General Stjepan Adanić je rodom iz Lobora, ima 47 godina, otac je troje djece na koje je iznimno ponosan: ima dva sina i prekrasnu kćer. Supruga mu je ekonomistica, radi u Croatia osiguranju. Sada živi u Zagrebu, gdje je i diplomirao Političke znanosti i magistrirao na Pravnom fakultetu radno pravo. Radi u Janafu, pomoćnik je direktora. Davnih dana je radio kao profesor u srednjoj školi u Zagrebu, Samoboru i općini Varaždin. 


U vrijeme Domovinskog rata Adanić je bio pomoćnik ministra obrane i vojni savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana kao i prvi ratni gradonačelnik Varaždina, grada koji ovih dana slavi 15. obljetnicu veličanstvene ratne pobjede


U ratna vremena ste bili vrlo važna karika obrane, imate zavidan ratni put. Bili ste savjetnik predsjednika Tuđmana, imali različite važne zadaće. U zadnje vrijeme, međutim, malo tko zna čime se bavite, osim što većina zna da se rado odmarate na bregima, u svojoj vikendici u Stubakima i kod roditelja u Loboru.

Adanić: Bavim se svojom strukom, radnim pravom, u Jadranskom naftovodu, u sektoru pravnih, kadrovskih i općih poslova. Pomoćnik sam direktora, a Dubravko Tkalčić, kojeg izuzetno cijenim je generalni direktor. Ja sam vam običan civil, civilne škole sam završio, a to što sam imao i vojnu karijeru vuče korijene još iz mojih dječačkih i mladenačkih dana, kada sam kao izvorni domoljub žudio za vlastitom domovinom. Gutao sam knjige o tome, imao idole, kao student proputovao sam cijelu Europu autostopom i upoznavao naše ljude na radu vani. Čitao sam i knjige Franje Tuđmana, što je za mene kao mladića bilo fantastično otkriće. Nisam šovinist, već iskreni patriot i već kao dečec sam razmišljao da kao najstariji narod u Europi imamo pravo na samostalnu državu. Filtrirao sam to u sebi i kad je došlo vrijeme, sudjelovao sam u osnivanju HDZ-a, nakon čega sam i pobijedio na 1. demokratskim izborima i postao gradonačelnik Varaždina glasovima birača. Došlo je do rata, aktivno sam se uključio u obranu, a ostalo je povijest.

Povod našem razgovoru je 15. obljetnica tzv. Varaždinskog rata, a i nešto kasniji datum, 7. listopada, kada ste s najužim vodstvom države za dlaku izbjegli pogibiju u raketiranju Banskih dvora. Obilježavaju li se ti događaji kako spada?

Adanić: Jedan sam od osnivača HDZ-a u Varaždinu. Priželjkivao sam ranije, kao demokrat, mirnu diobu bivše države, no nažalost, to se nije dogodilo. Varaždin je tada bio grad i općina s preko 100 000 stanovnika, kao danas pola Varaždinske županije. Kao gradonačelnik i predsjednik kriznog štaba bio sam inicijator i pokretač svih događaja. Bila su to opasna vremena, prijetilo nam se i smrću. No, dobio sam priliku sudjelovati u stvaranju slobodne države, o kojoj sam maštao još kao student. Prijatelj i ja smo za studentskih dana imali ilegalnu organizaciju koju smo nazvali Crni vukovi, a djelatnost nam se sastojala u pisanju parola i grafita. Primjerice, Hrvatska-West (smijeh). U stvarnosti, sve je to bilo jako vruće i opasno, no nije nas bilo strah. Što se tiče varaždinskih dana rata od 15. do 22. rujna svi mi smo se za taj scenarij dobro pripremili i materijalno i kadrovski. Bila je to akcija oslobađanja ne samo grada već cijele sjeverozapadne Hrvatske, u čemu su sudjelovali i brojni Zagorci. Da ta akcija nije uspješno okončana, ne bi bilo ni slobodnog Zagorja, ni Međimurja ni Zagreba, a pitanje je što bi bilo s Hrvatskom. Golem je značaj te akcije. I naš Zagorec, električar Zdravko Benković iz Lobora je bio prvi ranjenik tog rata. Ostao je bez noge, nažalost. U obranu su se uključili Zagorci od Zlatara do Krapine, iz svih mjesta i dali su ogroman doprinos osobađanju. Neka se to nikada ne zaboravi. Pobjedi je doprinijelo i to što smo im razbili komunikacijski i prislušni kanal, naročito na Ivančici. A da li se to dostojno obilježava? Pa, mislim da da, uglavnom, osim možda u razdoblju od 2000. do 2004. kada je krenula medijska kriminalizacija Domovinskog rata. Domovinski rat je svet, i jako me boli što neki to pokušavaju osporiti zbog političkih ciljeva. No, u pobjednički šator ulaze i zmije otrovnice, zna se, pa je nažalost bilo i onih koji su počinili kriminalna djela. To, dakako, ne smije nikako utjecati na percepciju Domovinskog rata samog, kao briljatnog obrambenog rata u kojem su sudjelovali najbolji među nama, kojima pripada vječna slava.

