Nenad Porges formalno je umirovljenik. Živi u predivnom građanskom stanu od 130 četvornih metara, u zgradi iz 1901. godine, u najstrožem centru Zagreba, prepunom sitnica s brojnih putovanja i obiteljskih fotografija. Ujutro čita novine i ide s prijateljima na kavu.
Javnosti poznat kao bivši ministar gospodarstva i bivši predsjednik Uprave bivše Čermakove tvrtke Tifon, Porges se povukao iz javnosti. No, nije tipičan umirovljenik koji uživa u šetnjama gradom i odlascima u vikendicu. Noću ne sanja kako će urediti vrt u Oroslavlju, nego sanja bankare i financijere. Naime, nedavno je u Brinju, s partnerom Draženom Petrušićem, predstavio studiju svoje tvrtke Depod projekti, osnovane početkom 2008. godine, o bioenergani koja bi od otpadne šumske mase proizvodila 5,5 megawata električne i 10,2 megawata toplinske energije.
Porges se očito vraća na atraktivnu energetsku scenu.
Zašto ste se povukli iz političkog života nakon odlaska iz Vlade početkom 2000. godine?
- U jednom razdoblju svog života bio sam javna svojina. Nisam viđao prijatelje, a za obitelj sam bio samo prolaznik. U jednom trenutku sazrijete i shvatite da puno više dajete, nego što dobivate. U siječnju 2000, na dan kad sam razriješen dužnosti ministra, supruga mi je rekla: ‘Nadam se da ćemo se sada češće viđati’.
Nova Račanova Vlada nije vas pozvala da ostanete aktivni?
- Ne, ali mi je dovoljna zadovoljština što sam u razdoblju do 2000. godine bio jedan od dva ministra, koje Sabor mora potvrditi, koji su dobili sto posto glasova nazočnih zastupnika. Drugi je bio Adalbert Rebić. To znači da su nam i pozicija i opozicija dali sto posto glasova. To pokazuje da ne pripadam kategoriji ekstremno crnih, crvenih, žutih ni plavih, nego su me doživljavali kao prosječno, normalno civilizirano ljudsko biće.
Jedan vrlo živ i živahan političar, Milan Bandić, preko zajedničkih poznanika pitao me bih li se aktivirao za Zagreb. Rekao sam mu da pro bono, kao građanin, uvijek, ali formalno kao djelatnik nikada.
Zašto ne profesionalno? Politika vas je razočarala?
| Ne bi bilo dobro da se u hrvatskom slučaju ostvari Portmanova izjava da je nekim zemljama za triježnjenje najbolji stečaj |
- Nije me razočarala, ali me je poprilično umorila. Ja sam se stvarno davao strahovito puno, više nego na prijašnjem, uspješnom poslu. Bio sam prolaznik kroz vlastitu kuću. Nisam mogao dogovoriti kad ću se vidjeti s prijateljima, a supruzi nisam mogao pouzdano reći kad ćemo na godišnji. Nakon odlaska iz Vlade prvo sam uzeo pauzu, iako sam odmah imao nekoliko ozbiljnih poslovnih ponuda.
Tko vas je zvao?
- Bile su to ponude iz bankarskog i osiguravateljskog sektora te iz nekih kompanija. Najbliži mi je bio taj razbarušeni Čermakov stil, iako smo po cijelom nizu stvari antipodi. Tifon mi je bio izazov, razmjerno novo područje. Bili smo spoj profesionalnosti i poduzetničkog instinkta i zato je Tifon uspio, a ne zato što je pokrenut nekim crnim, opranim novcem. Razvijao se jako burno i jako brzo, imao je podršku banaka pa rast od nule do 36 benzinskih crpki u sedam godina nije bio neočekivan.
Zašto niste ostali raditi u Tifonu kad su ga kupili Mađari, to jest MOL?
