Tuđman Miroslav

12.11.2008

Hrvatski informativni centar

Tweet

Miroslav Tuđman za Hrvatski infroamcitvni centar govori o svojoj kandidaturi, svojoj političkoj orijentaciji i politici u pozadini Domovinskog rata.

 

Sveučilišni je profesor informatike, dugogodišnji šef obavještajne zajednice u vrijeme Tuđmanove vlasti, veliki "miljenik" lijevo-liberalnih medija, jedan od najobavještenijih ljudi u Hrvatskoj, a za mnoge svjetske autoritete i jedna od najrespektabilnijih osoba (ovih je dana u Zagrebu bio medu uzvanicima na večeri na kojoj je izlaganje imao Richard Holbrooke), i, napokon, kandidat za budućeg predsjednika države... Ima i znakovito prezime, zove se - Miroslav Tuđman. S obzirom na stanje u Hrvatskoj i u svezi s njome - sasvim dovoljni razlozi za razgovor.

 

 

MT: Da. Prihvatio sam inicijativu uglednih znanstvenika, kulturnih i javnih djelatnika s kojima dijelim uvjerenje da je Hrvatskoj dosta kriminalizacije i prošlosti i sadašnjosti, da joj je dosta i starih i novih podjela. Predsjednik Republike treba biti osoba koja neće zastupati ni "lijeve" ni "desne" stranačke interese, već će Hrvatskoj vratiti nadu u budućnosti, a to znači ponos i samosvijest o vlastitom mjestu i ulozi u svijetu u kojem živimo.

 

 

MT: Etikete "desničara" ili "ekstremnog desničara" dobili su posljednjih godina, u pravilu oni koji su se suprotstavili rušenju i devastiranju državnih institucija. Osobno vjerujem u ideale osobne i nacionalne slobode te socijalne pravde, ali za razliku od "ekstremnih ljevičara" ne smatram da je država zapreka ostvarenju socijalne pravde i ljudskih prava. U globalizacijskim procesima i kada je Hrvatska izložena ekspanziji stranih materijalnih interesa i interesima profita, nama treba snažna i poštena državna uprava koja će voditi brigu o nacionalnim interesima te o sigurnosti i pojedinaca i cijeloga društva. Zato će onaj kandidat, koji uvjeri birače da će voditi računa o budućnosti svih sastavnica hrvatskog društva dobiti povjerenje biračkog tijela.

 

 

MT: Hrvatska danas nema političku elitu, bilo da se radi o vlasti ili oporbi, koja ima bitan utjecaj na  razvoj hrvatskog društva i međunarodni položaj Hrvatske. Danas su na vlasti upravljačke elite, i to drugorazredne elite, koje su samo transmisija planova i strategija koje najčešće dolaze iz Bruxellesa. Posljedica je takva stanja dominacija "podaničkog mentaliteta", kako je to rekao kardinal Bozanić;  druga je pak posljedica takva stanja da su svi poznati politički akteri "pročitani" i da nemaju ništa novo reći i ponuditi, osim kao glasnogovornici "preuzetih zadaća", "koje smo razumjeli" i oko kojih se vodstva i SDP-a i HDZ-a utrkuju (ili međusobno optužuju), tko bi ih bolje i prije izvršio. Nama trebaju političke elite koje će provoditi hrvatsku strategiju razvoja i promicati hrvatske interese, te da budemo i djelujemo kao ravnopravni partner u međunarodnom okruženju.

 

 

MT: Zapad je, kao i obično, gledao svoje interese. Zapad je iako nespreman, sa zadovoljstvom dočekao raspad Varšavskog pakta i bipolarne podjele svijeta, te nestanak totalitarnog komunističkog sustava. Međutim, u tom periodu kada se radikalno i "neočekivano" promijenio međunarodni poredak, mali su narodi iskoristili svoju šansu i u Europi je 1990-ih došlo do stvaranja novih petnaestak država. Nastanak tih država rezultat je demokratizacije međunarodnog poretka. Zapad nije s oduševljenjem dočekao tu vrstu promjene. Dr. Franjo Tuđman, i kao povjesničar i kao predsjednik, znao je predvidjeti te promjene i povlačiti prave poteze kako bi hrvatski narod došao do svoje države, unatoč nastojanjima nekih zemalja da zaustave promjene međunarodnog poretka.

