Sin pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Miroslav, pokušao se politički etablirati vodeći udrugu HIP s kojom je nastupao i na lokalnim i parlamentarnim izborima. Nije imao značajnijih uspjeha osim solidnog rezultata na izborima u Zagrebu 2001. godine, a sada se Miroslav Tuđman kao nezavisni kandidat odlučio natjecati za predsjednika Republike.

Nužan politički preokret

MT: Bila je to inicijativa uglednih akademika, znanstvenika, profesora, veterana Domovinskog rata i svih ostalih. Hrvatski vanjski dug popeo se sa sedam milijadri eura - koliko je iznosio 1999. godine - na čak 38 milijardi, a vanjska politika, umjesto da nas uvede u Europu izručila je Hrvatsku Haagu i naš put na Zapad završio je na Zapadnom Balkanu. To su razlozi zašto sam se odlučio kandidirati jer nužan je politički preokret.

NL: Predsjednik Republike danas ima bitno manje ustavne ovlasti nego što ih je imao vaš otac, prava vlast je u Banskim dvorima i od tamo se može utjecati na sve ove stvari puno više nego s Pantovčaka.

MT: Predsjednik je zadužen za međunarodno predstavljanje zemlje, ima 50 posto ovlasti u oblasti nacionalne sigurnosti i takvu poziciju da općenito može utjecati na razvoj Hrvatske. Riječ je, dakle, o važnom položaju u državi.

NL: Ali, objektivno vaše izborne šanse nisu velike. Vrijedi li uopće trošiti novac i energiju na unaprijed izgubljenu bitku?

MT: Mediji su prešutjeli i činjenicu da sam kandidaturu prihvatio još u rujnu prošle godine. A sad je jasno da će ti mediji, a većina ih zastupa aktualnu politiku, gurati tezu da su moji izgledi nikakvi i da ću dobiti možda jedan ili dva posto glasova. To je, međutim, neutemeljeno jer nije mi poznato nijedno istraživanje koje bi sugeriralo da ću loše proći na izborima. Uostalom, zašto bi ljudi bili zadovoljni sadašnjim stanjem u zemlji tako da podrže nastavak ovakve politike. Podsjećam vas da se na zadnjim predsjedničkim izborima pojavio jedan kandidat koji je dobio 20 posto glasova, a mediji mu ni izdaleka nisu prognozirali toliko.

NL: Da, ali Boris Mikšić bio je novo lice na političkoj sceni i na račun toga je privukao određeni dio biračkog tijela. Vi niste novo lice i teško da možete izazvati efekt kakav je uspio Mikšić.

MT: Dosad sam samo dva puta nastupio na izborima, jednom sam dobro prošao - jednom, na parlamentarnim izborima 2003. godine, loše. Osim toga, neposredno prije pobjede na predsjedničkim izborima 2000. godine Stjepan Mesić nije uspio osvojiti mandat na parlamentarnim izborima.

Mesić kao uzor

NL: Mesić vam je, znači, uzor.

MT: On je vama uzor.

NL: Meni?

MT:  Ja samo opovrgavam vašu argumentaciju.

NL: Ne smatrate sebe, dakle, autsajderom?

MT: Ne, dapače.

NL: Vjerujete da imate realne izglede za izbornu pobjedu?

MT: Pa sigurno.

NL: Na čemu temeljite toliki optimizam? Sigurno će biti još kandidata koji će zagovarati političke promjene.

MT: Kao prvo, kandidati HDZ-a i SDP-a imat će vrlo uzak manevarski prostor, jer njihove stranke stoje na istim pozicijama kad je riječ o hrvatskoj vanjskoj politici. Tvrde da ta politika nema alternativu, a ona nas nije daleko dovela radeći ustupke na račun nacionalnih interesa. Vjerujem da će se oni koji su stvarali hrvatsku državu, a zahvaljujući ovakvoj politici ostali su bez ponosa i dostojanstva, izjasniti se za promjene. Također i mladi ljudi koji dosad nisu ni dobili šansu da kreiraju svoju budućnost, s obzirom na kolonijalni mentalitet koji se razvija u Hrvatskoj tako da samo slijedimo direktive iz međunarodnih centara moći. Moguće je da se pojavi kandidat koji će zastupati jednake stavove kao i ja, ali onda će presuditi procjena tko ima više iskustva i predispozicija da obavi taj posao. Osobno sam cijeli radni vijek proveo u institucijama koje su se bavile planiranjem budućnosti. Tijekom devedesetih godina vodio sam i velike državne sustave tako da znam kako oni funkcioniraju.