- Mađari nisu Čermak. Mi smo imali uspone i padove u svojim odnosima, on je jedna izuzetno inteligentna i šarmantna osoba jakog poduzetničkog instinkta, znali smo se i svađati, ali bilo je zabavno raditi i nešto stvarati. Shvatio sam da ne mogu funkcionirati u velikoj kompaniji. Odluka o prodaji Tifona MOL-u kristalizirala se krajem 2006. godine.
No, tada ste tu vijest demantirali.
- Normalno je da sam je demantirao. Ozbiljni ljudi o ozbiljnim odlukama govore onda kad su realizirane.
Kako vam je bilo voditi tvrtku dok je njezin vlasnik u međunarodnom zatvoru, optužen za ratne zločine?
- Čermak je bio u pritvoru devet mjeseci 2004. To je bila godina usporavanja rasta Tifona i godina njegove financijske konsolidacije, što je bila dobra platforma za strahovit rast od 2005. do 2007. U to je vrijeme napravljeno više od 20 crpki.
Kako ste se osjećali kad ste na dogovore sa svojim poslodavcem išli u haaški zatvor? Jesu li vam na ulazu pregledavali papire?
- Ne možete unijeti nikakve papire u zatvor. Naš odnos nije bio najamnički, nego više prijateljski. Kad ste zatvoreni u četiri zida, imate sve vrijeme ovoga svijeta. Pričate o poslu, glazbi, slikama, hrani, kako je svjetlo preslabo pa gubi vid... Osjećao sam se nelagodno.
Nakon Tifona ste se povukli s javne scene, da biste sada predstavili studiju bioenergane. Jesu li takvi izvori budućnost Hrvatske i je li to novi dobar biznis?
- Hrvatska se probudila u nekim sektorima, pa i u energetici. Energetika postaje zanimljiva tema jer smo mi zemlja koja je po tzv. energetskoj intenzivnosti 16 posto iznad prosjeka stare Europe. Pojednostavljeno, to znači da po jedinici BDP-a trošimo 16 posto više energije.
I da, energija je definitivno profitabilan posao, samo je povrat uloženog kapitala nešto dulji. U projektima poput bioenergane povrat je oko devet godina.
Kolika je vrijednost posla s bioenerganom?
- Teško je još reći jer smo dobili preliminarne ponude. Red veličine je iznad 20 milijuna eura. Ja nemam toliko novca, nemam niti jedan milijun eura, ali ima načina da se adekvatno strukturira financiranje takvog projekta ako dokažete isplativost.
Imaju li hrvatske banke sad uopće sluha za financiranje takvih projekata?
| Što će Hrvatskoj toliko županija, jedu novac, a ima ih više nego švicarskih kantona. Vrijeme je za redizajn administracije |
- U situaciji globalne recesije, kad je cijena bankarskih plasmana skupa, financiranje takvog projekta na temelju komercijalnih bankarskih kredita bilo bi ravno samoubojstvu. No, u Europi ima šest ili sedam megakompanija koje proizvode opremu za takva postrojenja, a neke od njih nisu na svojoj karti imale Hrvatsku kao zanimljivo tržište. No, kad je gladan, vrag i muhe ždere, pa u krizi i ovakva tržišta postaju zanimljiva. Stoga je izgledno da neki proizvođač opreme ponudi i sufinanciranje projekta. S druge strane, imate razvojne fondove, strateške investitore, europske i hrvatske fondove... Trenutačno je projekt u fazi dobivanja prethodne energetske suglasnosti Ministarstva gospodarstva.
Jesu li hrvatska energetska budućnost obnovljivi izvori ili ipak nuklearka?
