U intervjuu iz 2008. za Jutarnji list Miroslav Tuđman govori o stanju u regiji i najavi o ulasku u predsjedničku utrku.

JL: Vlast tvrdi da je Hrvatska danas na pragu ostvarenja glavnih, strateških ciljeva, a to su članstvo u EU i NATO-u. Slažete li se s takvim viđenjem hrvatske političke i društvene situacije?

MT: Europska integracija cilj je hrvatske državne politike od 30. svibnja 1990., kada je Hrvatski sabor prihvatio program što ga je iznio predsjednik Tuđman. Lažna je dilema treba li Hrvatska ući u EU. Pitanje je u kakav EU i po kojim uvjetima. EU je već više godina u institucionalnoj krizi. 2005. nije prošla tadašnja verzija EU Ustava, a novu verziju ove je godine odbila Irska. Ostvarenje strateških ciljeva hrvatske politike mjerit će se po tome kakvo je mjesto izborila u EU i kakav će biti EU, a ne primarno po tome kada će RH ući u EU

JL: Je li Hrvatska danas u boljem položaju, je li sigurnija njena budućnost nego  kada je državu vodio Franjo Tuđman?

MT: Hrvatskoj je osigurana budućnost stvaranjem neovisne i demokratske hrvatske države, međunarodnim priznanjem, članstvom u međunarodnim organizacijama, oslobađanjem okupiranih teritorija. To je postignuto u prvih deset godina postojanja Hrvatske. Nakon toga uspjeh se državne politike može mjeriti po kvaliteti života i sigurnosti građana, po prostoru koji je ostvaren za međunarodno djelovanje i emancipaciju nacionalnog i kulturnog identiteta.

JL:Koliko krizno stanje na Balkanu, a i na području bivšeg SSSR-a te zahlađenje između Rusije i Zapada ugrožava Hrvatsku i je li se hrvatska vlast ispravno postavila u toj situaciji?

MT: Hrvatska nije primljena u EU s Bugarskom i Rumunjskom, jer je članstvo Hrvatske u EU i NATO-u u većoj mjeri uvjetovano stanjem na Balkanu i međusobnim odnosima članica EU nego uvjetima koje Hrvatska (ne)ispunjava. Prema procjenama mjerodavnih europskih strateških centara, Hrvatska će biti primljena u EU u paketu s balkanskim zemljama. Kako je situacija s odmetnutim gruzijskim pokrajinama i Kosovom povezana, ona se reflektira i na budućnost jugoistoka Europe. Reakcije, pogotovo Pantovčaka, na zbivanja u Gruziji spadaju u arheologiju stavova politike nesvrstanih i samo pokazuju nekompetentnost ili neiskrenost Pantovčaka, jer su takvi stavovi u suprotnosti s proklamiranom politikom ulaska Hrvatske u NATO.

JL: Inflacija u Hrvatskoj sada je najveća u zadnjih desetak godina, a stručnjaci upozoravaju da gospodarstvu prijeti recesija. Je li samo globalna kriza kriva za pogoršanje u zemlji ili krivnju snosi i vlast?

MT: Globalna kriza ne pogađa sve zemlje podjednako. U pravilu, zemlje koje su politički stabilne mogu osigurati i ekonomsku stabilnost. Odgovor na globalne izazove pretpostavlja veći stupanj nacionalne konsolidacije i koordinacije, i to svih društvenih segmenata, nego što je to u Hrvatskoj danas. Vlast je pristala, ili sama nametnula, stare rasprave, podjele i razdore koji su dominirali u doba komunizma. Nije realno očekivati da bi se na takvim razdorima i podjelama mogla osigurati gospodarski stabiln budućnost Hrvatske.

JL: Tko danas najbolje i najdosljednije brani hrvatske nacionalne interese?

MT: Sve gospodarski uspješne zemlje, jesu i razvijene i uspješne jer imaju razvijenu infrastrukturu koja proučava i definira moguće strategije razvoja svoje zemlje. Te su strategije podloga državnim politikama. Hrvatska nema strateških centara ni instituta. Ima pojedince koji se tu i tamo javljaju kao stručnjaci za neka pitanja. Posljedica je da politika ne zna povlačiti dugoročne poteze u odnosu na strateške ciljeve drugih. Zato su u pravu biskupi kada su posljedice takve politike nazvali proizvodom “podaničkog mentaliteta”.

JL: Podržavate li stavove crkvenih dužnosnika koji sve više kritiziraju vlast?

MT: Koliko je u nas još na djelu komunistički mentalitet, vidi se i po tome što se osporava crkvenim dužnosnicima da “kritiziraju vlast”, a istovremeno se zagovara civilno društvo kao četvrta vlast. To što se crkvi želi osporiti ono što se priznaje civilnim udrugama koje često nastupaju u ime cijelog društva, a da su ponekad same vrlo upitnog broja članstva, sve je to pokazatelj da se žele (ponovo) nametnuti podjele na one koji su “jednakiji” od drugih, odnosno na građane prvoga i drugog reda.

JL: Jeste li spremni ponovno se politički angažirati?

MT: Meni politika nije zvanje ili profesija nego moralna obveza. Pogotovo što se politika u većoj mjeri, stjecajem okolnosti, bavi sa mnom nego ja s politikom. Dokle je tome tako, smatram svojom obvezom odgovarati na izazove, biti odgovoran za prošlost  i budućnost, te još više promišljati i raditi na dugoročnim strategijama razvoja Hrvatske.

JL: Skupina intelektualaca, u kojoj su brojni akademici, svećenici, profesori i časnici, predložila vas je za kandidata desnice za predsjednika države. Do kuda su stigli razgovori o vašoj kandidaturi?

MT: Kao što ste mogli razabrati iz intervjua akademika Aralice, radi se o prijedlogu koji ima više opcija, a motiviran je  time da se za predsjedničkog kandidata predloži osoba koja bi mogla dobiti potporu ne samo nekih parlamentarnih stranaka nego i kulturne i društvene javnosti. Naglasak je u prijedlogu da se postigne dogovor o tome, pa će se konačna odluka donijeti nakon toga.

Piše: Nikola Jelić

prenešeno sa: miroslav-tudjman.com