savjest INTERVJUI

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?intervju=2964&amp%3Bhdz-je-tvornica-mitova-i-straha=  https://twitter.com/savjest_com?intervju=2964&amp%3Bhdz-je-tvornica-mitova-i-straha=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?intervju=2964&amp%3Bhdz-je-tvornica-mitova-i-straha=  http://savjest.com/savjest_rss.php?intervju=2964&amp%3Bhdz-je-tvornica-mitova-i-straha=

Dejan  Jović

../intervjui/intervjui.php?osoba=6813&dejan-jovic

Jović Dejan
Datum:
18.06.2016
Slika autor/izvor:
portalnovosti.com
 Objavljeno na:
 
Objavi na:

Share on Google+

 

 

Politolog i analitičar govori o tome kako se s polarizacijom događa i pluralizacija politike: Cijeli program HDZ-a, izuzmemo li klijentelističku dimenziju, svodi se na proizvodnju identiteta. Na zamjenu stvarnih sjećanja ‘službenima’, ‘kulturnu revoluciju’, radionicu za pisanje ‘ispravne’ interpretacije povijesti, agenciju za smišljanje zakona i politika koji bi spriječili ‘nepoćudne’ interpretacije što ‘ruše temelje hrvatske države’

Uvriježila se ocjena da se Hrvatska ne može reformirati zbog snažnog i dubokog ideološkog i političkog sukoba desnice i ljevice, koji predvode HDZ i SDP. No vlada Tihomira Oreškovićanije pala zbog sukoba ljevice i desnice, nju su srušili Domoljubna koalicija i Most, koji su ideološki i svjetonazorski bliski. Je li to znak da je u politici i društvu započeo neki novi rascjep?

To ovisi o tome kako će Most proći na izborima. Jer, ako se pokaže da će zbog rušenja Vlade izgubiti glasače, znači da se nastavlja stara podjela u kojoj identitetska politika ima prednost u odnosu na tu eventualnu novu paradigmu. Ako, međutim, Most dobije više glasova nego na prošlim izborima ili ako HDZ zbog krize u koju se sam doveo ‘potone’ (ili se čak i raspadne), bio bi to znak da se nalazimo u novoj situaciji, možda sličnoj onoj u kojoj se slovenska politika našla s potonućem tradicionalnih stranaka i pojavljivanjem stranke Mire Cerara. Zasad ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je vjerojatniji ovaj prvi scenarij, iako se stvari u politici ovih dana vrlo brzo mijenjaju. Dosad su dvije velike stranke uspješno odolijevale napadima novih, trećih stranaka ili grupacija. Na posljednjim izborima za Europski parlament te predsjedničkim i parlamentarnim izborima osvojile su uvjerljivo najveći broj glasova i u tom je smislu još uvijek teško govoriti o krizi HDZ-a i SDP-a.

Ljudi poput Hasanbegovića, Ćorića, Tepeša i Karamarka danas su istinski glasnogovornici ‘čistog’ HDZ-a, koji je iz dubine isplivao na površinu i s margina se preselio u centar

 

Glasanje za ‘naše’

 

Osim sukoba koji je buknuo zbog afere ‘KaraMol’, HDZ i Most su prilično suglasno kreirali Vladinu politiku. U kojoj mjeri na Mostovo ustrajavanje na smjeni Karamarka utječe pad njegova rejtinga u istraživanjima javnog mnijenja?

