imao pravo, da se ne bi doživio kao srpska stranka”, već se radi o isključivanju  i “političkoj likvidaciji” izabranih zastupnika  SDPH  srpske nacionalnosti,  da se  SDP  ne bi doživio kao “srpska stranka”!

Točno je da sam usmeno saznavši za pravomoćnost isključenja,  29. 1. 1993. g. potpisao  pristupnicu HSLS-u, (prešao u drugu stranku) i to tjedan dana prije lokalnih izbora koji su označili vrhunac političkih uspjeha HSLS,  da bih  29. 1. 1998. g., slijedeći Vladu Gotovca, postao član-osnivač Liberalne stranke,  u kojoj sam i danas, ujedno i član Središnjeg odbora LS.

 

Postavlja se pitanje, da li sam,  prešavši u “druge stranke” promijenio uvjerenja i/ili evoluirao u svojim političkim uvjerenjima?     Prosudite sami, temeljem zadnjeg dokaza.

Znajući da sam 1991. g.  sudjelovao u  izradi različitih dokumenata o pravima nacionalnosti ( sudjelovao sam u doradi teksta “Povelje o pravima Srba i drugih nacionalnosti u republici Hrvatskoj “ usvojenoj  kad i “Ustavna odluka RH o suverenosti i samostalnosti”,  te u izradi “Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama  i  o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u RH” - najprije kao član potkomisije za lokalnu i teritorijalnu samoupravu, a zatim i kao član komisije za izradu Ustavnog zakona), - 3. 11. 1995. g., navečer,

D. Budiša me je zamolio da sutradan, u Opatiji,  na seminaru Liberalne internacionale o povijesnim manjinama (autohtonim nacionalnim grupama)  iznesem, kao član Velikog vijeća HSLS,  svoje stavove i stavove stranke o navedenoj problematici.

U toku noći napisao sam hrvatsku varijantu govora, sam je preveo  na engleski i sutradan izložio, doživjevši puno priznanja i komplimenata.

Što sam rekao, znajući da mi je to prvi i zadnji govor na stranom jeziku u političkoj karijeri,  što završava istekom mandata saborskog zastupnika, koncem tog mjeseca.

Iznosim relevantne dijelove:

“Suočeni smo s novim fenomenom: jačanjem  nacionalnih osjećaja i svijesti, širom svijeta, posebno tamo gdje formiranje nacija nije dovršeno!

Hoćemo li to ignorirati,  ili ćemo se baviti time? Naši općeniti odgovori, svima poznati, nisu dostatni za novo razdoblje.

Trenutno, sučeljavanje s tim problemima, vjerojatno se politički ne isplati, ali  da li i u budućnosti, sa svim tim znacima vremena:  nisam siguran?

Jačanje liberalnih ideja, slobode i prava pojedinaca, solidarnosti, prava manjina i sustava  međunarodnih utjecaja preko granica suverenih država, šireći prostore slobode, jača i iskazivanje  pripadnosti raznim kolektivitetima: grupama, društvenim strukturama, slojevima, klasama i etničkim entitetima.

Smatram da je to i:

-       sumnjanje u kvalitetu i sveobuhvatnost dosegnutih sloboda, ali  i

-       stvaranje osnova za širenje pojma slobode, polazeći od stvarnih a ne pretpostavljenih i zamišljenih

interesa pojedinaca i kolektiviteta.

Mogućnost ostvarivanja tih novih sloboda, duboko vjerujem, ubrzat će proces relativizacije potrebe za tim slobodama i potrebe za naglašenijem ostvarivanju tih interesa.

 

Nije slučajno da Ivan Pavao II upozorava na potrebu kodifikacije prava naroda, posebno malih i manjinskih naroda, odnosno nacionalnih ili etničkih zajednica,  grupa i entiteta;  inače,  sam izraz “manjine”  držim pejorativnim i preferiram  etničke zajednice i grupe,  jer sam svjestan da se korištenjem termina  “narod”, ponekad, većinski narodi plaše prava na samoodređenje manjinskih naroda.

Povijesne manjine, ili kako ih ja shvaćam: autohtone etničke ili narodne grupe, bile ili ne bile dio nacija ili nacionalnih zajednica, trebaju, posebno na područjima gdje tradicionalno žive, biti jednake i slobodne na razini većinskog naroda,  čak i kad  nisu apsolutna većina ili relativna većina na  nekom području,  ili  značajniji broj na cjelokupnom teritoriju.

Za afirmaciju kojih temeljnih načela se, polazeći od zapostavljenih i zaboravljenih ideja iz vremena Francuske revolucije, te nega

       
       


 

..

/intervjui/intervju.php?intervju=3111&strajk-je-legitiman-ali-ponuda-vlade-je-korektna

Dubravka Šuica , dosad zastupnica u Europskom parlamentu, prije toga i u Hrvatskom saboru, a nekada gradonačelnica Dubrovnika, od sutra ...
01.12.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3112&ministrica-divjak-reagirala-je-iskreno-zbog-reforme-hns-cvrsto-stoji-uz-nju

S HNS-ovim potpredsjednikom Vlade i ministrom graditeljstva  Predragom Štromarom  razgovarali smo u tjednu kada je njegovo Ministarstvo napokon dalo zeleno ...
01.12.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3110&kako-bi-izgledalo-da-je-netko-1965-rekao-kako-rat-jos-nije-gotov

Nestaje optimizam da će ekonomski razvoj sam po sebi pridonijeti efikasnosti institucija. A naše društvo se podijelilo u slojeve sve ...
01.12.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3113&zelim-placu-od-minimalno-70-000-kuna-i-s-obitelji-bih-zivio-na-pantovcaku

Predsjednički kandidat Mislav Kolakušić otkrio je Damiri Gregoret, između ostalog, zašto ljude u DIP-u smatra bjednicima   Predsjednički kandidat  Mislav ...
01.12.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3105&na-nama-je-da-iskoristimo-ovaj-trenutak-i-okupimo-sve-na-ljevici-protiv-hdz-a

Nekada su uređaji trajali po 30 godina, a danas se kvare čim im istekne jamstvo. Neke su zemlje to zakonom ...
29.05.2019
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


16.04.1972  Novoselnik Anđelko
16.04.1965  Baradić Željko
16.04.1964  Grčić Branko
16.04.1963  Topolnjak-Halapa Bernardica
16.04.1963  Kolundžić Gordan
16.04.1958  Banjavčić Ivan
16.04.1956  Šimić Željko
16.04.1953  Perinčić Damir
16.04.1950  Pavin Miroslav
16.04.1946  Lalić Nikola
16.04.1945  Puškarić Zvonimir
16.04.1945  Šušak Gojko