Hrvatska je 22. svibnja 1992. primljena u Ujedinjene narode. U povodu obilježavanja toga dana na pitanja HDUN-a odgovara prvi veleposlanik RH pri UN-u u New Yorku, bivši ministar vanjskih poslova RH ( 1991.do 1992.), član savjeta Akademije za kulturalnu diplomaciju u Berlinu te član Europske akademije znanosti i umjetnosti u Salzburgu,Profesor emeritus dr. Zvonimir Šeparović.

1.Prošla je 21 godina od primanja Hrvatske u članstvo UN. Koje su Vaše prve asocijacije na 22. svibnja 1992. godine?

Sjećanja su vrlo živa i osobita. Važna. Bilo je to zlatno doba, uzvišeni trenutak hrvatske povijesti. Razmišljajući o 20 stoljeću slavni Borghes je napisao: Naše će vrijeme biti pisano zlatom, jer ljudska je krv – zlato!“Imao je pravo. To posebno vrijedi za Hrvatsku. Doista, krvlju je pisana naša povijest, krvlju naših mučenika. Prema riječima našega blaženika Alojzija Stepinca: „ Hrvatska je žrtva velikih zala!“ U dvadesetom stoljeću doživjeli smo, nakon teških dana srpsko-četničke agresije, da smo izborili međunarodno priznanje. „Bilo je to pravo čudo, kako je tih dana rekao kardinal Franjo Kuharić, jer su svi bili protiv nas!“.Imao sam sreću da sam kao član ratnoga kabineta Vlade nacionalnog jedinstva Hrvatske, obletio globus više puta u traženju od stranih vlada dviju stvari: 1. da se zaustavi agresivni rat na Hrvatsku i 2. da nas se međunarodno prizna. Protiv nas su bili saveznici Srbije zemlje „pravoslavne vertikale“: Moskva-Bukurešt-Beograd-Sofija-Atena. Protivile su nam se zemlje sa socijalistima na vlasti i zemlje pokreta nesvrstanih.S druge strane imali smo i nekoliko saveznika: za nas su bili: papa Ivan Pavao II, kancelar Helmuth Kohl, ministar Alojz Mock. „željezna“ premijerka Margareth Thatcher i još neki pojedinci.

Bilo je uzbudljivo sjesti u klupe Opće skupštine UN-a na mjestu oznčenom Croatia i pribivati na East Riveru, uz predsjednika Franju Tuđmana, podizanju hrvatske zastave na jarbol ispred zgrade UN. Postali smo ravnopravni član svjetske zajednice. Naš je stijeg jednako velik kao i onaj SAD Kine i onaj San Marina i Monaka. To se ne zaboravlja

2. Kakvom ocjenjujete ulogu Hrvatske u sustavu te organizacije danas?

Hrvatska je aktivna članica UN-a. Bili smo u jednom mandatu zemlja nestalna članica Vijeća sigurnosti. Tu smo ulogu mogli i bolje iskoristiti, da smo predložili temu za raspravu, na što smo imali pravo, u kojoj bi se raspravilo, recimo, ulogu Međunarodnog tribunala u Haagu ili nešto slično. Uopće, Hrvatska bi u svjetskoj organizaciji trebala biti mnogo aktivnija, sa više inicijativa. Dobro je što smo prisutni u mirovnim operacijama u svijetu. Ipak, moglo bi se učiniti i znatno više. No glavno je da smo unutra, da smo punopravna članica Ujedinjenih naroda. Dobro je imati i odgojnu ulogu kao što je ova Hrvatskog društva za UN. Mladima treba pokazati sve vrijednosti svjetske organizacije UN.

3.Kako gledate na samu organizaciju UN-a u današnje vrijeme? Jača li ili slabi utjecaj UN-a te kakva mu je budućnost?

Svjetska organizacija treba izvršiti neke promjene. Vijeće sigurnosti je 1945.godine organizirano prema interesima sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu. Nametnuli su stalne članove Vijeća sigurnosti po svojoj mjeri: SAD, SSSR, Engleska, Francuska i Kina. Ono što je bilo opravdano tada, više nije. Njemačka, Brazil, Japan i barem jedna zemlja iz Afrike (Egipat, Alžir, Južna Afrika ili neka druga) moraju dobiti svoja mjesta među stalnim članovima Vijeća sigurnosti. Treba povećati mogućnosti aktivnog djelovanja UN (Peace Making Process) u slučaju genocida i flagrantnog narušavanja mira u svijetu. Djelovanje ne smije biti zakašnjelo, već prije svega preventivno. Potrebno je stvoriti sustav ranog otkrivanja (Early Warning System). Treba ojačati i proširiti sustav ljudskih prava.

Utjecaj UN-a sigurno jača i u budućnosti uloga svjetske organizacije treba biti još utjecajnija. Svijet i posebno mir u svijetu i zaštita ljudskih prava nezamislivi su bez Organizacije Ujedinjenih Naroda.

4. Hrvatska uskoro ulazi u Europsku uniju. Koja su Vaša očekivanja od Unije te što mislite kakva će biti uloga naše zemlje u EU?

Naša su očekivanja od Europske Unije opravdano velika.Naša je zemlja u velikoj krizi, a takav je u svijet u kojem živimo. EU više nije ono što je bilo zamišljeno u vrijeme Schumana i Adenauera. Ipak, i ovakva EU nam je potrebna. Potreban je i oprez. Ne smijemo izgubiti svoj nacionalni identitet, nacionalne interese valja zaštiti, ne smije se dozvoliti rasprodaju Hrvatske. Velika je šteta što nismo prije ulaska u EU riješili pitanja granica Sveta Gera, Piranski zaljev, ade na Dunavu, Neum i Prevlaka.Naši susjedi su pokazali svu sebičnost , a naše vlade veliku permisivnost. Sanader, Milanović i Vesna Pusić ponašali su se po modelu ući u Europu pod svaku cijenu, ne obazirući se na nacionalne interese. Drastičan je primjer popustljivosti Vesne Pusić u pregovaranju sa Slovenijom u svezi dugovanja Ljubljanske banke hrvatskim štedišama. Ne ponovilo se!