NL: Mnogi će reći da to i nije vaša prednost, s obzirom na diskreditiranost obavještajnog aparata kojem ste pripadali.

MT: Diskreditiran je samo u dijelu medija, ne i u javnosti. Vodio sam vanjsku obavještajnu službu i koordinirao obavještajnu zajednicu u dijelovima koji su imali zajedničke operacije i zahvaljujući tome došlo je do stvaranja hrvatske države i pobjede u Domovinskom ratu. To je hendikep u očima samo onih koji nisu htjeli samostalnu Hrvatsku.

NL: Je li vam prednost ili hendikep što ste sin Franje Tuđmana?

MT: Ne želim ponavljati nečiju ulogu jer to nije ni moguće. Prednost mi je pritom to, što neću morati dokazivati tko sam i što želim.

NL: Osoba vašeg oca jako polarizira ljude, uglavnom imaju ili vrlo pozitivno ili vrlo negativno mišljenje o njemu.

MT: Situacija je tu prilično jasna. U anketama se 70 do 80 posto ispitanika pozitivno izjašnjava o predsjedniku Tuđmanu. Oni koji su protiv njega bili su i protiv raspada Jugoslavije.

NL: Predsjednik Tuđman često je govorio da u Hrvatskoj živi 20 posto ljudi koji su protiv države.

MT: Takva je bila realnost.

NL: I kritika predsjednika Tuđmana poklapa se danas s negacijom hrvatske države?

MT: U velikoj mjeri.

NL: U anketama u kojima se građani opredjeljuju između Tuđmana i Tita ovaj potonji skoro redovito bolje prolazi.

MT: Zavisi koga pitate. Za Milanovića i SDP to je tako, oni su za Tita.

NL:Bilo je anketa među građanima.

MT: Ne znam za te ankete, očigledno čitamo različite izvore. Polarizacija oko predsjednika Tuđmana je na liniji - Hrvatska ili Jugoslavija.

NL: Za Tuđmana su oni koji su za Hrvatsku, a za Tita oni koji su za Jugoslaviju?

MT: Da.

NL: Vi ste zapravo htjeli biti i predsjednički kandidat HDZ-a.

MT: Ne znam za to.

NL: Postojala je takva kombinacija.

MT: Tko je to radio?

NL: Akademik Ivan Aralica pregovarao je s HDZ-om da ta stranka podrži vašu kandidaturu.

MT: Nije mi to poznato. Aralica je samo ispitivao tko će biti predsjednički kandidat HDZ-a. Inicijativa koja je išla za moju kandidaturu uvijek je polazila od toga da bih bio nezavisni kandidat.

NL: Što ključno ne valja u Hrvatskoj?

MT: Domoljublje nije na cijeni.

NL: Zar to nije normalno, prioriteti su se promijenili, ljudi su zabavljeni svakodnevnim problemima?

MT: To je istina, ali svaka zajednica mora imati konsenzus oko temeljnih vrijednosti ako želi ići naprijed. Danas domoljublje nije vrijednost koja se cijeni.

NL: Koji je razlog?

MT: Mesić je svoju poziciju izgradio na podjeli društva. Njegove poruke o fašizmu i antifašizmu predstavljaju anakronizam u europskim razmjerima. Nadalje, Mesićeva vanjska politika temelji se na ostacima nekakve nesvrstanosti i prijateljstvima s Gadafijem i sličnima, a tvrdi da idemo u Europsku uniju.

