Boris Vujčić |
|---|
 |
|
Vujčić Boris
Datum:
20.09.2008
Slika autor/izvor:
|
|
Objavljeno na:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Svjetska financijska kriza je u prvom redu američka kriza. Njezini korijeni su u SAD-u, i američki financijski sektor njome je najjače pogođen, no prelijeva se u većoj ili manjoj mjeri i na mnogo drugih tržišta. To je logično jer je riječ o najvećem svjetskom gospodarstvu i o nekim od najvećih svjetskih financijskih institucija. O uzrocima krize, ali i njezina mogućeg jačeg utjecaja na Hrvatsku, razgovarali smo s dr. Borisom Vujčićem, zamjenikom guvernera središnje banke. Nezaobilazni su i hrvatski gorući problemi - inflacija, stanje na tržištu kapitala i nekretnina, kao i ulazak Hrvatske u EU.
- Kriza tinja godinama. U vrijeme jeftinog novca, osobito ako dugo traje, očito se lako zaboravlja na zdrave principe upravljanja rizicima. Pohlepa, kako nas povijest uči, u takvim trenucima, često pobjeđuje oprez. U nedostatku adekvatnog nadzora rezultati mogu biti ovako porazni. Koliko je Hrvatska izložena svjetskoj krizi? - Hrvatska financijska industrija nije direktno značajno izložena prema tim institucijama, pa se ne može niti očekivati da će doći do većeg prelijevanja njihovih problema na domaće tržište, osim kroz uvjete financiranja. To, međutim, ne znači da posljedice tih problema uopće ne osjećamo, ili da ih nećemo osjećati u budućnosti. Kratkoročni učinak na domaće tržište kapitala je primjetan, iako ograničen, jer je strana participacija na domaćem tržištu kapitala niska, te zbog toga nema dugoročni i odlučujući utjecaj na njegovo kretanje. Dugoročnije posljedice mogle bi se odnositi na realni sektor, u mjeri u kojoj će financijska kriza imati i realne posljedice kroz usporavanje potražnje, ponajprije u SAD-u, a time i globalnog gospodarskog rasta. U mjeri u kojoj će se globalno usporavanje odraziti na usporavanje rasta naših glavnih trgovinskih partnera, odrazit će se i na nas. Hrvatska u prvom redu ovisi trgovinski, u pogledu izravnih inozemnih ulaganja, i financijski o EU te znatno manje o jugoistočnoj Europi. Hrvatsku, recimo, više pogađa vrlo spor rast jednog od naša dva najveća trgovinska partnera - Italije, važne i što se tiče robne razmjene i usluga i investicija, nego, recimo, bankrot Lehman Brothersa. Tržište kapitala u Hrvatskoj bilježi najveći pad ove godine? Očekujete li nastavak tog trenda? - Možda je bolje da to pitate financijske analitičare na domaćem tržištu. Još sam potkraj prošle godine rekao da se cijene na razinama koje su tada bile prisutne teško mogu opravdati fundamentima. U međuvremenu je razvoj događaja to i potvrdio. Tržište kapitala vrlo je podložno masovnoj psihologiji s jedne strane, a isto tako, pogotovo ako je relativno plitko i nerazvijeno poput domaćeg, mogućim manipuliranjima cijenama. Što se očekuje na tržištu nekretnina? - Cijene nekretnina puno su manje podložne faktorima o kojima sam upravo govorio. To, naravno, ne znači da i na njima ne može doći do napuhavanja cijena. Danas su primjer najveći dio anglosaksonskih tržišta, ili recimo Španjolska. Takvi primjeri pretjeranog rasta cijena obično su praćeni agresivnom kreditnom politikom banaka koja izravno potiče nastajanje takvih mjehura cijena. U Hrvatskoj je postupno došlo do stabilizacije cijena na dijelu tržišta, dok na drugom dijelu cijene nastavljaju rast, no znatno sporije u odnosu na proteklih desetak godina. Takvo kretanje cijena donekle odražava segmentiranost domaćeg tržište nekretnina. Potražnju u Zagrebu i ostalom dijelu unutrašnjosti ponajprije determinira domaća potražnja, dok onu u priobalnom pojasu determinira kombinacija domaće i inozemne potražnje. Ta dva tržišta nisu, međutim, međusobno neovisna jer, recimo, netko tko proda nekretninu na moru često prihod iskoristi za kupnju stana u Zagrebu. U mjeri u kojoj se to događa inozemna potražnja ima utjecaj i na cijene u Zagrebu. U tom koktelu inozemna potražnja će imati sve važniju ulogu približavanjem EU. U veljači iduće godine dolazi do liberalizacije pristupa građana EU domaćem tržištu nekretnina, isključujući poljoprivredno zemljište. Kako bilo, na tržištu nekretnina