- Hrvatska je zacrtala razvojno ambiciozne ciljeve. Nadamo se da će energetska strategija biti donesena krajem lipnja ili početkom srpnja. Obnovljivi izvori trebali bi zadovoljavati oko 20 posto potreba do 2020. godine. No, više od polovice primarne energije, dakle nafte, plina i struje, ovisi o uvozu. Obnovljivi izvori - vjetar, sunce, male hidroelektrane, bioplin, biomasa - mogu ublažiti simptome energetske nedostatnosti, ali ih ne mogu riješiti. Osim toga, niz energetskih postrojenja već je u ‘trećoj dobi’ i potrebna je zamjena.
Dakle, nuklearka?
- Ne vidim energetsku budućnost RH bez nuklearke. Odgovornost kreatora energetske politike jest da javnosti objasne da postoje nuklearke treće i četvrte generacije.
Koja je generacija Krško?
- Nulta ili prva. S njim bismo danas teško prošli kod Međunarodne agencije za atomsku energiju, ali je još uvijek mnogo sigurnije od nuklearki koje su sjeverno i istočno od nas, temeljene na sovjetskoj tehnologiji. Krško je američka tehnologija. Gledajte, ništa nije sto posto sigurno. Zeleni se rukama i nogama bore protiv nuklearki, LNG terminala itd., ali bih od njih rado čuo i protuprijedlog. Vrlo je romantično vratiti se na svijeće i grijanje na drva. I ja volim u vikendici imati cjepanice u kaminu, ali mi zimi radi i centralno grijanje na plin.
Zauzimate se za nuklearku, a sami radite na ekološkoj elektrani.
- Svi obnovljivi izvori u Hrvatskoj ne mogu riješiti pitanje dugoročne, sigurne, kontinuirane i stabilne opskrbe električnom energijom. Oni mogu biti dopuna. Naravno da imamo potencijala za vjetroelektrane, ali one stvaraju buku i ne uljepšavaju krajolik pa nisu za turistička mjesta. Ne usrećuju ni dispečere u sustavu jer ovise o vjetru. Bez nuklearke nema energetske budućnosti i stručnjaci su u tome složni.
Koliko stoji jedna nuklearka i kako ćemo je financirati?
- Cijena gradnje izražava se u milijardama dolara, ali je cijena kilovatsata jedna od ekonomičnijih i isplativijih. Gradnju ne moramo financirati mi, mogu je sagraditi zainteresirane europske tvrtke i prodavati nam električnu energiju.
Prisjetimo se da je sporazum Slovenije i Hrvatske, dok su još bile u sastavu Jugoslavije, podrazumijevao dvije nuklearke. Jedna je sagrađena i stalno je predmet spora. Druga je trebala biti na Viru ili na Savi nedaleko od Zagreba. Krško se približava kraju svog vijeka trajanja. Sa Slovencima bi trebalo razgovarati konstruktivno. Možda bi im trebalo ustupiti preostali dio i da procijenjena vrijednost tog dijela bude njihov ulog u novu elektranu.
Kako komentirate to što smo izgubili plinovod kroz Hrvatsku?
- Činjenica je da bi Hrvatska trebala valorizirati svoj geoprometni i geostrateški položaj. U Sočiju je, u nazočnosti Putina i Berlusconija, potpisan ugovor za Južni tok koji ne podrazumijeva krak u Hrvatsku. Time gubimo dio položajne rente i realni prihod.
Čini li vam se da Hrvatska politički ne stoji dobro u međunarodnim odnosima? Bili ste diplomat i možete to procijeniti.
- Mi se ponašamo naizgled vrlo odgovorno. No, iako ni svijet nema recepata kako izaći iz krize, mi se ponašamo kao da je izlaz pred nama. Trebamo mijenjati paradigme. Moramo shvatiti da to što je Hrvatska lijepa i nama najdraža nije dovoljno da bude uspješna. Ne bi bilo dobro da se ostvari Portmanova izjava da je nekim zemljama za triježnjenje najbolji stečaj. Ako ne prestanemo trošiti dramatično više nego što stvaramo, ako ne redizajniramo sustav administrativnog aparata - pa imamo više županija nego što Švicarska ima kantona, s metastazama ugriza konsolidirane države u BDP-u - ne znam što će biti. Svaku dobronamjernu kritiku pretvaramo u zavjeru protiv Hrvatske. Sve radimo kada moramo, radi EU ili MMF-a. Tezi da nam MMF ne treba priklonio bih se kada bismo mi sami učinili ono što moramo. No, brzinom kojom sada vozimo, Grčku, Portugal i Španjolsku dostići ćemo za 29 godina.