NL: Da, ali sada je Mesić zdušno podržao ulazak u NATO.

MT: A prije nekoliko godina zabranio je NATO avionima da prelijeću Hrvatsku. Takva nekonzistentna politika ne otvara nikakvu budućnost Hrvatskoj.

NL: Što vi mislite o pristupanju NATO?

MT: To je i moj uspjeh. Hrvatska obavještajna zajednica surađivala je za vrijeme Domovinskog rata sa svim članicama NATO-a. Imali smo tada najbolje odnose s američkom stranom. Oko 90 posto informacija što ih je u to vrijeme imao SFOR u BiH bile su plod zajedničkog djelovanja naših i američkih obavještajnih službi. Dakle, ulazak Hrvatske u NATO temelji se na odnosima što smo ih tada uspostavili.

NL: Ali, od tog razdoblja do našeg ulaska u NATO prošlo je 10, 15 godina. Puno je još toga trebalo napraviti u međuvremenu.

MT: U godinama o kojima govorim napravljeno je više nego u zadnjem desetljeću. Osobno sam 1999. godine potpisao drugi petogodišnji ugovor o suradnji između američke i hrvatske obavještajne zajednice. Prema tome radi se o kontinuitetu.

Izolacija - priča za malu djecu

NL: Obično se tvrdi, a to nerijetko ističe i premijer Sanader, da je predsjednik Mesić značajno pridonio izlasku Hrvatske iz međunarodne izolacije.

MT: U kakvoj je to izolaciji bila Hrvatska? To su priče za malu djecu. Mi smo se devedesetih godina osamostalili, Hrvatska je primljena u Ujedinjene narode i druge međunarodne institucije, a tijekom zadnjih deset godina samo smo još ušli u Partnerstvo za mir i sada u NATO. Radi se o tome da je 1996.godine, nakon Oluje kad su pojavili planovi za integraciju Zapadnog Balkana, na inicijativu predsjednika Tuđmana došlo do ustavnih promjena kojima se onemogućilo sudjelovanje Hrvatske u bilo kakvoj obnovi Jugoslavije pod novim imenom. Tada se tvrdilo da su Tuđmanove priče o Zapadnom Balkanu njegove fantazmagorije, da si sve to on samo umišlja. Međutim, u prosincu 2000. godine u Za¬grebu je održan summit o Zapadnom Balkanu i kad je Hrvatska pristala na te zapadno-balkanske integracije prestala je priča o međunarodnoj izloaciji. Ta je priča bila samo mehanizam kojim se hrvatska vanjska politika preusmjerila od izravnog uključivanja u EU na integracije preko Zapadnog Balkana.

NL: Što su to zapadnobalkanske integracije, ne radi li se tu ipak samo o dobrosusjedskim odnosima?

MT: Hrvatska je susjed i sa Slovenijom i Mađarskom, a ove integracije ne uključuju ove zemlje.

NL: Koji su tu zapadnobalkanski projekti naštetili Hrvatskoj?

MT: Meni je jasno da ste vi zagovornik zapadnobalkanskih intergacija.

NL: Otkud vam to? Postavljali smo pitanje koji su to zapadnobalkanski projekti odgodili ulazak Hrvatske u EU.

MT: Ti su projekti kapacitirali Hrvatsku da bude vezana za Zapadni Balkan i da svoju energiju troši u tom smjeru umjesto da budemo srednjeeuropska i mediteranska zemlja što je puno prirodnije. Ne mislim da Hrvatska ne bi trebala imati dobre odnose sa svojim susjedima, ali to ne znači da bismo morali imati zajedničke policijske snage, carinsku uniju i sve ono što je predviđeno tim zapadno-balkanskim projektom.

NL: Nisam čuo da imamo zajedničku policiju i carinu s BiH ili Srbijom.

MT: To je projekt koji je na djelu.

Hrvatska i Srbija zajedno u EU

NL: Kad uđemo u EU tada ćemo doista imati puno toga zajedničkog s ostalim članicama.

