Životni intervju s Paškom Bubalom, prvim predsjednikom šibenskog HDZ-a, prvim županom, sudionikom Hrvatskog proljeća i jednim od najpoznatijih šibenskih političara s početka devedesetih, objavit ćemo u dva dijela, danas i sutra. Razgovarali smo na Dan grada Šibenika, u godini kada slavimo 950. obljetnicu prvog pisanog spomena Šibenika, a povod je Nagrada grada Šibenika koja mu je nedavno dodijeljena.

S obzirom da je napunio 83 godine života, šjor Bubalo je u odličnoj formi, a pamćenje mu je izvrsno. Tijekom gotovo sat vremena razgovora, kroz njegovu životnu priču prošli smo i povijest Šibenika u tih osam desetljeća, od tema iz Drugoga svjetskoga rata koje nikako da prestanu opterećivati hrvatsku javnost, preko Hrvatskog proljeća do demokratskih promjena, Domovinskoga rata i konačno stvaranja moderne hrvatske države.

- Drago mi je da sam dobio nagradu povodom ovih velikih jubileja koje slavimo, 950. obljetnice od spomena grada Šibenika u povelji Petra Krešimira IV., s kojom se poklopila 25. obljetnica rujanske bitke za Šibenik, koja je bila presudna u obrani Hrvatske. Zaustavili smo tenkove na Šibenskom mostu i onemogućili ih da se spoje sa snagama tzv. JNA u vojarni Rade Končara iz koje su vojnici masovno bježali pa smo njih oko 400 smjestili u Krešimirov dom, preobukli ih u civilna odijela, dali im novac da otputuju kući i hranili ih par dana.

Kako su izgledali ti prijelomni trenuci, jeste li očekivali da će se krizna situacija pretvoriti u rat?

Nisam, ali logički, razmišljajući i gledajući što se sve događalo po toj bivšoj državi, pogotovo u Hrvatskoj, znao sam da će biti jako teško i da će se prolijevati krv.

U Šibeniku je u to vrijeme bilo dosta građana, pripadnika srpske manjine, ali nije bilo snajperista, masovnih zlostavljanja kao primjerice u Osijeku ...

HDZ je proklamirao politiku pomirbe i zagovarao da među našim građanima više nema razloga za sukob. Bili smo tolerantni i našim dolaskom na vlast nije bilo prozivki, niti sukoba. Svi smo se povezali u toj borbi da zaštitimo integritet hrvatske države, a samim time i Šibenika, pa tih negativnih stvari nije kod nas bilo. Sjetimo se samo kako je biskup Badurina pokazao veliko srce kad je onom pravoslavnom svećeniku osigurao opskrbu hranom i vodom tijekom sedam dana napada na Šibenik. Vodilo se računa o svima. Skloništa su bila dobro snabdjevena hranom i vodom i tako su građani izdržali.

Rođeni ste 1933. godine, recite nam nešto o svom djetinjstvu i kakva sjećanja imate o Šibeniku tog vremena?

Rođen sam u Skradinu, ali smo preselili u Šibenik kada sam imao samo devet mjeseci života, tako da me za ovaj grad vežu dječaštvo, školski dani i život do studija nakon kojeg sam se vratio u Šibenik i do danas tu živim stalno.

Pamtite li Drugi svjetski rat i okupaciju Šibenika?

Naravno, bilo je to gadno razdoblje. Posebno mi je ostalo u sjećanju bombardiranje Šibenika u listopadu 1943. godine. Teški su to bili dani. Sjećam se prvog bombardiranja i mrtvih ljudi po pločnicima. Zateklo me u školi koja je tada bila u Julovića, gdje je danas dječji vrtić i odjednom je Šibenik bio zasut bombama koje su prilikom eksplozija stvarale crni dim. Čitav Šibenik bio je u nekoj crnoj magli. Bilo je to teško razdoblje s puno razaranja, naročito za samostan sv. Luce i gradsku vijećnicu koja je srušena do temelja, a jedna bomba pala je neposredno pred katedralu. Arhitekt Harold Bilinić zaslužan je za projekt obnove poslijeratnog Šibenika i to smo sasvim uspješno odradili, a kao posljedicu bombardiranja dobili smo prostor trga Medulić koji je nastao čišćenjem raznesenih zgrada koje su se dotad nalazili tamo. Ispada tako da su nam saveznici 'poklonili', ali na jedan ružan način, prostor Medulića gdje sam volio sjediti, barem donedavno jer u zadnje vrijeme sve manje izlazim vani.

