Suđenje desetljeća, ono Ivi Sanaderu, zapalo je u svojevrsnu crnu rupu: pošto je Ustavni sud ukinuo pravomoćnu presudu za Hypo i Ina-Mol, a potom Vrhovni sud nepravomoćnu prvostupanjsku za Fimi-Mediju, slučajevi su vraćeni na ponovna suđenja. Kako to tumačite?

Činjenica je da u posljednje vrijeme nema političke volje za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala, pa otuda i ovakav zastoj u radu pravosuđa. Za vlade Jadranke Kosor postojala je nulta stopa tolerancije prema korupciji i organiziranom kriminalu te su određeni postupci, pa ako hoćete i oni protiv bivšeg premijera, pokrenuti stoga što je doista postojala politička volja za obračunom s tim makinacijama, što su ih DORH i Uskok pokretali s uvjerenjem da se tako u cijelosti ostvaruje načelo legaliteta kaznenog progona, pa tako i u odnosu na Sanadera. U tom je trenutku bilo više nego očito da Uskok vjeruje kako ima dovoljno osnovane sumnje da je počinio kaznena djela i da postoje uvjeti za izricanje osuđujuće presude. No dogodile su se čudne stvari. U prvom postupku predsjednik Državnog sudbenog vijeća bila je osoba koja bi možda, kada danas kritički promatramo, bila posljednja koja bi mu trebala suditi, s obzirom na to da je Ivan Turudićbio HDZ-ov kadar i Sanaderov kandidat za predsjednika Županijskog suda (koji je kao takav kasnije postao i predsjednikom Sudskog vijeća). Čudnom raspodjelom uskočkih predmeta, očito izvan utvrđenih redoslijeda, taj je predmet dodijeljen Turudiću, kojem je to vjerojatno trebala biti odskočna daska za buduće ambicije, da bude predsjednik Vrhovnog suda ili, s promjenom vlasti, ministar pravosuđa. U drugom se postupku pak dogodilo da je Vrhovni sud zbog čitavog niza bitnih povreda Zakona o kaznenom postupku ukinuo presudu i vratio je na ponovljeno suđenje, nakon čega je intervenirao i predsjednik tog tijela, donijevši odluku o izuzeću predsjednika Sudskog vijeća koje je u prvom stupnju sudilo i osudilo Sanadera.

Utemeljene optužnice

S obzirom na to da imamo situaciju da različita sudska vijeća na istom sudu donose oprečne odluke, postavlja se pitanje trebaju li Sanaderu uopće suditi hrvatski sudovi?

Neosporno je da u oba slučaja protiv Sanadera egzistira optužnica koja ima pravnu snagu, a za koju još želim vjerovati da se najvećim dijelom temelji na postojanju osnovane sumnje da je doista počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret i da Uskok još ima čitav niz dokaza kojima će tu krivnju nastojati dokazati. Jer već se dogodilo da je Sanader, u trenutku dok je izlazio iz istražnog zatvora u Remetincu, uputio nekoliko nedvosmislenih poruka, a među njima i onu da je bio žrtva politički montiranog procesa, spominjući pritom bivšu premijerku Jadranku Kosor i bivšeg državnog odvjetnika Mladena Bajića.

Umjesto odgovornog i snažnog pravosuđa 1990-ih je stvarano HDZ-ovo, koje je omogućilo nastanak zatvorenoga kastinskog sustava. Sada se takvo pravosuđe reproducira i stoga ono nije u stanju odgovoriti na izazove i voditi postupke poput suđenja Sanaderu

Kako vi shvaćate tu, ne samo njegovu, konstantnu mantru o političkom progonu?