 

 

MT: Da je Beograd pristao na konfederalno uređenje bivše Jugoslavije, tada bi mirni razlaz bio "logičan" put, poput "rastave braka" u Čehoslovačkoj. Nepristajanje na konfederaciju u višenacionalnoj Jugoslaviji, odgovor je hegemonističkih i unitarističkih sila koje nisu htjele odreći se svoje supremacije. Kako je velikosrpska politika  raspolagala i s JNA, to do mirnog razlaza nije moglo doći. Agresija na Hrvatsku samo je pokazatelj kakvi su odnosi vladali u bivšoj Jugoslaviji, te zašto su narodi koji su bili u neravnopravnu položaju željeli svoju samostalnost.

 

 

MT: Tvrdnje o "dogovorenom ratu", ili o "stoljetnoj mržnji", odnosno "podivljalim nacionalizmima", ili "vođama željnim vlasti", kao uzrocima "rata", odnosno agresije na Hrvatsku,  ukazuju na nepoznavanje povijesti naroda koji su živjeli u Jugoslaviji od 1918., te nespremnosti autora tih teza da priznaju kako i malobrojni narodi imaju pravo da žive u slobodi i demokraciji. Iza takvih tvrdnji krije se nepoznavanja uzroka i razloga zbog kojih i radi kojih je došlo do dubokih promjena u Europi koncem 80.-ih i početkom 1990.-ih godina. Kao što vlast u Beogradu nije htjela pristati na te promjene, tako su se i neki međunarodni čimbenici teško mirili s promjenama u međunarodnom poretku.

 

Embargo na oružje u rujnu 1991., te odbijanje međunarodnog priznanja Hrvatske do zadnjeg trenutka, samo su neki pokazatelji. Neučinkovitost UNPROFOR-a u Hrvatskoj imao je zadaću "pacificirati" Hrvatsku kako ne bi vratila svoju teritorijalnu cjelovitost. Nakon "Oluje" i oslobađanja okupiranih područja Hrvatskoj se nameću različite formule "Zapadnog Balkana", čemu se predsjednik Tuđman oštro protivio. Nažalost, od 2000. godine Mesić i Račan Hrvatsku su vezali uz Zapadni Balkan a Sanader nije učinio ništa da tu politiku promijeni. Da je Hrvatska u Domovinskom ratu doživjela poraz, mi bismo bili u nekoj novoj/staroj tvorevini. Zadnjih osam godina Hrvatskoj se nameću zapadnobalkanske integracije, i ako EU odustane od daljnjih proširenja ostat ćemo na Balkanu.

 

 

Ti su mitovi glavni argumenti tužiteljstva ICTY-a u optužnicama protiv hrvatskih generala i dužnosnika kako iz RH tako i iz BiH. Ti su mitovi odigrali svoju ulogu: prisiliti hrvatsku politiku da bespogovorno sluša direktive izvana, odnosno da na domaćoj sceni kriminalizira sve one koji se protive kriminalizaciji Domovinskog rata i politici "detuđmanizacije". Oni koji su se tome suprotstavljali prozivani su kao haaški osumnjičenici, a koji su lažno svjedočili – mogli su dobro politički profitirati.

 

 

MT: Pobjeda u "Oluji" Hrvatsku je učinila ne samo pobjedničkom nego i respektabilnom regionalnom silom, s izgrađenim i jakim sustavom nacionalne sigurnosti. Međutim, taj pobjednički i djelotvorni sustav nacionalne sigurnosti sustavno i planski je uništavan od 2000. godine. Iz policije je izbačeno 5.000 policajaca, iz vojske su izbačeni pobjednički generali, što je bio uvod u plansko kriminaliziranje i branitelja i časnika hrvatske vojske da bi se pobjednička vojska mogla rasformirati. Iz diplomacije je 2000., samo u jednom danu, povućeno i degradirano 35 veleposlanika. Iz vojnih i civilnih izvještajnih službi izbačeno je preko 300 ključnih ljudi, tako da sada imate izvan sustava više stručnih ljudi nego što je ostalo u sustavu. Rasformirana je i Obavještajna akademija jer "trećesiječanjskoj politici" nije trebalo školovanje kadrova za izvještajne službe. Zašto? Sustav nacionalne sigurnosti ima smisla ako vodite samostalnu vanjsku politiku. Ako je na djelu "podanički mentalitet", onda je takav sustav nepoćudan svjedok, koji može svjedočiti kako i zašto je zemlja ostala bez ponosa i dostojanstva. Djelotvoran sustav nacionalne sigurnosti zemlji osigurava samostalnost i sigurnost. No njime moraju upravljati političke elite, odnosno mjerodavna vlast. Nažalost, u Hrvatskoj su sada na vlasti upravljačke elite koje ciljeve i zadaće nekritički preuzimaju izvana, a time je radijus djelovanja sustava nacionalne sigurnosti bitno ograničen.