Hedonist sam. Volim jazz, dobru hranu i zanimljive ljude
U kakvoj vam je uspomeni vrijeme kad ste, od 1995. do 1997., bili zamjenik veleposlanika u Washingtonu?
- Bilo je to zanimljivo iskustvo. Dok sam bio zamjenik veleposlanika, dakle drugi čovjek Veleposlanstva, u Zagreb su išle tajne bilješke iz Veleposlanstva da se Porges ne druži dovoljno s Hrvatima, nego samo s Amerikancima. Za Boga miloga, ako sam kao diplomat u Washingtonu, na plaći koju financiraju porezni obveznici, onda je pretpostavka da sliku o Hrvatskoj trebam korektno prenositi Amerikancima, a ne Hrvatima. Takve vas stvari raspamete i rastuže.
Jeste li još angažirani u Židovskoj općini?
- Član sam izvorne Židovske općine, ali nisam aktivan. Žalosti me ovo što se zbivalo, žalosti me što se dio najviše rangiranih političara u državi umiješao u proces samostalnog odlučivanja o produljenju ili neproduljenju ugovora s rabinom.
Stvari su u Zagrebu počele pucati na taštini i miješanju apsolutno nekvalificiranih političara. Sve je počelo 2007. kad jedna ekipa nije izabrana na legalnim i legitimnim izborima Vijeća, i onda osnivate drugu općinu uz sponzorstvo politike. To je kao da se Ured predsjednika umiješa u izbor pomoćnog biskupa na Kaptolu. Političari se trebaju baviti bitnim temama.
Živite u stanu koji ste kupili od daljnje rođakinje. Koliko je dugo vaša obitelj u Zagrebu?
- Porgesi su bečka i bratislavska židovska obitelj i nema ih više u Hrvatskoj. Moj djed je ovdje bio javni bilježnik, hedonist i toliki zaljubljenik u Hrvatsku da je krajem 20-ih godina prošlog stoljeća prešao na katoličanstvo.
To mu nije spasilo glavu jer su ga rasistički zakoni NDH kategorizirali kao Židova, a spasili su ga njegov kočijaš i neki suradnici. On i baka otišli su u jedno selo iznad Tuzle i tamo su ubijeni u naletu SS divizije “Prinz Eugen” i Handžar divizije. Oca mi je spasila činjenica što je bio student 4. godine farmacije, pa je NDH bio potreban kao kvalificirani sanitetski kadar u istočnoj Bosni gdje je bio interniran.
Kako to da nikad niste doktorirali?
- Prijavio sam doktorat 1986., ali nije me intrigirala znanstvena karijera, a nisam htio doktorirati samo da impresioniram mamu, prijatelje, susjede... Više me privlačio biznis. Suradnici su mi znali reći da nisam tolerantan voditelj tima. Nikad nisam tolerirao neznanje jer ako vas pitam znate li nešto i vi kažete da znate, onda to i pokažite. Ni ja nisam ljudima prodavao maglu.
Izvan posla sam hedonist. Često sam u BP Clubu, volim jazz, dobru hranu i zanimljive ljude. Isključiv sam prema gluposti, netoleranciji, primitivizmu, pompoznosti bez pokrića, prema lažnim i prolaznim vrijednostima, prema ljudima koji si lijevaju biste u bronci, a za 20 godina nitko neće znati što su uopće radili u javnom životu. |
Piše: Branka Stipić |