Osim osornosti i oholosti svojstvenih Sanaderu, ta je mantra rezultat i vlastitog negiranja mogućnosti da počini bilo kakvo ‘nečisto’ djelo, odnosno uvjerenja da je osobno čist pred Bogom i zakonom te da je žrtva neutemeljenoga kaznenog progona. Ako bi cijela stvar pala u vodu, a ne treba očekivati brzi nastavak suđenja s obzirom na promjenu Sudskog vijeća, onda bi i dobio potvrdu o montiranom političkom procesu, u što osobno ne vjerujem. Ponavljam, vjerujem da optužnica ima dovoljno personalnih i materijalnih dokaza kojima će se tijekom daljnjeg postupka dokazati opravdanost i postojanje osnovane sumnje da je počinio kaznena djela za koja ga se tereti. Isključujem bilo kakvu mogućnost političkog progona, a najmanje da iza njega stoji Milanovićeva vlast. Jer ako će ona po ičemu biti upamćena, bit će po tome što je dosljedno poštivala neovisnost sudbene vlasti i što je premijer bježao od bilo kakvog oblika paternalizma nad njom. Stoga mi se čini da istaknuti pojedinci i čelne osobe sudbene vlasti s uspjehom traže nove pokrovitelje, pa ih pronalaze na drugoj strani Markova trga, u liku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

No ne pokazuju li sve te pravosudne cirkusarije da je hrvatsko pravosuđe potkapacitirano, nestručno, površno i nepripremljeno za suđenja za ozbiljna kaznena djela?

Dijelom se mogu složiti s tom konstatacijom, s obzirom na činjenicu da danas trpimo negativne posljedice kadrovske politike i selekcije koja je u pravosuđu provedena sredinom devedesetih, kada je Državno sudbeno vijeće (DSV) pod palicom svoga prvog predsjednika Ante Potrebice provodilo postupak reimenovanja i imenovanja sudaca. Poznato je da su tada kriteriji na kojima je insistirao Zakon o sudovima, a koji su se ticali stručnosti, neovisnosti i dostojnosti svakog kandidata za obnašanje sudačke dužnosti, maknuti u stranu, a prednost pri daljnjim izborima i promaknućima u sudbenoj vlasti imali isključivo oni političke naravi. Zato danas imamo ovakvu situaciju. Jer tada je umjesto odgovornog i snažnog pravosuđa stvarano HDZ-ovo, koje je omogućilo nastanak zatvorenoga kastinskog sustava sa svim negativnim posljedicama. Sada se takvo pravosuđe reproducira, odnosno promiče kadrove koji su sredinom 1990-ih došli u poziciju obnašati sudačke dužnosti. Stoga je više nego jasno da sadašnje pravosuđe, a tu posebno mislim na sudove i instance više od županijskih, nije u stanju odgovoriti na izazove i voditi postupke poput suđenja Sanaderu. Ni Vrhovni sud nije imun na prigovore u kadrovskom smislu, no ponajprije je riječ o nedoraslosti prvostupanjskih sudaca, koji su pokleknuli pred odgovornošću koja im je stavljena na leđa.

Europska komisija lani je konstatirala kako nam je pravosuđe najgore u Uniji, jer je odgađanje pravde isto kao i njeno uskraćivanje.

Takva ocjena je na tragu mojih razmišljanja o kojima uporno govorim. Ona se ne temelje samo na ocjeni koju ste iznijeli, nego i na percepciji hrvatske javnosti o sudbenoj vlasti kao jednom od najslabijih stupova državne vlasti sa svim negativnim konotacijama koje iz te percepcije izviru, a odnose se prije svega na zastupljenost korupcije i nepotizmu u hrvatskom pravosuđu.

U pregovorima oko sastavljanja nove vlade govori se i o reformi pravosuđa, ali ne vidimo da netko spominje kako utvrditi jasne kriterije pravosudne stručnosti, neovisnosti i dostojnosti?

Ti kriteriji moraju biti ključni za izbor i promaknuća u sudbenoj vlasti i kao takvi dostatno objektivizirani i transparentni. U svakom se trenutku treba znati koliko svaki od tih kriterija donosi bodova. Danas imate situaciju u kojoj DSV na temelju intervjua koje provodi sa svakim kandidatom može određenoj osobi dati određeni broj bodova i potom utvrditi listu za imenovanja ili promaknuća sudačkih kadrova tako da primjenom ostvarenih bodova eliminira sve kriterije koji se tiču stručnosti i neovisnosti kandidata, što znači da je to oblik voluntarizma koji sigurno potječe iz redova dnevne politike, kao što je i nekada bio sveprisutan u provođenju kadrovske politike DSV-a.

