Tuđman Miroslav

11.04.2009

Oslobođenje BIH

Tweet

 

 

Svoju akademsku karijeru napravio sam pod uvjetima kada je to bilo prepreka, do 90-te godine, u periodu kada je otac bio i u zatvoru. U takvim uvjetima to nije bilo lako, značilo je da sam morao biti dvaput bolji od drugih da bi bio jednak drugima. Predsjednik Tuđman i danas, kao i prije 10, 15 ili više godina, ima nepodijeljenu potporu hrvatskoga naroda. To se vidi po tome da se gotovo svaki mjesec po Hrvatskoj otvaraju trgovi i ulice s njegovim imenom ili otkrivaju biste. Preko 150 hrvatskih općina i gradova to je već učinilo. Danas nemam problema, dapače, ljudima je jako drago i iskazuju svoju potporu na svaki način. Druga je stvar s odnosom dijela medija i dijela politike.

 

 

Meni je prednost ta što ja ne moram dokazivati tko sam, već moram reći što želim postići. To ima svojih prednosti i nedostataka. Pri tome, iluzija bi bila kad bi čovjek htio glumiti nekoga ili nešto iz prošlosti jer se prošlost ne da ponoviti, niti su okolnosti iste niti uloge mogu biti iste. Ali, ono što jeste prednost i to doživljavam kao svoju prednost je da se zna što govorim. Ja nikada nisam bio član HDZ-a, a 90-tih godina provodio sam državnu politiku i ponosan sam na to vrijeme. Kada je 2000. godine došlo do promjene te politike, ja sam stao u njezinu obranu zato što sam smatrao i smatram da treba braniti  vrijednosti  na kojima se stvarala hrvatska država, a da su  promjene   i  nova politika od 2000.  išli u krivom smjeru. Nakon 10 godina se to pokazuje točnom procjenom.

 

 

 

Meni politika niti je zanat niti je zanimanje. Imam svoju akademsku karijeru. Međutim, postoji nešto u što duboko vjerujem, što se zove dužnost, obveza. Na politiku gledam kao na rad za javno dobro, ali i rad koji se mora raditi po moralnim i etičkim vrijednostima. To je, nažalost, danas anakronizam jer se misli da se može bez morala ili mimo morala i etičkih normi živjeti i raditi u politici.

 

 

 

Pojavila su se dva teksta s takvim kvalifikacijama. Samo, ono što niste rekli, to je da se pojavilo puno više pozitivnih reakcija nego što su ove. U jednom drugom zagrebačkom tiražnom listu, na vijest o mojoj kandidaturi ispisano je oko 130 stranica komentara na njihovom internetskom sajtu, od toga ih je 70 posto bilo pozitivnih. Što se tiče komentara s kvalifikacijama koje spominjete, da li je itko od njih naveo ijedan moj stav ili rečenicu za koju je pripisao atribute o kakvim govorite? Prije će biti ne da sam ja nostalgičar, nego da oni koji osporavaju s ovakvih pozicija, da oni osporavaju vrijeme kada je došlo do raspada Jugoslavije i stvaranja hrvatske države. Ono što je moja pozicija i što sam rekao, to je sljedeće: da je pogrešna politika koja govori kako nema alternative sadašnjoj hrvatskoj državnoj politici i da nema alternative ulasku u Europu. Moderno društvo je moderno upravo zato što ima mnoštvo alternativa, upravo zbog tog velikog broja alternativa s kojima raspolaže može odgovoriti na izazove s kojima smo suočeni i na taj način graditi bolju sutrašnjicu.

 

 

 

Govorim o alternativi, ne članstvu u Europskoj uniji nego u pregovaračkoj poziciji s EU. Nikada nisam rekao da sam protiv Europske unije.

 

 

 

Ja sam rekao da se ne može pregovarati s pozicije: nema alternative. Mi imamo alternative. Europska unija je politička organizacija. A u političku organizaciju ulazite ako osigurate svoje prednosti i interese. Na EU gledam kao na jedan proces i ono što mene interesira to je kakvu će pozicija Hrvatska kao članica EU imati u tim odnosima. Moja pozicija je da trebamo razgovarati o tome ne samo kakve obveze nego i kakva prava Hrvatska ima. Poljaci su potpisali da stranci mogu kupovati zemljište u Poljskoj 12 godina od ulaska u EU, Finci su potpisali da stranci uopće ne mogu kupovati otoke i zemljište na otocima, itd. Svatko se izborio za svoje uvjete. A hrvatska pregovaračka filozofija je bila da prihvati sve što se stavi na stol. O tome govorim. Nije riječ o ili-ili, nego je pitanje na koji način i koje interese branimo u tome. S druge strane, ulazimo u NATO a nemamo vojsku. Pa, kakva je to pozicija!?