MT: Ali, u EU nećemo ući prije drugih zemalja Zapadnog Balkana. Već sedam, osam godina govorim da će Hrvatska ući u EU kada bude donijeta odluka da će i Srbija postati članica. Ne mislim pritom da će Srbija ući u EU iste godine kad i mi.

NL: Ako tako razmišljate onda slovensku blokadu pristupnih pregovora sigurno ne smatrate naročito bitnom.

MT: Ta je blokada samo dio scenarija koji je već dugo u igri i na koji hrvatska vanjska politika nije znala odgovoriti. Hrvatska je samo radila ustupke. Sada se pokazuje koliko je pogrešno bilo i što se i ZERP nije primjenio. Sve zemlje su prije ulaska u EU potpisale da će bilateralne sporove rješavati pred Međunarodnim sudom u Haagu a sada to odjednom ne vrijedi za Hrvatsku. To je zato što je hrvatska politika pristajala na dvostruke kriterije, to nas je dovelo u ovakvu situaciju.

NL: Pa bili smo izvrgnuti međunarodnim pritiscima.

MT: Što onda? Zar ćete u nogometu igrača koji vas napada pustiti da prođe? Hrvatska ima međunarodno pravo proglasiti ZERP.

NL: I sada se hrvatske vlasti pozivaju na međunarodno pravo, ali od toga nema naročite koristi.

MT: Nismo se imali hrabrosti ponašati u skladu s međunarodnim pravom, toliko smo puta popustili pa se i sada očekuje da to učinimo. To je taj hrvatski kolonijalni mentalitet. Ja Slovencima uopće ne zamjeram da brane svoje interese, zamjeram našoj politici što nema snage da se čvrsto postavi u zaštiti nacionalnih interesa.

Desetljeće popuštanja

NL: Danas i Mesić i Sanader tvrde da neće popustiti.

MT:  Popuštali su deset godina. Mi devedesetih godina nismo popuštali i odtuda priče da je Hrvatska bila u izolaciji. Hrvatska treba biti u Uniji, ali za razliku od drugih nikad ne bih pristao da budemo samo nečiji objekt, bez ikakvih prava. Svijet vas poštuje u mjeri koliko ste jaki i dosljedni svojim načelima.

NL: Srbija je bila vrlo dosljedna i prkosila je međunarodnoj zajednici, ali je ipak ostala bez Kosova.

MT: Ali, je blokirala prijem Kosova u UN, a dok se taj proces ne završi problem Kosova bit će otvoren.

Surađivat ću sa Sanaderom bolje nego Mesić

NL: Ako postanete predsjednik Republike morat ćete surađivati s premijerom Sanaderom. Kako će izgledati vaša kohabitacija?

MT: Neće biti nikakvih problema s obzirom da su ustavne nadležnosti vrlo precizno definirane. A pretpostavljam da bi Sanader ipak mogao sa mnom mogao bolje surađivati nego s Mesićem.

NL: Zašto?

MT: Pa ipak između Sanadera i Mesića postoje veće političke razlike nego između mene i Sanadera.

Hrvatska nema vojsku

MT: Hrvatska danas uopće nema vojsku

NL: Kako mislite nemamo vojsku?

MT: Nemamo, vojni sustav je raspušten, nemamo ročni sastav…

NL: Da nemamo vojsku ne bismo bili primljeni u NATO.

MT: To je paradoks. Hrvatska ima svega dvije brigade.

NL: Tvrdi se da smo se uskladili s NATO standardima, onda valjda imamo vojsku.

MT: Na papiru.

NL: Hoćete reći da smo prevarili NATO?

MT: Prevarili smo sebe, NATO nismo jer oni jako dobro znaju našu situaciju.

Kada se devedesetih stvarala država aktivirana je velika nacionalna energija, no danas, deset godina nakon promjena, ona više ne postoji. Nema više nade, oduševljenja, ponosa, dostojanstva, svega na čemu bi se moglo motivirati hrvatsko društvo.

Razgovarao: Dražen Ciglenečki

prenešeno sa: miroslav-tudjman.com