savjest INTERVJUI

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?intervju=2957&amp%3Bvlada-je-i-losa-i-slaba=  https://twitter.com/savjest_com?intervju=2957&amp%3Bvlada-je-i-losa-i-slaba=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?intervju=2957&amp%3Bvlada-je-i-losa-i-slaba=  http://savjest.com/savjest_rss.php?intervju=2957&amp%3Bvlada-je-i-losa-i-slaba=

Dejan  Jović

../intervjui/intervjui.php?osoba=6813&dejan-jovic

Jović Dejan
Datum:
05.03.2016
Slika autor/izvor:
portalnovosti.com
 Objavljeno na:
 
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Ne zna se tko njome upravlja. Imamo navodnog premijera, jednog zamjenika koji vodi stranku s najvećim brojem mandata i jednoga neiskusnoga lokalnog političara koji ima ono što se u politologiji naziva ‘ucjenjivačkim kapacitetom’. Istodobno, HDZ nema nikakav program osim lustracije, a to znači prijetnji i zabrana

Sudeći po posljednjim zbivanjima u društvenom i političkom životu, srpska zajednica u Hrvatskoj ulazi u novo, nesigurno razdoblje: o aktualnim događajima, ali i budućim hrvatsko-srpskim odnosima razgovarali smo s profesorom zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti dr. Dejanom Jovićem, koji je i član Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

U posljednje vrijeme ponovno jača teza da je rat devedesetih osnova hrvatskoga nacionalnog identiteta, dok se s druge strane revitalizira ustaški režim ili se govori samo o fašističkom režimu, kao da ustaški pokret nije bio njegov dio. Kako gledate na to?

Prvo, rat jest temelj suvremene hrvatske države, jer bez rata nje ne bi bilo. Samo proglašenje nezavisnosti 25. lipnja 1991. nije dovelo do njezina priznanja, nego upravo obrnuto – dovelo je do političke intervencije tadašnjeg EEZ-a, koji je eksplicitno tražio da se Deklaracija o nezavisnosti zamrzne i da se Hrvatska, kao i Slovenija, vrati na konferenciju o sveobuhvatnom rješenju jugoslavenske krize. Referendum, što god o tome mislili Ivo Josipović i Vladimir Šeks, nije temelj hrvatske državnosti, tim više što je i referendumsko pitanje ostavljalo prostora za konfederaciju. SAD je bio eksplicitno protiv Deklaracije, pa je prilikom posjeta Jamesa BakeraJugoslaviji poručeno da će i Slovenija i Hrvatska imati ‘grubo spuštanje’, hard landing, a isti su stav imale i sve zemlje tadašnjeg EEZ-a. Za konfederaciju, a ne punu nezavisnost, bila je i većina građana neposredno prije izbora 1990., što potvrđuje i istraživanje objavljeno u knjizi ‘Hrvatska u izborima ‘90’. Dva tjedna pred prve izbore nešto manje od 52 posto građana Hrvatske bilo je za konfederaciju, a za punu nezavisnost svega oko jedanaest posto. Među biračima HDZ-a 59 posto je bilo za konfederaciju i 30 posto za nezavisnost, a među biračima SKH-SDP-a nitko nije bio za punu nezavisnost, a za konfederaciju je bilo 37 posto njih. Oko 24 posto građana Hrvatske bilo je za veću centralizaciju SFRJ; stavovi građana mijenjaju se tek s ratom, koji je u tom smislu doista državotvoran. A bio je i koristan onima koji su htjeli punu nezavisnost, oni su od njega imali izravnu korist. Osim toga, ratom su postignuti svi veliki ciljevi hrvatskog nacionalizma: međunarodno priznanje, teritorijalna cjelovitost i, što je za nacionalizam naročito važno, etnička homogenost. Zato nacionalisti slave taj rat i ne dopuštaju nam da se od njega odmaknemo.