 

 

MT: Čistke i destrukcija dio su komunističkog mentaliteta koji, nažalost, još je uvijek nasljeđe naše političke (ne)kulture. Animozitet i neprijateljstvo koji dominiraju našom političkom scenom, naprosto je nerazumljiv,  neprihvatljiv i krajnje štetan. Konkretno. Nemate primjera da su u posljednjih osam godina pozvani bilo kada, od bilo koje Vlade RH, ili predsjednika Republike, umirovljeni ili neaktivni veleposlanici, generali, policajci ili voditelji izvještajnih službi – kako bi dali svoje mišljenje o promjenama bilo nacionalne sigurnosne politike, ili sustava nacionalne sigurnosti. Kao da nije zadaća svih da radimo za dobrobit zajedničke nam domovine i države, bez obzira na razlike u stavovima. I pobjednik i gubitnik na koncu američke predsjedničke utrke u svojim izjavama odaju priznanje jedan drugome, jer su i McCain i Obama svjesni da su se natjecali da služe američkom narodu. Takva je politička kultura u nas nepoznanica. Zato za političke i kadrovske čistke treba prvenstveno kriviti nas same, bez obzira kakvi mogli biti strani interesi u tome.

 

 

MT: I uništavanje državnih institucija, i rasprodaja nacionalnih bogatstava, te odricanje od samostalnog puta u euroatlantske integracije posljedice su projekta koji je 2000. započet kao "detuđmanizacija". Taj je politički program značio pristanak Hrvatske na odricanje od vlastitih nacionalnih interesa, a davanje prvenstvo europskoj politici integracije Zapadnog Balkana. Politici koja je rješavala prvo odnose između vodećih EU zemalja, zatim odnos EU prema jugoistoku Europe, a tek na trećem mjestu bila "zainteresirana" za Hrvatsku.

 

 

MT: Vrlo je vjerojatno da optužnica protiv hrvatskih generala za operacije "Bljesak" i "Oluja" uopće ne bi ni bilo. Treba podsjetiti da je Hrvatski Sabor donio rezoluciju u ožujku 1999. o nenadležnosti haaškoga Tribunala nad tim operacijama. Razlozi tome su u neupitnoj pravnoj legitimnosti tih operacija, ali i u odgovoru na političke pritiske međunarodne zajednice da Hrvatska ne može podići više od 25 optužnica protiv pobunjenih Srba za zločine počinjene u agresiji. Hrvatski Sabor takvim zahtjevom nije odbio suradnju s Haagom, kako se to u medijima prikazuje, već je tražio odgovor i pravorijek Suda. Račanova Vlada nije imala želje ili snage čekati odluku Suda, već je preinačila saborsku odluku iz 1999. Tek nakon toga podižu se optužnice protiv hrvatskih generala.

 

 

MT: Priča o izolaciji počinje tek nakon 1995. godine kada su se predsjednik Tuđman i hrvatski Sabor suprotstavili strategiji integracije Hrvatske u Zapadni Balkan. Tada je, 1997., u Ustav unijeta odredba o zabrani ulaska Hrvatske u bilo kakve zapadnobalkanske integracije. Zbog takvog stava Hrvatska nije mogla biti izložena izolaciji, bez obzira koliko se takav stav nije sviđao nekima u međunarodnoj zajednici. Da je Hrvatska ustrajala u takvom stavu, očito da bi imala protivnika zbog takve politike, ali bi takav stav međunarodna zajednica morala i respektirati. Hrvatska takvim stavom nije negirala svoju obvezu razvijanja dobrosusjedskih odnosa u svojem okruženju, ali se željela povezati s Europom kao srednjeeuropska i mediteranska zemlja. Da se ustrajalo na toj poziciji, danas Hrvatska ne bi bila zapadnobalkanska zemlja, već bi bila prepoznatljiva kao mediteranska i srednjeeuropska zemlja.