Zanimljiv je fenomen da osobna nepopularnost lidera nema ozbiljnijih posljedica na broj glasova koje dobiva stranka koju on predvodi. To pokazuje da nije sasvim točno da je suvremena politika ponajprije liderska, odnosno da ljudi glasaju zbog lidera. Išao bih i dalje od toga: mislim da je pogrešno pretpostaviti da političke partije gube ili dobivaju podršku birača samo ili primarno radi toga što rade i koliko su uspješne u vršenju vlasti. Bez obzira na to koliko je neka stranka uspješna ili neuspješna, ona će zadržati prilično velik broj birača uglavnom uslijed onoga što simbolizira i predstavlja, radi toga kako je ljudi vide. U situaciji obnovljenih identitetskih polarizacija – koje su uvijek postojale, ali se i namjerno proizvode – mnogi ljudi glasaju za neku stranku zato što je ‘naša’, a ne po tome što nudi ili je li uspjela ostvariti ponuđeno. Zato je logično da stranke koje se nađu u novoj situaciji ili u nekoj krizi pokušavaju regenerirati identitetske teme, jer im one i dalje donose sigurne glasače. Kad kažem nova situacija, mislim na situaciju nakon 2013. Dotad je u hrvatskoj politici postojao jedan veliki cilj koji je motivirao glavne političke aktere, ponajprije HDZ i SDP, da formiraju stabilnu parlamentarnu većinu i Vladu i postignu konsenzus u realizaciji tog ‘svetog’, odnosno ‘nacionalnog’ cilja. Bila su tri takva cilja: nezavisnost, reintegracija teritorija (ali ne i ljudi), a onda i članstvo u EU-u i NATO-u. Nakon ulaska u EU, teško je osmisliti neki četvrti ‘nacionalni cilj’, iako su to pokušavali i predsjednik Josipović (s idejom o ujedinjenju zbog ekonomske krize), predsjednica Grabar Kitarović(s idejom ‘zajedništva’), HDZ (pozivajući na ujedinjenje oko prošlosti) i SDP(pozivajući na ujedinjenje oko okretanja budućnosti). Ništa od toga nije dovoljno da bi se postigao ikakav konsenzus, pa je danas polarizacija između HDZ-a i SDP-a veća nego ikada prije. U novim okolnostima oni ne mogu više ignorirati i uspješno marginalizirati one koji su radi ‘nacionalnog konsenzusa’ dugo bili na marginama, i na desnici i na progresivnoj ljevici. Tako da se istodobno s polarizacijom događa i pluralizacija politike. S jedne se strane čini kao da smo u razdoblju kolapsa i nestabilnosti. S druge, međutim, možda tek sad izlazimo iz stanja u kojem je očito da se lažno ‘jedinstvo’ više ne može nametnuti pluralizmu, a ‘nacionalni cilj’ slobodi. Zagovornici ‘jedinstva’ i ‘nacionalnog interesa’ su uznemireni takvom situacijom i pokušavaju je spriječiti tako što izmišljaju neprijatelje i pozivaju na ujedinjenje. Vidjet ćemo hoće li im to uspjeti.

Je li moguć rasplet sličan onom u Sloveniji, s nekim našim Cerarom?

Da bi se to dogodilo i kod nas, potrebno je razoriti primat ovog specifičnog puta identitetske politike koja se temelji na mitu o ratu i važnoj slici prošlosti u odnosu na sve druge vrste politika. A to znači da je potrebno marginalizirati tvornicu strahova i mitova, koja se kod nas zove HDZ. Jer, cijeli program te stranke, izuzmemo li klijentelističku dimenziju, svodi se na proizvodnju identiteta, a ne na njegovo predstavljanje onakvim kakav jest. Svodi se, na primjer, na zamjenu stvarnih sjećanja ‘službenima’, na ‘kulturnu revoluciju’, na radionicu za pisanje ‘ispravne’ interpretacije povijesti, na agenciju za smišljanje zakona i politika koji bi spriječili ‘nepoćudne’ interpretacije što ‘ruše temelje hrvatske države’. Pogledajmo samo o čemu govore i što im je najvažnije i to već, zamalo u kontinuitetu, 25 godina. Uostalom, dovoljno govori činjenica da je upravo Zlatko Hasanbegović na nedavnim stranačkim izborima dobio najveći broj glasova.

U kojem smislu?

