Od siječnja ove godine predsjednica Hrvatske je Kolinda Grabar-Kitarović. Najmlađa članica Europske unije bori se ne samo sa stagnirajućim gospodarstvom nego i visokom nezaposlenošću. Isto tako približava joj se i val izbjeglica. Na marginama Foruma Alpbach Grabar-Kitarović razgovarala je s NZZ.at o aktualnim krizama u svojoj zemlji i o nadama za proširenje EU-a na zemlje Zapadnog Balkana.

U svom govoru na otvorenju Foruma Alpbach zagovarali ste europsko rješenje izbjegličke krize. Hrvatska je primila manje izbjeglica nego što je Europska komisija željela. Kako Hrvatska pridonosi razrješenju ove krize?

Kolinda Grabar-Kitarović: Aktualna kriza nije kratkoročan problem. Stotine tisuća ljudi nalazi se pred vratima Europe i žele ući u nju. Naravno da ti ljudi imaju pravo na bolji život. Ali mi problem ne možemo riješiti ako si namećemo određene kvote za prijem. To se matematički ne može riješiti. Moramo se baviti sâmim korijenom problema – i to kroz razvojnu pomoć, pomoć u sigurnosnoj politici i drugim sredstvima. Za Hrvatsku to nije pitanje da mi to ne želimo. Mi želimo pomoći, u okviru svojih mogućnosti. Vjerujemo da sad činimo sve što možemo.

Je li Hrvatska već na kraju svojih sposobnosti primanja?

Promatramo što se događa u Makedoniji i Srbiji i promatramo mađarsku ogradu na srpskoj granici. Stoga smo zaokupljeni mogućim priljevom izbjeglica koji bi mogao doći k nama. Na to moramo biti spremni. Istodobno, naše gospodarstvo upravo pronalazi izlazak iz recesije, naša stopa nezaposlenosti i dalje je oko 17 posto. Želim biti spremna za teret koji ćemo uskoro morati nositi.

Hrvatska je sad dvije godine članica EU-a. Vi ste to spomenuli: gospodarstvo otad nije ostvarilo rast, nezaposlenost stagnira. Jeste li imali veća očekivanja za gospodarstvo kad ste pristupili Europskoj uniji?

Naravno da smo se nadali boljem gospodarskom razvoju. Nadala sam se da ćemo bolje iskoristiti mogućnosti novih poticaja. Ono što me malo razočaralo jest da nismo bili dovoljno samosvjesni u sudjelovanju oblikovanja europske politike. Skloni smo se baviti samo sâmima sobom i svojom unutarnjom politikom. Ali to se može vidjeti i u drugim zemljama.

Je li hrvatsko stanovništvo razočarano?

Osjećam određeno razočarenje. Ali uvijek sam govorila kako se sve neće promijeniti preko noći. Stvari se razvijaju postupno, time se i ljudi postupno navikavaju na to i ne percipiraju promjene tako lako. Ali promjena je bilo. I u Hrvatskoj danas ima puno više optimizma nego još prije godinu dana.

Koje su reforme nužne da bi se ponovno pokrenulo hrvatsko gospodarstvo?

Ima nekoliko mjera. Prije svega moramo postati predvidljiviji. Ne smijemo preko noći mijenjati zakone. Uprava mora postati brža, efikasnija i shvatljivija. Moramo uskladiti svoje zakone s europskim standardima i raditi na tome da možemo pristupiti euro zoni. Mislim da što prije to uspijemo, to bolje. Naše je gospodarstvo čvrsto isprepleteno s Europom i europskim tržištem.

Grčka je kriza nedavno pokazala konstrukcijsku pogrešku eura. Ne bi li, s obzirom na Vašu situaciju, bilo shvatljivije da pričekate i vidite kako se dalje razvija stanje u euro zoni nego da nastojite da brzo budete primljeni u euro zonu?

Ne, ja to ne gledam tako. Nemamo vremena za gubljenje. Ionako će za to vrijeme doći tek za par godina. U međuvremenu možemo pratiti što će događa. Ali nemamo nikakve druge opcije.

I druge zemlje odgađaju uvođenje eura.

Mislim kako je ispunjenje kriterija u našem interesu. Radeći prema tom cilju dovodimo u red svoje financije i svoje gospodarstvo i činimo ih predvidljivijima. Da, taj se proces umjetno može odugovlačiti. Ali imamo gospodarstvo koje je orijentirano na europsko tržište, valutu koja ovisi o euru i njegovim oscilacijama, sektor izvoza i turizam koji bi uvelike imali koristi od uvođenja eura.

Vidite li pozitivnu budućnost eura?

Optimist sam. Vjerujem u euro. Bilo je i drugih nazadaka. Držim da će se europsko gospodarstvo i euro zona oporaviti i da ćemo, kad pristupimo, imati stabilan euro.

