Novi saziv Savjeta za nacionalne manjine i 12 godina postojanja manjinske samouprave u Hrvatskoj bili su povod za razgovor s Nikolom Makom, istaknutim aktivistom i predstavnikom njemačke nacionalne manjine, svojedobnim manjinskim zastupnikom u Saboru i donedavnim potpredsjednikom Savjeta. U razgovoru smo se dotakli i njegova djetinjstva, za kojeg mu je porodica bila proganjanja radi zločina njemačkih okupatora u Drugome svjetskom ratu.

Pozitivan suživot

Može li se reći da je Hrvatska prijateljski nastrojena prema nacionalnim manjinama? I u kojoj je to mjeri bila SFRJ, odnosno SR Hrvatska?

Hrvati su kao državotvorni narod u cjelini zasigurno prijateljski nastrojeni prema nacionalnim manjinama. I u republici bivše države postojao je takav prijateljski odnos, samo ne toliko normativno uređen i izražen te uz bitnu negativnu činjenicu da njemačka i austrijska manjina nije imala posebno mjesto, osim u statističkom smislu. Ali smo po pravima na školovanje, posao, zdravstvenu zaštitu… bili u jednakom položaju kao i svi drugi. Pritom je bitno naglasiti da se ta negativna činjenica odnosila samo na službenu vlast, dok je narod, i većinski hrvatski i drugi manjinski, imao vrlo prijateljski i uvažavajući stav prema njemačkoj i austrijskoj manjini i njihovoj golemoj kulturnoj i materijalnoj baštini.

U Hrvatskoj žive 22 manjine koje se po mnogo čemu razlikuju, od brojnosti i početka stjecanja manjinskog statusa do ratnog naslijeđa. Postoji li ipak kakav zajednički nazivnik za njih i njihov položaj?

Zajednički im je nazivnik to što su manjine i stoga imaju prirodnu potrebu da većina štiti i čuva njihovu samobitnost. A razlike su upravo one koje ste naveli, dodao bih još da je bitna razlika i to otkada su nazočne na hrvatskom tlu, odnosno njihova autohtonost, i to ne zato da bi bili privilegirani oni koji su ranije došli, nego da se i tim duljim razdobljem potvrdi nesumnjivo pozitivan suživot s hrvatskim narodom.

Kakva je, po vama, budućnost nacionalnih manjina u Hrvatskoj?

Budućnost svih nacionalnih manjina je u integraciji, pa i pozitivnoj asimilaciji s većinskim narodom, uz očuvanje i njegovanje njihovih suština – jezika i baštine, bez potrebe za posebnom političkom zaštitom. Danas je još teško procijeniti trajanje tog procesa, ali je on u ozbiljnoj mjeri već započeo.

Tragedija od 1945. do 1948.

Kakva su proživljena iskustva i sadašnji položaj njemačke nacionalne manjine?

Njemačka i austrijska manjina u bivšoj je Jugoslaviji poslije 1945. doživjela klasični genocid. U odluci Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. kaže se da se ‘osobama njemačke narodnosti (…) oduzima sva pokretna i nepokretna imovina, protjeruju se iz DFJ, a dok se ne protjeraju, stavljaju se u radne logore’. Ne spominju se osobna krivnja, sudski postupak… bilo je dovoljno da si Nijemac, u kasnijim su tumačenjima dodani i Austrijanci. Bitno je istaknuti da se ta odredba odnosi na starce, žene i djecu, dakle isključivo na civile. Kako namjera protjerivanja nije u cijelosti uspjela, trećina interniranih ostavila je svoje kosti u konclogorima Valpovo i Krndija te po brojnim pustarama u Slavoniji i Baranji. Tako je od tadašnjih 155.000 Nijemaca i Austrijanaca, koji su zvani i Folksdojčeri ili Podunavske Švabe, prilikom popisa stanovništva 2011. evidentirano svega tri tisuće Nijemaca i tri stotine Austrijanaca. Najviše nas je, naravno, u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji.