 

 

 

Navedite mi jednu tezu, jedan argument koji su ti kritičari naveli da bi dokazali da sam ja desničar! Ovo pitanje morate postaviti onima koji su to plasirali. Zavisi iz kojega vremena i iz kojih novina uzmete citat. Jer ima i drugih, koji tvrde da ja nikada nisam pripadao niti HDZ-u, a to tvrde iz HDZ-a, nego sam formirao socijal-demokratsku stranku. I što ćemo sada?

 

 

 

U kampanji ću se predstavljati s programom a ne s naporima da se pozicioniram lijevo ili desno. Terminologija lijevo-desno suviše je opterećena starim naslijeđem da bi danas nešto mogla značiti. Ono što u svakom slučaju određuje moj svjetonazor to su univerzalne vrijednosti: ljudsko dostojanstvo, osobna i nacionalna sloboda, pravda, istina, u političkom smislu,  društvo socijalne pravde. Ali, za razliku od ovog današnjeg liberalnoga ali i globalističkog usmjerenja koje misli da se to može ostvariti bez države, ja mislim da je država pretpostavka, okvir unutar kojeg se  socijalna pravda može ostvariti. Ima još nešto što je možda bitno za određivanje mog svjetonazora i načina razmišljanja a to je da sam od 70-tih godina radio u institucijama koje su se na ovaj ili onaj način bavile strateškim planiranjem i promišljanjem budućnosti.

 

 

 

Ono što se danas događa u Hrvatskoj, to je da su se  stranke na vlasti i oporba  izjednačili u tome da nema alternative ulasku u EU. Ako gledate po anketama, vidi se da su ljudi izgubili nadu i povjerenje da se na taj način može postići nešto bolje. Ističem da ja nisam protiv Europe nego govorim o krivom putu, krivom načinu pregovora o tome. U Hrvatskoj sada imamo financijsku, bankarsku, gospodarsku pa i dužničku krizu. Hrvatska je danas dužna 37 milijardi eura a prije deset godina dug je iznosio 7 milijardi, stoga je veliki broj ljudi i iz ovih vladajućih stranaka nezadovoljan postojećim stanjem, ne vjeruje da se iz tog kruga i načina razmišljanja može ići dalje. Računam na većinu tih ljudi, zatim na iseljenu Hrvatsku koja je isto tako razočarana odnosom aktualne vlasti prema njima i sa Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Sljedeća grupacija je braniteljska populacija, jer je ta politika također vođena na način da se oni osjećaju da su ostali i bez ponosa i bez dostojanstva i isto tako dobar dio vjerničke Hrvatske koji nije suglasan s potezima koje aktualna hrvatska vlast vuče

 

 

 

Prvi put se natječem pa ne znam koliko košta. A potrošit ću onoliko novaca koliko dobijemo potpore od donacija, jer sam otvorio web stranicu a tamo su posebni računi za kampanju i toliko koliko bude skupljeno novca toliko ću potrošiti.

 

 

 

Hrvatska jeste Europa, Europska unija jest politička organizacija, ali Hrvatsku karakteriziraju i odlike da je ona srednjeeuropska i mediteranska zemlja i da upravo u okviru tih odrednica treba raditi svoje razvojne planove. S druge strane, svatko treba imati dobre odnose sa svojim susjedima i razvijati takve odnose. Kada se radi o Bosni i Hercegovini, BiH i Hrvatska uzajamno su vezane, upućene jedna na drugu jer jedna bez druge ne mogu raditi razvojne planove ako nema koordinacije u tome. Ako se želi od Osijeka putovati u Dubrovnik ili obratno, onda ovisi o tome kakva je infrastruktura i situacija u Bosni i Hercegovini. Isto tako, prometni razvojni planovi Bosne i Hercegovine ne mogu biti mimo projektnih razvojnih planova Hrvatske, oni moraju biti koordinirani, jer ne možete povlačiti te europske pravce, oni su upućeni jedni na druge. Nažalost, takvih usklađivanja, koliko je meni poznato, nema ili nema dovoljno, tako da je to ono što treba. Ono što ja ne vjerujem, to je ono što se pokušava posredno nametnuti da bi se stvorio tkz. Zapadni Balkan kao nekakva supstitucija za bivšu Jugoslaviju, ne toliko u političkom koliko u ekonomskom smislu, zato što je to nešto što može biti razorno i za sam koncept Europske unije.

 

 

 

Zato što bi to onda moglo voditi tezi da taj Zapadni Balkan s obzirom na niz problema s kojima je opterećen, postane ne punopravni nego nekakav pridruženi član Europskoj uniji.