Iz rada Velimira Veselinovića o pravaškim strankama između 1990. i 1992., koji je nedavno objavljen u ‘Političkoj misli’, vidljivo je da je ono što je Tuđman u to doba smatrao opasnim ekstremizmom danas postalo sasvim uobičajenim i legitimnim. To pokazuje u kojem smjeru ova zemlja ide

Kad je riječ o revitalizaciji ustaštva, tu se doista radi o pomicanju proustaških stranaka i pojedinaca s margina društva (gdje su uvijek postojali) u središte političke vlasti, dakle u mejnstrim politiku. To je nova pojava, jer je čak i Franjo Tuđman o ustaštvu imao javno negativan stav, iako ga je u mnogočemu tolerirao, pa i poticao. No kad čovjek pročita, primjerice, rad Velimira Veselinovića o pravaškim strankama između 1990. i 1992., koji smo nedavno objavili u ‘Političkoj misli’, vidjet će da je ono što je Tuđman u to doba smatrao opasnim ekstremizmom danas postalo sasvim uobičajenim i legitimnim, čak do te mjere da nema nikakve verbalne osude od političkog vrha. To pokazuje u kojem smjeru ova zemlja ide.

 

Ideja je da se uništi opozicija

 

Sve se te pojave dešavaju u članici NATO-a i EU-a: zašto su reakcije Bruxellesa na nacionalistička događanja u Hrvatskoj toliko mlake?

Iz više razloga. Ponajprije, moglo se očekivati (o tome sam, uostalom, pisao već 2011.) da će hrvatski nacionalizam ojačati po ulasku u EU. Nacionalisti su htjeli ulazak u EU samo zato da bi se riješili vanjskih pritisaka na domaću suverenost, npr. Haškog suda, instrukcija iz Bruxellesa i sl. A kad smo ušli, ohrabrili su se: više nema nikakvih ‘ucjena’ izvana zbog kojih bi morali voditi računa o tome što govore i rade. Ili barem oni tako misle. Potom, nije Hrvatska jedina zemlja koja se vraća u autoritarnost i antiliberalni nacionalizam – Poljska ide u istom smjeru, kao i Mađarska. Zapravo, mislim da je trend takav da se sve zemlje tzv. uspravnice počinju ponašati kao neka zona iliberalne demokracije. O tome upravo pišemo jedan policy paper u okviru grupe BiEPAG. Predstavit ćemo taj izvještaj europskim političarima još ove godine.

Poslije svega što se događalo prije i nakon formiranja Vlade, što mislite o aktualnoj vlasti i njezinoj budućnosti?

Vlada je loša i slaba, ne zna se tko njome upravlja. Imamo navodnog premijera, jednog zamjenika koji vodi stranku s najvećim brojem mandata i jednoga neiskusnoga, amaterskog i lokalnog političara koji ima ono što se u politologiji naziva ‘ucjenjivačkim kapacitetom’, kojim može upropastiti većinu u parlamentu. Istodobno, HDZ nema nikakav program osim lustracije, a to znači prijetnji i zabrana. Program se svodi na rečenicu: Kad mi dođemo na vlast, neće se više smjeti… Ideja je da se uništi svaka opozicija i to jednom zasvagda, što je jasno iz najave da SDP treba svesti na pet do šest posto. Od Mosta će potom, vjerojatno, htjeti napraviti lojalnu opoziciju, onako kako je Tuđman to radio s HSLS-om za Dražena Budiše.

Jedna od prvih izjava Tihomira Oreškovića, tada mandatara, bila je da će ‘ćirilica doći u Vukovar, ali u svoje vrijeme’. Kad će doći to vrijeme?

To sam ga i ja pitao i to isti dan kad je to izjavio, ali nisam dobio odgovor. Nevjerojatno je da je u jednoj Bosni i Hercegovini došlo vrijeme za ćirilicu i latinicu u javnoj i ravnopravnoj upotrebi, a ovdje se tvrdi da su rane još svježe. Ako su doista svježe, to je stoga što im se ne dopušta da zacijele, nego se radi sve da se rat održi živim. Rat je mnogima koristan, a ima ih i onih koji su nezadovoljni njegovim rezultatom, pa priželjkuju novi.