Kome stavljate na dušu glavninu tih nemilih događaja?

Adanić: Svijet je razoružao Hrvatsku, embargom na nabavku oružja je dao prednost agresoru, ali povijesnu krivicu snosi i bivša vlast koja nije sačuvala oružje Teritorijalne obrane. Svi naši građani su kupili to oružje, TO je bila i po Ustavu iz 1974. godine definirana kao oružana sila svake republike, ali prijašnja vlast ga je prepustila agresoru. To je njihova sramotna, povijesna odgovornost jer da smo imali oružje, pregovarali bi, a ovako smo ginuli! 

Koje bi ličnosti iz tog doba istaknuli? U pozitivnom smislu.

Adanić: Osim pokojnog predsjednika Tuđmana, iznimno cijenim Ivana Jarnjaka i Franju Gregurića, moje Zagorce te pokojnog kardinala Franju Kuharića.

Sažmite u par riječi svoju političku koncepciju i svjetonazor.

Adanić: Cilj mi je uvijek bio samo jedan- Hrvatska, a moto rad i samo rad. Treba biti čvrst, principijelan i sustavno promišljati stvarnost. Zbog takvog stava, a i zbog toga što sam imao razultate iza sebe, moralan i školovan, predsjednik Tuđman me je dekretom postavio za ovlaštenog pregovarača protiv generala Rašete u Zagrebu. I u Varaždinskom ratu, a i kasnije, poštivao sam moralnu proceduru, nisam dopuštao nepotrebne žrtve, poštujem život kao takav. Želja mi je bila uvijek živjeti u suglasju s ostalima, no kad nije išlo, branio sam domovinu i oružjem. No, nikakva zvjerstva nisam dopuštao. Varaždinski rat smo dobili sa 6 mrtvih i 36 ranjenih. Gađali su civilnu vlast. Ponudio sam generalu Trifunoviću da se preda početkom rata, no on se odlučio za rat. No, ni tada, kada je uništeno preko 350 kuća, kada su srušene crkve i škole, svojim dečkima nisam dozvolio da u nekontroliranom bijesu počine stvari zbog kojih bi jednog dana požalili. Možete samo zamisliti koju snagu samokontrole morate imati u takvim trenucima.

Vjerojatno je upravo takav pristup nagnao predsjednika Tuđmana da vas postavi za pregovarača s jugovojskom i svog savjetnika?

Adanić: Nisam uspio završiti započeti gradonačelnički posao jer me je dr. Tuđman pozvao i zatražio da s generalom Imrom Agotićem sudjelujem u pregovorima s Andrijom Rašetom i razmjeni ratnih zarobljenika, zbog čega me je put nanio u BIH, na Manjaču. Imenovao me je pomoćnikom ministra obrane, a ja to nisam smio odbiti, sve i da sam htio. To se ne odbija. Uostalom, tko sam ja, samo Štef iz Lobora, pa ne smijem ne stavljati se u službu narodu, mislio sam tada, a mislim tako i sada, kada bi neki da se aktiviram u politici i guraju me u politiku. Kažu: Zašto bi se ti odmarao i uživao, a mi se borimo sada u miru. Htjeli bi me u utrci za župana, a kako sam studiozan, i još nisam rekao posljednju riječ u politici, već sam počeo raditi na programu razvoja Zagorja, a da ni ne znam još hoću li se doista prihvatiti utrke (smijeh).

Iako je iduća utrka za župana još daleko, krenete li u nju i pobijedite li, što biste učinili da Zagorje krene naprijed?