u doglednom razdoblju ne očekujem cjenovne oscilacije ni slične onima na tržištu kapitala. Što onda možemo očekivati od liberalizacije, pad ili rast cijena? - Povećanje potražnje utječe na rast cijena. No, ne treba očekivati da će taj rast biti velik zato što je i do sada uglavnom bio moguć pristup državljana EU na hrvatsko tržište nekretnina. S druge strane trenutna kriza na međunarodnom financijskom tržištu i na tržištima nekretnina djeluje na smanjenje potražnje. Ako u Engleskoj i Irskoj padaju cijene, onda ne treba očekivati niti da će hrliti u Hrvatsku kupovati nekretnine. Prijeti li nam krah banaka koji hara Europom i svijetom? - Hrvatske banke nisu izložene lošim institucijama i proizvodima na međunarodnom financijskom tržištu. Poslovni model domaćih banaka već dugo je naći financiranje, ponajprije iz inozemstva, za snažan rast domaćih kredita, a ne traženje financijskih proizvoda na međunarodnom tržištu u koje bi plasirali višak domaće štednje, poput izvedenica američkog hipotekarnog tržišta, ili posuđivanja novca recimo Lehman Brothersu. Zbog takvog poslovnog modela domaće banke nisu izložene trenutnim problemima na svjetskom financijskom tržištu. Njihove banke majke donekle jesu ali, prema našim trenutačnim saznanjima, vrlo ograničeno. Što se može dogoditi u slučaju bankrota neke od banaka majki? - To je hipotetsko pitanje. Postoji puno scenarija što bi se dogodilo u tom slučaju. Činjenica je da su naše banke posebne pravne osobe i imaju svoj vlastiti kapital. HNB je prije parlamentarnih izbora upozorio na opasnost inflacije. U međuvremenu je ona ubrzala na 8,4 pa nešto usporila na 7,4 posto? Što je HNB dosad poduzeo za njezino obuzdavanje? - Vodili smo restriktivniju monetarnu politiku, koja se ogleda u ograničavanju kreditne aktivnosti banaka brže od 12 posto godišnje, nešto zaoštrenije nego u 2007. Usporili smo rast monetarnih agregata i dopustili smo umjereno jačanje tečaja kune te povećali cijenu refinanciranja banaka kod HNB-a. Ono što monetarna politika u takvim uvjetima i može činiti. Optimistične prognoze govore da bi se do kraja godine inflacija mogla spustiti na čak pet posto? - Vjerojatno je da će, u slučaju da ne dođe do novih značajnih negativnih cjenovnih šokova, prosječna stopa inflacije za 2008. godinu biti između 6 i 6,5 posto za cijelu godinu, dok bi tekuća inflacija, dakle ona na kraju godine, mogla biti blizu razine koju spominjete. Kako cijene industrijskih i poljoprivrednih proizvoda i dalje imaju dvoznamenkasti rast, ekonomisti tvrde da ćemo se s inflacijom boriti i iduće godine. Što vi mislite? - Sama činjenica da ćemo imati visok statistički prijenos inflacije iz ove godine značit će da u 2009. godini još ne možemo očekivati pad inflacije na nisku razinu, no, u odsutnosti novih značajnih negativnih cjenovnih šokova poput energenata i hrane, iduća bi godina trebala biti godina nastavka trenda pada inflacije. Bi li HNB trebao mijenjati metode izračuna inflacije obuhvaćajući u njega i cijene nekretnina i kretanja na tržištu kapitala? - HNB ne mjeri inflaciju, nego to čini Državni zavod za statistiku. Način statističkog bilježenja stope inflacije, koji će DZS u budućnosti koristiti, usklađen je sa zahtjevima EU, odnosno Eurostata, a njegovo korištenje predstavlja našu obvezu za ulazak u EU. Riječ je o harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena, prema kojem je inflacija u Hrvatskoj nešto niža nego trenutačno mjerena preko indeksa potrošačkih cijena. Tek će prelaskom na tu mjeru inflacije promjena cijena u Hrvatskoj biti usporediva s onom u EU, što je važno zato što stopa inflacije predstavlja i jedan od Maastrichtskih kriterija za ulazak u Eurozonu. Cijene dionica i nekretnina ne ulaze u taj indeks, no u njega ulazi cijena unajmljivanja nekretnina. To, međutim, ne znači da središnja banka ne prati što se događa na tržištu nekretnina i dionica. Dapače, HNB je i objavio ozbiljne analize koje se time bave.  Ovih su se dana pojavile ideje da bi Vlada u suradnji s HNB-om trebala objaviti ciljanu inflaciju i metode njezine obrane. Što mislite o tome?