Nejednakost pred zakonom

Odluke Ustavnog suda već dulje pobuđuju kontroverze i skandale, pa i u ozbiljnim predmetima poput slučaja Sanader, ali i Glavaš: što li će tek biti s optužnicama protiv Zdravka Mamića, Milana Bandića ili Nadana Vidoševića?

Teško se, nažalost, oteti dojmu da se Ustavni sud iz tzv. četvrte vlasti pretvara u četvrtu instancu treće vlasti, sudbene, i da se – što je i neprihvatljivo i protuustavno – nameće kao najviša sudbena instanca u državi, a njegova predsjednica Jasna Omejec kao čelna osoba sudbene vlasti. U posljednje je vrijeme to tijelo probilo Ustavom utvrđen djelokrug i nameće se sve više ne samo kao sudionik u političkim raspravama nego i kao arbitar u rješavanju dnevnopolitičkih sporova. Pitanje za ozbiljnu raspravu je treba li nam uopće ovakav Ustavni sud u svom krnjem sastavu koji djeluje kao probušeni brod nagnut udesno, u kojem najveći dio od 12 sudaca, od kojih mnogi nisu imali ni formalne uvjete za tu dužnost, potječe iz 2007. i 2008., razdoblja kada mu je kadrovsku politiku apsolutnom većinom saborskih zastupnika kreirao upravo Ivo Sanader, potpomognut svojim kadrovikom Vladimirom Šeksom. Apsurdno je pozivati se na odredbe Ustavnog zakona i svih odluka i rješenja Ustavnog suda, a pritom smetnuti s uma činjenicu da iza njih stoje ljudi koji nemaju potreban stručni i moralni, pa ako hoćete i ljudski autoritet, na temelju kojeg bi te odluke bile prihvaćene i poštovane. Čitav niz zemalja razvijene zapadne demokracije nema ustavne sudove, mnoge umjesto toga imaju državno vijeće ili poziciju takvog suda obnaša vrhovni, s posebnim ustavnosudskim vijećima.

Ako će Milanovićeva vlast po ičemu biti upamćena, bit će po tome što je poštivala neovisnost sudbene vlasti i što je premijer bježao od bilo kakvog oblika paternalizma nad njom. Stoga mi se čini da istaknuti pojedinci i čelne osobe sudbene vlasti sada s uspjehom traže nove pokrovitelje, pa ih pronalaze u liku predsjednice Kolinde Grabar Kitarović

Ustavni je sud svoj Ustavom utvrđen djelokrug probio i odlukama koje nije donio a morao ih je donijeti: ako je on, naime, čuvar ustavnosti i zakonitosti, zašto nije primjenom instituta tzv. represivne ocjene ustavnosti donio ocjenu o (ne)ustavnosti referendumskog pitanja o ustavnoj definiciji braka? Kako to da nikada nije reagirao na izjave Tomislava Karamarka o nužnosti uvođenja tuđmanizma u Ustav što je, po meni, više nego otvoren atak na ustavni poredak i višestranački demokratski sustav? Zašto nije reagirao na izričite pozive s političkih skupova HDZ-a da se političke protivnika baca u kojekakve jame? Zbog čega prilikom provođenja europarlamentarnih izbora nije reagirao na izjavu Ruže Tomašić, tada najbliže partnerice HDZ-a, da u Hrvatskoj žive samo Hrvati a da su ostali gosti? I hoće li nam se napokon objasniti gdje je ta fina granica između nasilnog i nenasilnog djelovanja, pa i političkih stranaka, usmjerenog na podrivanje ustavnog poretka?

Bojite li se da i druge ozbiljne optužnice neće dočekati suđenja ili da će se godinama vući, uz opetovane proceduralne pogreške? Nije li takva praksa vjetar u leđa sutrašnjim mamićima, vidoševićima, bandićima i sličnima?

Apsolutno jest i mislim da je zamjenica Uskoka bila u pravu kada je rekla da će protiv odluke o puštanju Sanadera iz istražnog zatvora podnijeti žalbu, ali da u rukavu nema džokera poput Ustavnog suda. Nema dakle nikakvih jamstava da Ustavni sud neće biti džoker i svim spomenutim i njima sličnim osobama, a najbolji lijek protiv toga bit će istek mandata aktualnog saziva Suda. No mislim da do toga neće tako skoro doći.