Njegova popularnost u HDZ-u pokazuje kakva je to stranka. Jednim je dijelom ta popularnost rezultat činjenice da je on jedino novo lice koje se pojavilo nakon ovih izbora. Drugo, to je izraz prkosa, kako je sam rekao, zbog kritike koju je Vlada pretrpjela radi njega – i u zemlji i izvan nje. Ali, on je i izraz onog ‘pravog’ ili ‘čistog’ HDZ-a, onoga koji nije uvijek bio vidljiv izvana jer se krio duboko u srcu, zbog toga jer se politika vodila u okvirima dogovora sa SDP-om, u okviru konsenzusa o ‘nacionalnom cilju’. Ili stoga što nije bilo dobro da se taj pravi identitet vidi izvan zemlje sve dok je ona pristupala Europskoj uniji. Ali, sada kad više nema ni ‘nacionalnog cilja’ ni konsenzusa sa SDP-om ni strahova da će netko zakočiti hrvatski put u Europu, taj se identitet pojavljuje u svom izvornom obliku. Zato su ljudi poput Hasanbegovića, ĆorićaTepešai Karamarka danas istinski glasnogovornici ‘čistog’ HDZ-a, koji je iz dubine isplivao na površinu i s margina se preselio u centar.

EU uvelike definira kakva će se ekonomska, ali i druge ključne javne politike voditi. Je li i to razlog okretanju HDZ-a i SDP-a identitetskim temama i politikama?

Orešković se nije trebao miješati u ideologiju - jer je tu Hasanbegović, i u policiju – jer je tu Karamarko, dvojac koji predstavlja suvremenoga Kardelja i Rankovića

U gotovo svim zemljama Europske unije, upravo odnos prema Uniji služi kao regenerator identitetske politike. Obnova nacionalizma u zemljama članicama povezana je s otporom Europskoj uniji, a izbjeglička se kriza koristi da bi se razvila politika koja je u svojoj dubokoj biti ksenofobična i koja traži napuštanje svih liberalnih vrijednosti i okretanje prema militarizmu i sekurizaciji. Ti su trendovi posebno izraženi u nekadašnjoj Istočnoj Europi. Kod nas postoji i dodatna dimenzija: očekivanje da ćemo postati moćnija i ‘suverenija’ zemlja nego što smo bili prije ulaska u EU nije se ostvarilo. To je vidljivo iz ponižavajućeg povlačenja na koje je Hrvatska bila prisiljena po pitanju blokade pristupnih pregovora sa Srbijom. To je slika naše stvarne moći, a ne ono što sami mislimo o sebi. Što se tiče pitanja o tome koliko političari mogu učiniti u drugim sektorima, izvan identitetskih, rekao bih da je sve jasnije da su zapravo prilično nemoćni - jer je centar moći negdje drugdje, izvan političke sfere. Iluzorno je, primjerice, očekivati da političari mogu naći i definirati rješenja za izlazak iz ekonomske krize. Političari u kapitalizmu nemaju mogućnost voditi ekonomsku politiku, a često se pretvaraju samo u magnete koji privlače bijes građana, kako se on ne bi usmjerio prema onima koji su doista uzrokovali problem. Stvarni centri moći ostaju prikriveni i izvan kritike, kao da ih ljudi ne primjećuju. Ljudi koji stvarno odlučuju o ekonomskoj situaciji u zemlji, prije svega poslodavci, pa banke, strani investitori i drugi, nikome nisu demokratski odgovorni i protiv njih građani ne mogu gotovo ništa. Cinično je i paradoksalno, međutim, da upravo oni prvi kritiziraju političare, a političari su jedini predstavnici naroda na javnoj sceni. Pogledajte samo njihov prezir prema javnom sektoru i prema svemu što ima veze s javnim, općim, društvenim interesom. I kod nas je stvorena klasa koja radi samo u svom interesu i ne želi da je u tome smetaju ikakvi građani.

 

Oreškovićev surogat

 

Most je od HDZ-a iznudio da na čelo Vlade dođe nestranački menadžer Orešković, čime je dodatno umanjio moć političara da upravljaju javnim politikama i institucijama. Je li time ojačao utjecaj stvarnih centara moći koji prikriveno upravljaju politikama?