- Koncept ciljane inflacije je koncept koji je u proteklih desetak godina ušao u modu. Sam koncept nije nužno loš, no ne odgovara svim zemljama. Moje osobno mišljenje je uvijek bilo da koncept ciljane inflacije nema puno smisla koristiti u maloj otvorenoj ekonomiji poput Hrvatske s vrlo visokim stupnjem eurizacije koja mora temeljiti monetarnu politiku na stabilnosti tečaja. Politika ciljane inflacije, naime, u svom izvornom obliku podrazumijeva odricanje od intervencija na tečajnom tržištu. Neke manje zemlje koje su takvu politiku preuzele, ugledajući se na neke veće ekonomije, brzo su shvatile da ne mogu odustati od intervencija na deviznom tržištu, pa su onda morale objašnjavati što se događa. S druge strane, ako je u pitanju transparentnost, inflacijski cilj HNB-a je poznat. To je Maastrichtski inflacijski kriterij po kojem inflacija smije biti 1,5-postotni poen iznad one u tri zemlje EU s najnižom inflacijom. Mi ćemo poduzimati ono što u pojedinom trenutku ocijenimo potrebnim da bi ga i ostvarili. Kao što znate, njegovo će ispunjavanje biti i preduvjet za uvođenje eura. Po mnogima su visoke i sve više cijene energenata i prehrane činjenica s kojom trebamo živjeti? - Nisam siguran koliko su visoke cijene energenata i hrane koje danas vidimo nešto što je sigurno za očekivati i u budućnosti. U proizvodnji hrane moguć je srednjoročno vrlo snažan rast proizvodnje, odnosno ponude, a mnoge zemlje poput, recimo, Turske, koja kreće s irigacijom golemih površina, u budućnosti će proizvoditi daleko veće količine hrane, nego je to danas slučaj. To će imati utjecaj i na cijene hrane. Odgovor ponude u slučaju energenata, ponajprije nafte, upitniji je i ovisi u znatnoj mjeri o volji država s velikim rezervama da dopuste eksploataciju, no nije nezamislivo da se u budućnosti ponuda poveća brže od potražnje, kao ni da naftu u budućnosti zamijeni neki drukčiji i jeftiniji oblik energije. Političari često govore da je inflacija uvezena. Po tome ispada da mi nismo ništa krivi i ništa ne možemo? - Inflacija jest najvećim dijelom uvezena, no pogrešno bi iz toga bilo izvlačiti zaključak da je kod nas sve dobro i da ništa ne možemo. To potvrđuju i podaci. Dva glavna uzroka uvezene inflacije su nafta i hrana. Međutim, dok su u slučaju nafte cijene u Hrvatskoj rasle približno porastu u drugim zemljama EU, u slučaju hrane ili ugostiteljskih usluga rast cijena u Hrvatskoj je bio znatno veći nego u zemljama EU, ne zbog udjela u košarici, nego rasta cijena pojedinih proizvoda. To upućuje na to da u tom sektoru postoje značajni strukturni problemi i neracionalnosti. Također, značajan rast komunalnih usluga nije se dogodio u svijetu, a jest u Hrvatskoj. Iako je inflacija, dakle, rasla u najvećoj mjeri zbog rasta cijena energenata i hrane na svjetskom tržištu, to nije jedini razlog rasta cijena u Hrvatskoj. Dublja analiza bi lako pokazala gdje leže problemi i neracionalnosti, odnosno mogućnosti njihova smanjivanja. Neki ekonomisti ponovno predlažu selektivno labavljenje mjera HNB-a zbog krize. Što mislite o toj ideji? - O tome smo već više puta govorili, no ponovit ću da selektivni pristup nije dobar način vođenja monetarne politike. Ne kaže se uzalud da su instrumenti monetarne politike slijepi alat. Bilo kakav pokušaj selektivnosti mjera monetarne politike doveo bi do toga da bi se otvorilo nebrojeno pitanja tipa zašto HNB dopušta kreditirati ovo, a ne ono, lobiranja i pritisaka da se od mjera za usporavanje kreditnog rasta izuzmu kreditne linije zbog njihove “društvene opravdanosti”, “interesa” i sličnog. HNB bi se našao u ulozi “društvenog planera” iz starih vremena koji odlučuje tko može dobiti jeftiniji, a tko skuplji kredit. S druge strane, otvorilo bi se puno mogućnosti zaobilaženja takvih mjera. Čuli smo prijedloge poput, eto uvoz automobila je loš, on povećava potrošnju i deficit platne bilance s inozemstvom, oporezujte kreditiranje kupnje automobila, a ne kredite poduzećima. Da krenemo s takvom politikom, vrlo brzo bi banke počele kreditirati poduzeća koja bi dalje kreditirala krajnje kupce automobila. Jednostavno bi se otvorio beskrajan front izigravanja mjera monetarne politike u kojem bi se stalno igrali mačke i miša. Piše: Jadranka Šević
|
||||