Kako se prošla Vlada, lijeve orijentacije, borila s rastućim nacionalizmom? Koliko je snage ili volje imala za takvu bitku?

SDP je sve do 2013. bio suradnik HDZ-a na održavanju, pa i oblikovanju nacionalističkih mitova. Diskurs mu se nije značajno razlikovao od HDZ-ova. Bilo je to doba ‘nacionalnog jedinstva’ uspostavljenog između dviju velikih partija, a sve kako bi se postigli tzv. nacionalni ciljevi. Svi oni koji se nisu slagali s tim ciljevima eliminirani su iz političkog života, ušutkani i marginalizirani. Tek se nakon ulaska u Europsku uniju SDP počeo odlučnije protiviti nacionalizmu, na što ga je natjerao razvoj događaja u HDZ-u. No koji god bio razlog, Milanovićeva je vlada učinila neke vrlo dobre stvari za afirmaciju prava manjina, ne samo nacionalnih nego i drugih. To je činila i kad je znala da će zbog toga biti nepopularna i na tome joj treba čestitati.

 

Politika prema manjinama

 

Zanimljiva je politika saborskih zastupnika SDP-a srpske nacionalnosti, koji u parlamentu nikada ne progovaraju o pravima i položaju Srba nego govore da su zastupnici svih građana Hrvatske?

Socijaldemokracija je tu da štiti slabe, malene i siromašne. Dakle njezin je smisao da štiti manjine. Ako to ne radi, onda nije socijaldemokracija.

Što mislite kako će teći suradnja nacionalnih manjina s novom Vladom?

To će ponajprije ovisiti o vladajućim strankama, a ne o manjinama. Vladajuće stranke imaju odgovornost oblikovati politiku prema manjinama, a zasad takve politike nema. Zabrinjava i to što sadašnja vlast kao da ne vidi da se broj pripadnika manjina radikalno smanjio. Ni u jednoj drugoj zemlji postsocijalizma broj pripadnika nacionalnih manjina nije smanjen sa 22 na devet posto, kao što se dogodilo u Hrvatskoj od 1991. do danas. Taj se trend nastavlja i to kroz ‘neprimjetan’ odlazak Srba i kroz procese asimilacije, koja može, ali i ne mora biti dobrovoljna. O tome je u ‘Političkoj misli’ pisao Filip Škiljan, a o ignoriranju Srba Dragan Markovina u svojoj novoj knjizi ‘Povijest poraženih’. Želi li vlast podršku manjina, morala bi imati politiku kojom bi zaustavila te trendove, a ne da ih i dalje potiče.

Jedan od uspjeha manjinskih zajednica je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, koji mnogi smatraju jednim od najboljih dokumenata o njihovim pravima, no u praksi se mnogi njegovi dijelovi ne provode i nemaju obvezujući karakter, pa neki misle da bi ga trebalo mijenjati?

Zakoni su jedno, a praksa drugo. Kad bismo gledali kroz zakone, situacija bi bila daleko bolja od onoga što vidimo u praksi. Istodobno, valja se prisjetiti da je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina bio uvjet za međunarodno priznanje Hrvatske početkom 1992. godine. Priznanje je uslijedilo tek pošto je Franjo Tuđman, u pismu Robertu Badinteru i na njegov izričit zahtjev, 13. januara te godine potvrdio da će Hrvatska Srbima omogućiti najšire oblike autonomije (koja je čak uključivala i autonomne kotare Glinu i Knin). S donošenjem Ustavnog zakona u lipnju iste godine to je i ostvareno, a i referendum iz svibnja 1991. spominje kulturnu autonomiju Srba. Druga tadašnja obećanja, kako bi Hrvatska bila priznata, uključivala su prekid neprijateljstava s tadašnjom JNA (potpisan u Sarajevu početkom siječnja 1992.), pristajanje na dolazak UN-a i formiranje UNPA područja. Što je od svega toga ispunjeno? Znam, mnogi će reći da su si Srbi sami krivi. Mnogi Srbi su doista krivi za rat i za stradanja Hrvata i svih drugih. Mnogi su odgovorni i za okretanje nasilnom ekstremističkom separatizmu i propagiranju antihrvatske, a time i antijugoslavenske politike. Za takve nemam nikakvih simpatija i opravdanja. To sve stoji. Ali za stanje u Hrvatskoj nakon 1995., a to znači posljednjih 20 godina, Srbi ne snose ni presudnu ni najveću odgovornost. A to se odnosi i na poštivanje, odnosno nepoštivanje zakona koji se tiču prava manjina.