HIC: Razlikuju li se glede ove regije politika EU i SAD-a?

 

Zapadni Balkan projekt je europske politike. SAD je na ovo područje gledao puno obuhvatnije, kao na jugoistok Europe. Vjerojatno zato što je jugoistok Europe za SAD daleko važniji iz geostrateških razloga (jer uključuje odnose i prema Turskoj, islamskom svijetu, Izraelu, itd.). Europa se i u ovom slučaju pokazala da više vodi računa o svojim internim nego globalnim geostrateškim interesima.

 

MT: Svima je jasno da postojeće ustavno rješenje BiH ne omogućava ni samoodrživi razvoj BiH, niti proklamiranu ravnopravnost tri konstitutivna naroda. Zato vjerujem da se rješenje treba tražiti polazeći od uvjeta koje je 1992.  MZ postavila za priznaje BiH. To je sporazum o načelima ustavnog uređenja BiH, sporazum koji su potpisale sve tri strane u ožujku 1992., kao uvjet za međunarodno priznanje BiH.

U tom sporazumu, poznatom kao Cutilleirov plan stoji: "BiH će biti država sačinjena od tri sastavne jedinice, temeljene na nacionalnim načelima …". Daytonski sporazum nije poštivao tu odredbu jer je htio zadovoljiti oprečne interese srpskog i bošnjačkog naroda. Pri tome su Hrvati prošli najgore, jer im postojećim rješenjima nije osigurana ravnopravnost i konstitutivnost. Zato je ozbiljna opasnost da se Hrvati u BiH svedu na nacionalnu manjinu i da u političkom smislu nestanu. Rješenje je u tome da i Hrvati dobiju svoj entitet.

 

MT: Hrvatska kao potpisnica međunarodnih sporazuma, Washingtonskih i Daytonskih, te po svojim ustavnim obvezama, ima obveza i prema BiH i prema Hrvatima u BiH. Čak i neovisno o tome RH i BiH imaju uzajamne nacionalne interese jedna prema drugoj jer o tome ovise i naši i njihovi razvojni planovi. Žalosno je da je prije nekoliko dana u Zagrebu Richard  Holbrooke morao upozoriti hrvatske dužnosnike kako moraju voditi računa o BiH. Usput je rekao kako je bila pogreška što se NATO povukao iz BiH. Bez obzira tko bio na vlasti Hrvatska mora voditi računa, i davati potporu Hrvatima u BiH kako bi i u praksi postali ravnopravni ostalim narodima.

 

 

MT: Takva je strategija još uvijek prisutna u nekim centrima moći. Ti stratezi imaju veliki utjecaj, iako vjerojatno teško mogu dobiti potrebnu većinu za svoje naume. Međutim, EU je u stanovitoj institucionalnoj krizi zbog zastoja u prihvaćanju ustava EU. To pak može biti razlogom odgode proširenja EU, što može otvoriti prostor prijedlogu da Zapadni Balkan dobije status pridruženog a ne punopravnog članstva u EU. Ne zaboravimo da je prije par mjeseci bio najavljen prijedlog EU da Hrvatska pristane na balkansku putovnicu.

 

 

MT: Stanoviti koraci se rade u tom smjeru, što izaziva zabrinutost, jer ne možemo biti sigurni u konačni smisao tih  rješenja. Odavno smo se uvjerili da su i Račanova i Sanaderova vlada pristali na sve zahtjeve iz Bruxellesa, iako su ih u prvi mah odbili. Iz tih razloga i pristanak na djelovanja policije Republike Srpske na hrvatskom teritoriju (do 10 kilometara dubine) i obratno, te stvaranja hrvatskog FBI-a - a da se ne govori o ukidanju Uskoka koji de facto ima ulogu FBI-a – izaziva podozrenje da bi taj novi FBI mogao biti početak zajedničke balkanske policije.  Naime, u dokumentima u kojima se definiraju scenariji za Zapadni Balkan, već je 1996. godine naznačena potreba stvaranja zajedničke policije balkanskih zemalja, stvaranja carinske unije, stvaranja istog pravnog sustava, itd.