Danas uživamo sva moguća manjinska prava, u odličnoj suradnji s lokalnim i državnim vlastima – Savjetom i Uredom za nacionalne manjine. Organizirani smo u deset udruga, jedno županijsko i jedno gradsko vijeće, te imamo šestero manjinskih predstavnika. Izdajemo časopis ‘Deutsches Wort / Njemačka riječ’, već 22 godine organiziramo znanstveni skup ‘Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu’ (u sklopu kojega izdajemo i godišnjak), imamo Međunarodni kazališni festival na njemačkom jeziku, pjevačke zborove Brevis-Donau i Alte Kameraden, uz sve druge uobičajene društvene aktivnosti. U Osijeku, prema C programu, djeluje Osnovna škola ‘Heilige Anna’, a u Valpovu imamo reprezentativni Memorijalni centar u kojem komemoriramo našu prošlost i baštinu te odajemo počast nevinim žrtvama. Imamo i odlične odnose s našim zemljacima u mnogim europskim i prekomorskim zemljama, s diplomatskim predstavništvima i vlastima Austrije i Njemačke te sa Svjetskim savezom Podunavskih Švaba u Sindelfingenu. Zaključno, danas smo potpuno zaštićeni i priznati u krilu hrvatskog naroda i u obitelji svih nacionalnih manjina.

I Srbi i Nijemci u Hrvatskoj bili su, za i/ili nakon ratova, stigmatizirani. Kada su se Nijemci ponovno ovdje počeli doživljavati kao ‘sav normalan svijet’?

Opisao sam tragediju naše manjine od 1945. do 1948. godine. Poslije toga više nije bilo razloga za bilo kakav progon, jednostavno stoga što je genocid učinio svoje – fizički smo nestali, naša imanja i kuće brutalno su oduzeti. No ta, kako kažete, stigmatizacija, postojala je samo od strane vlasti, običan svijet nas je iskreno sažalijevao i pomagao koliko je to mogao u uvjetima poslijeratnog siromaštva. Generalizacije i stigmatizacije nikada i nigdje nisu prihvatljive i dopustive, to se odnosi i na Nijemce i na Srbe. Ali zato krivce treba prozvati imenom i prezimenom, bez obzira na nacionalnost, ažurno procesuirati i primjereno kazniti.

Kako reagirate na veličanje NDH i nacističke Njemačke, glorificiranje pobjeda njihovih vojnih formacija i učestale pojedinačne izjave u objema zemljama da su Nijemci i Hrvati u Drugom svjetskom ratu bili Kriegskameraden (ratni drugovi)?

I danas nosim slike užasa i patnji iz djetinjstva: prisjećam se gladi, studeni, tifusa i umiranja u konclogoru Valpovo, kamo sam sa svojom obitelji dospio samo zato što sam Nijemac, kolektivni krivac, pa sam zato i kolektivno kažnjen. A moja obitelj, kao i većina mojih sunarodnjaka, imala je čist obraz i nikome u našem okruženju nije učinila ništa nažao. Stoga je svako veličanje NDH, a pogotovo nacističke Njemačke koja je bila praizvor tog zla i ludila, neprihvatljivo, nerazumno i za najveću osudu. U isti koš nerazumnog i neprihvatljivog treba staviti i veličanje Kriegskameradschafta Nijemaca i Hrvata. Povijesnoj znanosti treba prepustiti objektivnu valorizaciju tih događaja i tog vremena, u dubokoj vjeri da će ljudi i narodi jednom prihvatiti veliku misao da je povijest učiteljica života. One koje zanimaju detalji o tome upućujem na izvrsnu povijesnu sliku njemačko-hrvatskih odnosa od 1941. do 1944. – na memoare Edmunda Glaisea von Horstenaua, njemačkog vojnog guvernera u NDH koji je, bez dlake na jeziku, osuđivao zločine ustaških, ali i njemačkih vojnika.