Sjećate li se talijanske okupacije?

Pamtim to vrijeme po svakakvom maltretiranju. Prvi razred završio sam u Preparandiji, gdje je bila osnovna i učiteljska škola, a onda su nas Talijani preselili u Julovića u Varoši gdje su došli talijanski učitelji. Prvo smo imali neku učiteljicu iz Venecije, Lucia se zvala, a kako je ona nekamo premještena, došao nam je neki učitelj fašist. Bio je naoružan pištoljem iza pasa i tukao nas je onim drvenim metrom za mjerenje robe. Toliko je po nama lupao da smo jedva čekali kad će to prestati. Srećom, Italija je kapitulirala i okupacija je prestala. Oni su bili vrlo neugodni s tim svojim maltretiranjima, traženjima da pozdravljamo zastavu i slično. Stalno su nam nudili da iz Julovića preselimo u njihovu školu 'Lega Nazionale', koju su pohađala djeca talijanskih obitelji naseljenih u Šibeniku. Svašta su nam obećavali, izlete, da će nas voditi u Rim, samo da prijeđemo tamo, ali nitko nikad nije otišao njima. U Julovića je bila sama oporba, protivnici talijanske okupacije, koju je već zahvatio pomalo i partizanski duh, tako da smo im i kao školarci pružali otpor. Bili smo i ostali dosljedni svom nacionalnom opredjeljenju.

Ponosni ste na taj otpor talijanskim fašistima?

Naravno. Dolazim iz obitelji HSS-ovaca koja nije podnosila talijansku okupaciju.

Kakav je danas vaš odnos prema antifašizmu?

Antifašizam je pomogao da se odupremo talijanizaciji, ali nakon Drugoga svjetskoga rata pojavila se čvrsta diktatura, tako da taj antifašizam trebamo podijeliti na dva razdoblja – ono u kojem smo se odupirali Talijanima, i ono poslijeratno uz proganjanje ljudi, seljaka, seljačkih zadruga i svega ostaloga što se događalo, a što u Šibeniku nije bilo dobro prihvaćeno. Bili smo mladi i zaneseni idejom da stvaramo idealno društvo koje se nažalost nije ostvarilo. Ubrzo potom otišao sam na studije u Zagreb, na Filozofski fakultet i tamo susreo ljude koji su razmišljali slično meni. Počeli smo se opredjeljivati za hrvatstvo i za nacionalnu državu koju smo onda devedesetih i ostvarili.

Sudionik ste Hrvatskog proljeća i osjetili gušenje na vlastitoj koži?

Sudjelovanje me stajalo čina. Godine 1960. sam odslužio vojsku u Bileći gdje je načelnik škole bio pukovnik Drago Granić, stric Mate Granića. Tamo sam dobio čin, prvo postao vodnik, a onda i potporučnik. Nakon što sam odslužio rezervu u Kninu, unaprijeđen sam u čin kapetana i onda zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću izgubio taj čin nakon presude Vojnog suda u Splitu. U hrvatskoj državi su mi ga vratili pa sam postao pričuvni bojnik Hrvatske vojske.

Zbog čega ste konkretno stradali?

Držao sam u to doba neke govore, a naročito su me teretili za jedan govor u Stankovcima gdje sam nastupio na skupu Matice hrvatske. Zapravo, nisam ništa posebno tamo rekao, osim što sam tražio da se provedu u djelo zaključci Desete sjednice CK SKH i da Hrvatska dobije više autonomije. To je na kraju i rezultiralo amandmanima iz 1971. godine koji su uneseni u Ustav iz 1974. godine pa je Hrvatska, kao i ostale države, mogla proglasiti suverenitet. Jedan od vođa Hrvatskog proljeća, Miko Tripalo, izjavio je tada da smo dobili dosta, i više od onoga što smo tražili.

Nakon što sam 165 dana bio ravnatelj Škole učenika u privredi, 1972. godine 'makli' su i mene, kao i sve druge 'proljećare'. Upisao sam tada postdiplomski u Zadru gdje mi je ponuđeno da preuzmem radno mjesto znanstvenog asistenta i predavača na fakultetu, ali šibenski Komitet je to zaustavio jer su me etiketirali kao nacionalista. No, sve što sam tih godina govorio, bilo je u skladu s tadašnjim zakonima. Progonili su me jer sam se zalagao za preuređenje programa povijesti u smislu da se više uči nacionalna povijesti. U školi smo tada imali predmet koji se zvao 'Radnički pokret i socijalizam', koji je težište imao na Marksizmu i teoriji klasne borbe, a nacionalna povijest bila je tek periferno zastupljena.