Proces proširenja na zemlje Zapadnog Balkana jedva da je postigao ikakav napredak tijekom proteklih godina. U čemu vidite najveće prepreke? Postoje li za to neki temeljni motivi koji se mogu vidjeti u svim zemljama kandidatima?

Mislim da postoje dva motiva. Jedan je zamor od proširenja unutar EU-a, a drugi je zamor od reformi u Jugoistočnoj Europi. Cijeli je proces postao dulji i kompliciraniji. Razlog tomu je zasigurno i gospodarska kriza. Postoji i tendencija da se za to krivi i proširenje. Gospodarska je kriza isto tako i razlog zašto se EU mnogo temeljitije bavi posljedicama primitka neke zemlje, i onima financijske prirode. EU je osim toga iz dosadašnjih pristupa izvukla pouke. Sa svakim proširenjem proces postaje složeniji.

Kako, recimo, gledate na stanju u Makedoniji koja je, kao i Hrvatska, podnijela zahtjev za pristup 2005. godine?

Od sveg srca podržavam svaki napredak Makedonije i istodobno pozivam Makedonce na nastavak i ubrzanje rada. Zemlja se mora prihvatiti najtežih reformi kako bi pokazala da misli ozbiljno. Time se istodobno oblikuju i zemlja i društvo.

U čemu vidite opasnosti u slučaju da idućih godina ne bude postignut dovoljan napredak i da ti kandidati izgube europsku perspektivu?

Proširenje nije samo tehnički nego prije svega i politički proces. Moramo poslati jasne političke signale. To smo i učinili sastancima na vrhu u Berlinu prošle godine i prije nekoliko dana u Beču. Ako ne šaljemo dovoljno signala, izgubit ćemo ljude za europski projekt. Proširenje je snažan instrument EU-a za stabilizaciju regije koja se trenutačno nalazi u vakuumu.

Vakuum skriva mnoge opasnosti.

Ima mnogo opasnosti. Ako vakuum ne ispunite vi, to će učiniti netko drugi. Druge će zemlje utjecati i pokušati proširiti svoje sfere utjecaja. Ali tu su i radikalni elementi, na primjer džihadisti, koji se vraćaju.

Jeste li zabrinuti zbog rastućeg utjecaja Rusije na Zapadnom Balkanu?

Svjesni smo utjecaja Rusije. Moramo i želimo surađivati s Rusijom. Ali ono što ne želimo jest da jedna izvanjska zemlja odlučuje u EU-u i drugim organizacijama preko članstava drugih zemalja. Ta je odluka na sadašnjim i budućim državama članicama.

U Bosni i Hercegovini mogu se na primjer vidjeti sve čvršće veze predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i Vladimira Putina.

Nadam se da i Dodik budućnost Bosne i Hercegovine vidi u EU-u. Nema drugog puta. Jedna sam od najsnažnijih podupirateljica pristupa te zemlje Europskoj uniji. Držim kako bismo o tome trebali razgovarati s Dodikom.

Vjerujete li da Bosna i Hercegovina može postići napredak sa svojim današnjim Ustavom?

Držim kako se mora dalje razvijati. Međutim Bosna i Hercegovina sâma mora odlučiti kako će to učiniti. Ali od najveće je važnosti da ostane osigurana institucionalna jednakost triju naroda – Srba, Hrvata i Bošnjaka. Ne smijemo prezati od mjera koje poboljšavaju gospodarsku, socijalnu i političku stabilnost i emancipiraju zemlju kako bi samostalno mogla donositi odluke i kako je međunarodna zajednica – u obliku visokog predstavnika – više ne bi morala podupirati.

Kako vidite ulogu Srbije u regiji – i s obzirom na snažnije veza s Rusijom?

Naravno da ne mogu reći kako je bilo ugodno vidjeti Putina na vojnoj paradi u Beogradu, ali jednako tako ni zajedničke vojne vježbe Srbije i Rusije na hrvatskoj granici. Srbija ima, u svakom slučaju, pravo surađivati s Rusijom. Ali Srbija želi postati članica EU. Sâma mora odlučivati o svojoj budućnosti.

Jeste li optimist glede uspješnog završetka procesa proširenja?

Realan sam optimist. Ako pogledamo 20 ili 25 godina unatrag, mnogo smo napravili. Daleko smo došli. Ali pred nama je još mnogo napornog rada. Još se treba prihvatiti važnih stvari, kao što su prava manjina, pravna država, rad državnih organizacija i borba protiv organiziranog kriminala. Ali i po pitanju migracija moramo se bolje uskladiti.

Je li Hrvatska uzor idućim kandidatima za pristup?

Možemo biti uzor što se tiče recimo procesa pomirbe i prava manjina. Sve nije savršeno. Rado bih vidjela da neke od naših susjednih zemalja uvedu slične standarde kao mi recimo za manjine.

Piše: Bernhard Schinwald,

urednik

NZZ.at