 

 

MT: Nažalost  štetu su Hrvatskoj nanijele i neodmjerene izjave hrvatskih dužnosnika koji su izjavljivali da je "mafija objavila rat Hrvatskoj", da je "ubojstvo Ivane Hodak poruka premijeru, a ubojstvo Ive Pukanića predsjedniku Mesiću", te da je Hrvatska postala Beirut pa čak i da je potrebno uvesti izvanredno stanje te dati posebne ovlasti policiji, itd. Jasno da je to voda na mlin onima koji ne žele Hrvatsku u EU prije, odnosno bez Srbije.

 

 

MT: Jasno je da je uništavanja državnih institucija, posebno institucija koje čine sustav nacionalne sigurnosti, te činjenica da danas izvan tog sustava imate više stručnjaka koji su iz njega isključeni nego u samom sustavu, da sve to ima za posljedicu nedovoljnu efikasnost tog sustava. Štoviše, nedavno imenovani "profesionalci" tvrde kako po prvi put   policija i izvještajne službe surađuju! To samo potvrđuje potpuno neznanje o tome kako je bio organiziran i kako je funkcionirala koordinacija izvještajnih i sigurnosnih službi u Hrvatskoj 1990-ih. Sustav koji je rađen po uzoru i uz pomoć najvećih i najbolje organiziranih službi u svijetu.

 

To je abeceda nacionalne sigurnosti. Iz vrijednosti za koje se društvo opredijeli izvode se nacionalni interesi te definiraju ciljevi i zadaće sustava koji treba osigurati mir i sigurnost građana. Što se dogodilo kod nas u posljednjih osam godina: domoljublje je stavljeno na optuženički klupu, a očekujemo da taj sustav funkcionira.

 

 

MT: Čini se da je taj sraz vrijednosti Zapada sažeto opisao francuski filozof Jean Baudrillard. On veli da je na djelu  proces prevrednovanje univerzalnih vrednota po kojima se čovjek ravnao u 20. stoljeću: ljudska prava, sloboda, kultura i demokracija. Čovjek je suočen s radikalno novim vrijednostima globalizacije koje određuju njegovu egzistenciju: tehnologija, tržište, turizam i informacija. Suvremeni čovjek danas živi u tom procjepu: čini se da su globalne vrijednosti ireverzibilne, dok  su univerzalne na odlasku.

 

 

MT: S jedne strane Hrvatska nema izbora. Ona je dio Europe i mora dijeliti sudbinu Europe. Međutim, EU nije dobrotvorno društvo nego kartel interesa. Zato Hrvatska mora razviti vlastite snage, intelektualne i kulturne, kako bi definirala vlastite strategije i zauzela mjesto punopravnog, a ne pričuvnog ili popravnog, člana u europskoj zajednici. Da bi svojim građanima osigurala mir, blagostanje i prosperitet a time i svoj nacionalni i kulturni identitet.

 

MT: Hrvatska ima negativnu stopu rasta. Imaju je i druge Europske zemlje, iako su neke uspjele zaustaviti negativne trendove. No, iluzija je da će se ti trendovi moći zaustaviti ako narod ne osjeća nadu i vjeru u sigurnu budućnosti te ako nema povjerenja u svoju političku elitu, odnosno samopouzdanja u zajedništvo i vlastite snage da može ostvariti željene ciljeve.

 

MT: Novi je američki predsjednik najavio velike promjene, ne samo na unutarnjem planu nego i u vanjskoj politici. SAD su do sada imale vodeću ulogu u međunarodnoj politici, i veliki utjecaj i na europsku politiku. Promjene u američkoj politici   neće slabiti taj utjecaj nego će težiti da ga ojačaju – ali na novi način. Za Hrvatsku je od interesa da SAD ponovo bude više nazočan na jugoistoku Europe, te da  Hrvatska  ponovo ostvari partnerske odnose sa SAD-om, odnose kakve smo imali i u najtežim trenucima Domovinskog rata. Time bi ponovo došlo do jačanja američko-hrvatskih odnosa koje su i Račanova vlada, te Mesić sa svojom politikom, stavili u drugi plan jer su imali  druge prioritete.