Kao sudionik Hrvatskog proljeća i student zagrebačkog Filozofskog fakulteta u doba najgore represije, iz prve ste ruke svjedočili tim događajima. Kako komentirate poruku izabranog saborskog zastupnika Željka Glasnovića koji zaziva pendrekanje studenata?.

Nikako mi se to ne sviđa. Pretjerao je.

Što se to dogodilo Hrvatskoj da nakon konačnog osamostaljenja i uvođenja demokracije, neki 2016. godine zazivaju nedemokratske metode iz bivšeg sustava?

Mislim da je to suvišno komentirati. Ne poznam dovoljno razloge sukoba na Filozofskom fakultetu gdje, čini se, jedna manja grupa zahtijeva neke stvari za koje nisam siguran jesu li u skladu sa zakonom. Svakako sam protiv pendrečenja, a protiv takvih metoda sam bio i kad je bivša vlast poslala policiju pred branitelje koji su ušli u crkvu sv. Marka. To je bio loš potez tadašnjeg ministra Ranka Ostojića jer svako nasilje izaziva novo nasilje. Silu ne treba nigdje rabiti.

Vratimo se na obrazovanje kojem ste kao profesor povijesti i latinskog jezika posvetili čitav život. Prije par mjeseci građani su masovno prosvjedovali zbog zaustavljanja kurikularne reforme i nameće se pitanje zašto svaki pokušaj reforme obrazovnog sustava u Hrvatskoj propada još od vremena Stipe Šuvara?

Nitko se nije javio na natječaj osim gospodina Borisa Jokića, i on je izabran. Međutim, ni on, izgleda, nije proveo niti jedan dan u nastavi. Kako će čovjek koji nema nastavnog iskustva raditi te programe? Imam dojam da se tu radilo površno i da su neki autori, koji nemaju te vrijednosti, bili uvršteni u programe hrvatskog jezika, povijesti itd. Ključni događaji iz naše povijesti, tamo su izgleda vrlo slabo ili periferno zahvaćeni. A ja bih naglasio da je Domovinski rat temelj naše hrvatske države i državnosti i od toga u obrazovanju ne može ostati neka magla. Tom području suvremene hrvatske povijesti treba posvetiti značajan broj sati, tako da se to fino obradi i da se jasno pokaže tko je bio agresor, a tko se uhvatio oružje u nuždi. Nismo to radili iz neke oholosti.

Četvrt stoljeća nakon stvaranja države, društvo nam je ozbiljno podijeljeno. Kako gledate na to, kao čovjek koji je zagovarao pomirbu?

Odgovorni moraju sjesti za stol i odrediti što su temelji naše hrvatske države i državnosti te onda na taj način to i promovirati.

Što mislite o pozdravu 'Za dom spremni'?

Taj pozdrav 'Za dom' je i u Zajčevoj operi Nikola Šubić Zrinjski rabljen, a u doba NDH je dodana riječ – spremni – i to – Za poglavnika spremni! To ne treba danas rabiti, ali mislim da grubom represijom ipak nećemo ništa postići. Zato sam uvijek za obrazovanje. Djecu treba učiti što je bilo.

U Hrvatskoj je danas snažan utjecaj Crkve, što mislite o vjeronauku u školama?

Prema dogovoru između hrvatske države i Crkve, vjeronauk je u našim školama normalna stvar, ali imamo izbor. Tko ne želi na vjeronauk, ima neki drugi predmet, pa neka svatko izabere što hoće. Vjeronauk je bio u školama i do moje male mature, a valjda i iza mene. Kad sam ja završio malu maturu, u višoj gimnaziji nije bilo vjeronauka. A išao sam u školu od 1945. do 1952., u gimnaziju i vjeronauk se slobodno pohađao, tko je htio.

Čak i pedesetih godina, u socijalizmu?

Do 1950. i neke vjeronauk je bio u školi i u socijalizmu. Ne znam kad je točno ukinut.

Kažete stvarno da je u takozvanoj 'tamnici naroda' bilo vjeronauka? 

Zaista, bilo je tako.

SUTRA 2. dio razgovora s Paškom Bubalom, dobitnikom Nagrade Grada Šibenika: O osnivanju HDZ-a u Šibeniku, o Titu, Tuđmanu, ali i Ivi Sanaderu, privatizacijskoj pljački i militantnom Islamu

PIŠE ANTE PANCIROV