 

Mržnja je proizvedena

 

Kako ocjenjujete povratak Srba i ulogu Srbije i Hrvatske u tom procesu?

Povratka praktički nema i mislim da ga više i neće biti; ima i bit će samo odlazaka. No dok se o odlasku Hrvata svakodnevno govori, o odlasku Srba ne čujemo ništa, kao da ih nema, kao da nisu važni. Govori se o demografskoj obnovi, o tome kako Hrvatska ima sve manje stanovnika, ali jesmo li ijednom čuli da se Srbe koji su otišli poziva na povratak, kako bi se smanjila ili spriječila depopulacija? Da se razumijemo, dio odgovornosti za to snose i oni koji se ne žele vratiti – lako je iz daljine kritizirati Hrvatsku ili vodstvo Srba u Hrvatskoj da ne čini dovoljno za povratak. Prava se promjena može dogoditi samo ako živite u zemlji, odnosno ako se vratite u nju.

Nije Hrvatska jedina zemlja koja se vraća u autoritarnost i antiliberalni nacionalizam – slično se događa i u Poljskoj i Mađarskoj. Zapravo, sve zemlje tzv. uspravnice počinju se ponašati kao neka zona iliberalne demokracije

Što mislite o odnosima u regiji, posebice onima između Srbije i Hrvatske?

Već dugo nema zamalo nikakvih odnosa. Ozbiljna pitanja – poput mirovina građana, granica na Dunavu i sličnih – izbjegavaju se; nacionalistički diskursi u objema zemljama hrane se predrasudama i stereotipima o onoj drugoj strani. Srpski šovinisti jedva su dočekali da se u Zagrebu skandira ‘Za dom spremni!’ jer su oduvijek tvrdili da su svi Hrvati ustaše. A naravno da nisu, niti su ikada to bili. U Hrvatskoj postoji snažna građanska scena koja časno i odvažno promovira politiku mira, bratstva i prijateljstva između Hrvata i Srba. Ali ona druga strana čini sve da bi se ljudi mrzili, tvrdeći da su se oduvijek mrzili. A nisu. Mržnja je proizvedena i to namjerno. Uostalom, nije li najveća sila destrukcije početkom devedesetih bila usmjerena upravo prema područjima koja su bila etnički pluralistička, npr. prema Vukovaru, Karlovcu, Sisku, cijeloj Bosni i Hercegovini? Bio je to udar na ideju zajedništva i prijateljstva. Taj je rat imao dvije mete – Jugoslaviju i sve manjine, gdje god su imale nesreću zateći se. Što se tiče međusobnih odnosa, nacionalisti su se sasvim dobro sporazumijevali i jedni su drugima koristili. Pomagali su si da mobiliziraju građane ispod nacionalnih barjaka i da etnički, politički i identitetski homogeniziraju ‘svoje’ teritorije. Međusobno bi si trebali podići spomenike.

Kad će Srbija postati članicom EU-a i koju će cijenu za to morati platiti?