Taj utjecaj i podrška bili su vidljivi prilikom izbora Oreškovića za premijera, a vide se i u isticanju Zdravka Marića za novoga HDZ-ova kandidata za premijera, koji također dolazi iz poduzetničko-menadžerske klase. Takav izbor pokazuje da se Vladu ponajprije tretira kao upravni odbor nekog poduzeća, pa se pronalaze poslovni ljudi da je vode, kao što je jedno vrijeme bio sličan slučaj u socijalizmu. Petar FlekovićAnte Marković i Ante Milović bili su prije svega socijalistički poslovni ljudi, Vlada je bila mjesto na kojem se odlučivalo o ekonomskim pitanjima, dok je ideologija (tj. ono ‘što je stvarno važno’) bila ostavljena Partiji. Tu kombinaciju vidimo i sada: Orešković se nije trebao miješati u ideologiju - jer je tu Hasanbegović, i u policiju – jer je tu Karamarko, dvojac koji predstavlja suvremenoga Kardelja i Rankovića. Pri čemu obojica ovih u sebi imaju svojstva obojice onih. Zanimljivo je da HDZopet za mandatara predlaže osobu iz privrede, za koju ni približno ne misli da može biti šef HDZ-a. A ako je dobar da vodi Vladu, postavlja se pitanje zašto nije dobar da vodi stranku? Osim toga, inzistiranjem na tome da nestranački stručnjaci vode Vladu narušava se autonomija društvenih sfera. U liberalno-demokratskim društvima podrazumijeva se da je politika odvojena od ekonomije, pravosuđa, obrazovanja i drugih društvenih sfera koje bi trebale imati svoju autonomiju, ali i obrnuto - i politika mora biti od njih autonomna. Mi smo, međutim, sada u situaciji da je postalo normalnim da de factoneizabrani privrednik vodi političku sferu, iako je bit politike da bude javna sfera, dostupna građanima, ona u kojoj će oni imati mogućnost odlučivanja. To je jednako opasno kao kad političari narušavaju autonomiju ekonomije ili pravosuđa, kad sude umjesto sudaca. Kad se narušava autonomija politike, zapravo se narušava autonomija građanske sfere, jer politika mora ostati dostupna građanima.

Jesu li to uvjeti u kojima se političari i političke stranke, ponajprije HDZ i SDP, za autonomiju političke sfere najefikasnije mogu izboriti stvaranjem velike koalicije?

Velika je koalicija nemoguća sve dok se vode snažne identitetske politike na način na koji je to danas slučaj. Ali, primjećujem određenu nostalgiju za ‘dobrim starim vremenima’ otprije 2013. Kod obje velike stranke postoji i strah od nestanka. Most i Živi zid imaju ambiciju uništiti ne samo HDZ nego, dođe li do takve koalicije nakon novih izbora, i SDP. Dakle, možda to okrene SDP i HDZ prema velikoj koaliciji. Iako bi i to bio vrlo riskantan potez.

       
       


 

..

/intervjui/intervju.php?intervju=3099&prebjezi-su-drustveni-talog

Današnji HSS predstavlja trn u oku mnogima. Poručujem im da ćemo biti sve veći i bolniji trn. Počeli smo u ...
15.01.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3098&posto-mercep

Saborski zastupnik i član Predsjedništva SDP-a: Žalosno je da živimo u državi gdje vrijedi ona orvelovska ‘svi smo jednaki, ali ...
15.01.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3097&ustaska-simbolika-mora-se-sustavno-procesuirati

‘I Dokument dijaloga Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima govori vrlo jasno da su simboli proizašli iz NDH ...
15.01.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3093&skandalozna-preregistracija

Načelnik Negoslavaca: Još nema političke volje da se se to reši prenosom osnivačkih prava, iako su ispunjeni zakonski preduslovi   ...
15.01.2019

/intervjui/intervju.php?intervju=3096&mlade-moramo-zadrzati

Dožupan Karlovačke županije: Moramo im reći što država daje, kakvi su njezini poticaji, a kakvi oni EU-fondova. Žalosno je da ...
15.01.2019
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


24.05.1979  Grbin Peđa
24.05.1965  Herceg Milan
24.05.1961  Vresk Josip
24.05.1957  Pavić Vlasta
24.05.1938  Ramušćak Marijan
24.05.1937  Tomac Zdravko