Mislite li da će ijedna optužnica protiv navedenih likova završiti presudom?

Mislim da će morati, u protivnom to bi bio krah Hrvatske kao pravne države i krah pravosuđa, koje bi se potvrdilo kao apsolutno nesposobno da logičnom kraju privede ijedan od značajnijih korupcijskih predmeta. To bi bio kraj vladavine prava i jednakosti građana pred zakonom, kao najvećih vrednota našega ustavnog poretka. U ovom trenutku od toga nismo daleko, naprotiv: čini mi se da je nejednakost, osobito kroz materijalni status građana, itekako prisutna i da oni koji imaju zavidan materijalni status mogu očekivati blagonaklonost pravosuđa i izbjegavati primjenu onih mjera od kojih obični građani ne mogu pobjeći, a pritom mislim na one drastične, poput određivanja istražnog zatvora.

Prije dvije i pol godine demonstratitvno ste istupili iz HDZ-a i postali njegov glavni kritičar. Kako gledate na mogućnost po kojoj bi Tomislav Karamarko zajedno s članovima Mosta mogao sastaviti vladu?

Mislim da to ne bi bilo dobro. Za Most bi bilo pogubno da uđe u koaliciju s HDZ-om. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog činjenice da je Most na lokalnoj razini nastao kao rezultat otklona prema politici HDZ-a i činjenici da je ta platforma najvećim dijelom dobila glasove koji nisu glasovi HDZ-ovih birača, jer HDZ, zna se, ima jako disciplinirano biračko tijelo. O tome bi čelnici Mosta trebali voditi računa. Ako se to pak dogodi, onda ne preostaje ništa drugo nego opravdano izvući zaključak da su većina članova Mosta nezakonita djeca Željke Markić i hrvatskih biskupa na čelu s nadbiskupom Marinom Barišićem. Ako se ta koalicija doista i realizira, jedina je mogućnost da Most zajedno s Karamarkom na Drini izgradi ćupriju.

Turudića se doživljava kao elementarnu nepogodu pravosuđa

Nedavno je Općinski građanski sud u Zagrebu nepravomoćnom presudom naložio ‘Novom listu’ i njegovom kolumnistu Draženu Ciglenečkom da solidarno isplate 150 tisuća kuna Ivanu Turudiću zbog povrede sučeva dostojanstva, časti, ugleda te duševne boli prouzročene objavom kolumne, u kojoj je bio izložen argumentiranoj kritici. Ispada da su suci nedodirljivi i da svaka novinarska kritika može biti razlogom pokretanja tužbe? Stava smo da treba dekriminalizirati djela protiv časti i ugleda zbog evidentnog gušenja prostora slobode javne riječi, čemu najviše kumuju suci i sudovi…

Općinski građanski sud u Zagrebu je posljednji koji je trebao suditi u tom predmetu, jer pripada okrugu u kojem je Turudić, kao privatni tužitelj, u funkciji predsjednika Županijskog suda. Koliko su te kritike novinara opravdane drugo je pitanje, ali je činjenica da je Turudić s obzirom na svoje javno političko djelovanje (suprotno poziciji suca i suprotno zabrani bilo kakvog oblika političkog djelovanja, utvrđenoj Zakonom o sudovima) posljednja osoba koja se može pozivati na zaštitu svojih prava, pa je i o tome trebalo voditi računa. Poznato je, naime, da se on javno deklarira kao pripadnik političke opcije HDZ-a i kao takav se u hrvatskoj javnosti doživljava kao elementarna nepogoda pravosuđa. Što se tiče takvih tužbi, njima se na najbolji način ostvaruju svojevremene Tuđmanove teze u borbi protiv ‘Ferala’, kada je ekonomsku osnovicu toga lista trebalo uništiti tužbama za naknadu štete zbog povrede dostojanstva, a sudovi su trebali biti produžena ruka te politike. Dekriminalizacija koju spominjete je poželjna, a čini mi se da iznos u ovoj prvostupanjskoj presudi za naknadu štete govori više od samog utvrđivanja odgovornosti izdavača i novinara.

Dragan Grozdanić