Već sam dugo zagovornik politike Balkan ekspresa, odnosno snižavanja kriterija članstva u Uniji, kako bi sve zemlje sada smanjenog zapadnog Balkana odmah ušle u nju. Jer dugo čekanje pred vratima EU-a ne čini ih boljima. Za Hrvatsku bi bilo bolje da je ušla u EU kad i Slovenija, a ne tek 2013. Ima ih koji kažu da je dobro pričekati, jer se upravo u doba priprema za članstvo zemlje najviše demokratiziraju. Možda je tako bilo u hrvatskom slučaju (možda, kažem, jer je i tu bilo puno simuliranja reformi!), ali nisam siguran da je to slučaj kod svih sadašnjih zemalja kandidatkinja. Upravo obrnuto, čini mi se da jačaju autoritarne i iliberalne politike, možda upravo stoga što njihovi vođe imaju ‘europsku legitimaciju’. Zato mi se čini da bi za sve bilo najbolje da EU pokaže više odvažnosti i u svoje članstvo primi cijeli zapadni Balkan. To bi, pored svega, spriječilo i ruske, američke i turske utjecaje u tom području. Nažalost, to se neće dogoditi, jer je Unija nesposobna za imaginaciju i ne vidi dva koraka unaprijed, nego samo jedan.

 

Bauk nove generacije širi se svijetom nacionalizma

Nakon svih događaja u posljednja dva desetljeća, negativne javne i medijski posredovane slike te upitnih školskih programa, kakav stav o Srbima mogu imati mlade generacije?

Imam ambivalentan stav u odnosu na ovo pitanje. S jedne strane, mladi Hrvati ne poznaju Srbiju i Srbe i obrnuto, mladi Srbi iz Srbije i BiH ne poznaju Hrvatsku i Hrvate. Predrasude i animoziteti su snažni. Ali ponekad je dovoljan samo posjet drugoj zemlji da nacionalistički narativ o neprijateljima i monstrumima pukne kao balon od sapunice. Imam neposredno iskustvo o tome, jer ove godine predajem i u Zagrebu i u Beogradu. Mislim da se različiti ‘domoljubi’ boje upravo toga: da mlada generacija odbacuje njihove nacionalističke mitove i da nije spremna druge gledati kao neprijatelje. Nove generacije ne kupuju tek tako stare priče, posebno ne ako ih se njima svakodnevno maltretira i u školi i u medijima. Zapravo, mislim da smo u situaciji sličnoj europskoj 1968. I kod nas je sada stasala prva poslijeratna generacija, oni rođeni 1996. na prvoj su godini fakulteta. Bauk te nove generacije, a ne bauk komunizma, širi se sada svijetom nacionalizma. Taj ga bauk čini nesigurnim, pa zato poseže za zabranama i represijom. Iz straha da će(mo) izgubiti Hrvatsku.

 

Paulina Arbutina

       
       


 

..

/intervjui/intervju.php?intervju=3099&prebjezi-su-drustveni-talog

Današnji HSS predstavlja trn u oku mnogima. Poručujem im da ćemo biti sve veći i bolniji trn. Počeli smo u ...
15.01.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3098&posto-mercep

Saborski zastupnik i član Predsjedništva SDP-a: Žalosno je da živimo u državi gdje vrijedi ona orvelovska ‘svi smo jednaki, ali ...
15.01.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3097&ustaska-simbolika-mora-se-sustavno-procesuirati

‘I Dokument dijaloga Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima govori vrlo jasno da su simboli proizašli iz NDH ...
15.01.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3093&skandalozna-preregistracija

Načelnik Negoslavaca: Još nema političke volje da se se to reši prenosom osnivačkih prava, iako su ispunjeni zakonski preduslovi   ...
15.01.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3096&mlade-moramo-zadrzati

Dožupan Karlovačke županije: Moramo im reći što država daje, kakvi su njezini poticaji, a kakvi oni EU-fondova. Žalosno je da ...
15.01.2019
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


24.05.1979  Grbin Peđa
24.05.1965  Herceg Milan
24.05.1961  Vresk Josip
24.05.1957  Pavić Vlasta
24.05.1938  Ramušćak Marijan
24.05.1937  Tomac Zdravko