Adanić: Jedino dinamično gospodarstvo može podići županiju i državu. Ja sam već godinama u gospodarstvu, sav sam u tome, a toga bih se držao i kao župan. Potrudio bih se podići zagorsko gospodarsvo, koristeći i pozitivna iskustva iz Varaždinske, Zagrebačke županije i grada Zagreba sve te tri regije koje se naslanjaju jedna na drugu gospodarski bih povezao u jednu jaku dinamičnu cjelinu. Dobro je što će idući izbori biti neposredni za osobe s imenom i prezimenom. Ako HDZ kandidira mene, prihvatit ću se i te zadaće predano kao što sam i sve drugo radio. Inače, mislim da bi bilo logično da vlast u Zagorju obnaša HDZ, u Tuđmanovom kraju. Kako bilo, program već pišem, a trebao bih ga završiti godinu dana prije izbora, jer cilj nije funkcija već zajedničko opće dobro i napredak. Za to bi pak trebalo formirati jaku županijsku vlast, u kojoj bi svatko imao jasnu zadaću i morao bi je ispunjavati do kraja. Siguran sam da bih napravio turbo županijsku vlast u kojoj bi sudjelovali samo oni koji bi za opće dobro živjeli i radili non-stop. Uključio bih radi općeg dobra i kvalitetne ljude iz drugih stranaka. Krenuli bi skupa u pozicioniranje Zagorja, u gospodarskom smislu, prema samom vrhu u RH, što Zagorje konačno i zaslužuje. 


Što mislite o utrci Radimira Čačića za premijera? Vjerojatno ga dobro poznajete kao bivši gradonačelnik Varaždina.

Adanić: Kako ga ne bih poznavao, pa bio mi je šofer (smijeh)! Naime, kada mi je u napadu na grad uništen i službeni, a i moj osobni automobil, upravo me je Čačić vozio na Varaždin breg, u veliko osvojeno vojno skladište, koje je pregledao premijer dr. Franjo Gregurić. Radimir Čačić je ambiciozan, neka proba, ali s repovima koje vuče za sobom, morat će se boriti sam. On se bio uključio u obranu pred kraj rata, bio je dobar dečko i ja ga pamtim iz tih dana,a za njegovo zalaganje u ratu predložio sam dr. Franji Tuđmanu da mu da Spomenicu Domovinskog rata, što je i dobio. 

A što mislite o Jarnjaku?

Adanić: Ivek je prava ljudina. Evo vam i jedne ekskluzivne crtice: kad je Ivan Jarnjak bio ministar unutarnjih poslova, bio je na onom famoznom ručku kod predsjednika Tuđmana 07. 10. 1991. g, kad je JNA izvela atentat na dr. Tuđmana i dao mu prvu hrvatsku putovnicu. . Rekao je: predsjedniče, izvolite svoju putovnicu . Dr. F. Tuđman ugodno se iznanadio i pitao ga otkud vam moja slika», a Jarnjak se nasmiješio i rekao « mi smo policija gospodine predsjedniče». Ivan Jarnjak doista je vrijedan, pošten i radišan čovjek, znao je predsjednik Tuđman i premijer Sanader koga biraju za suradnika. 


Uskoro će i obljetnica neuspjelog atentata na sudionike sastanka u Banskim dvorima. Kakav je to bio sastanak?

Adanić: Bili smo na ručku s predsjednikom Tuđmanom. Ivan Jarnjak, Stjepan Mesić, Gojko Šušak, Ante Marković, Antun Vrdoljak, moja malenkost i drugi. Dr. Franjo Tuđman je nagovarao Markovića da se kao Hrvat više založi za Hrvatsku, da se više ne vraća u Beograd, no Marković se držao kiselo. Dr. Tuđman se toliko razljutio da je prekinuo ručak, otišao van i svi mi za njim. Spasila nas je Tuđmanova odluka da završi ručak ranije, dvije tri minute kasnije je na naš stol doletjela raketa.

I na koncu, čime se bavite kad ste u Zagorju?

Adanić: Na relaciji sam Varaždin - Zagreb, u Stubakima imam vikendicu i tu se družim s prijeteljima i uživam s obitelji, dok u Loboru pomažem roditeljima na gruntu i bavim se pčelarstvom i vinogradarstvom. Kaj ćete, netko voli more, ja volim brege i Zagorje.