 

 

 

Da li će Bosna i Hercegovina opstati ili ne, to ovisi o međunarodnim čimbenicima, ne samo o željama niti svih, niti pojedinih naroda u BiH. Ono što je vjerojatno činjenica oko koje su svi suglasni, to je da sadašnja BiH nema samodostatni razvoj, odnosno nije toliko samostalna da može imati sigurni razvoj s oslanjanjem na vlastite snage. Ja mislim da ta prijetnja o izdvajanju Republike Srpske nije realna.

 

 

 

Da, ne vidim razloga zašto bi se to mijenjalo. Hrvatski državljani bez obzira gdje bili u svijetu jednako kao i američki državljani bez obzira gdje su u svijetu imaju pravo glasa.

 

 

 

Zašto se poteže, to vi morate istražiti, ja govorim o čisto pravnom statusu. Drugo je pitanje da li onda dijaspora ima pravo na svoje posebne zastupnike u Saboru ili ne, i tu su onda različiti odgovori.

 

 

 

Ja mislim da trebaju imati, zato što je Hrvatska raseljena, ne govorim sada samo o BiH nego imate 500 tisuća ljudi u Njemačkoj, na tisuće od Amerike do Australije, itd. Hrvatskoj je u interesu da sa dijasporom uspostavi što bolje odnose iz ekonomskih razloga jer su to ljudi koji imaju kapital i mogu investirati u Hrvatsku, mnogu Hrvatsku predstavljati u tim zemljama u svijetu i od toga Hrvatska može imati samo koristi.

 

 

 

Naravno, to je pretpostavka koja je preduvjet mira i stabilnosti. Ono što je zapravo nedovoljno  shvaćeno,   ono o čemu se ne vodi računa, jest da je cijeli projekt Europske unije, (prije Europske zajednice) izgrađen na ideji pomirbe. I Hrvatska je stvorena na programu i pokretu pomirbe, ali 2000-te odustaje se od pomirbe i ponovo počinje podjela na fašiste i antifašiste, što je anakronizam u odnosu ne na Hrvatsku, ne na Jugoslaviju nego je to anakronizam u odnosu na EU. Opet imamo taj anakronizam i neke umjetne podjele, koje su davno prevladane u  Europi. Međutim, normalizacija i suživot mogu se raditi jedino na utvrđivanju istine i na temelju istine može se onda doći do pravde i do pravednih rješenja. To je ono što se, nažalost, danas izvana zanemaruje, pa Haag odjednom postaje instrument implementacije mira a ne instrument istine i pravde. U političkim odnosima se kaže slijedeće: ako imate sukob nije bitno tko je u pravu, nego je bitno da  svi na kraju moraju biti zadovoljni, to je takozvana win-win strategija. Da se svatko osjeća kao pobjednik. Na taj način se istina stavlja ispod tepiha. Dugoročno, to je samo odgađanje rješenja nagomilanih problema, koji će opet buknuti u nekoj  novoj krizi ili formi. Ja nisam za to da se svađamo, ali možemo naći privremena rješenja. No, mora se znati što je istina. Pa, ako je Europa stvorena na pomirbi nije se zato istina o Drugom svjetskom ratu mijenjala.

 

 

 

Ne znam jer se nisam time bavio. Koliko sam čuo, ono što se nazivalo dnevnicima, kod nas se vodilo koliko je zaprimljeno i koliko je potrošeno municije, granata, ali ne na ovaj način kako se očekuje da se vodilo, tj. koliko je na pojedini cilj potrošeno. Međutim, kada se s ovog stajališta gleda ukupni utrošak streljiva, onda se vidi da je to, s obzirom na situaciju u kojoj smo mi bili, nekih 20 do 25 posto od ukupnih, po NATO-vim standardima predviđenih sredstava koja se mogu u takvim prilikama potrošiti. To je jedna dosta besmislena rasprava.

 

 

 

A za što bi bio optužen? Zbog toga što je Hrvatska ratovala u Srbiji? Kada je haaško tužiteljstvo 98-me počelo istraživati i htjelo razgovarati sa Gotovinom, onda je Hrvatski sabor donio rezoluciju da haaški Sud nije nadležan za oslobodilačke operacije Bljesak i Oluja  Pri tome se nije išlo, kako se želi reći, na prekid suradnje s Haagom nego se tražilo da haaški Sud odluči o tome stavu, jer se smatralo da je Tužiteljstvo samo jedna stranka u postupku, prema tome da je mjerodavan odnos i suradnja sa Sudom. Ono što je pri tome još važno napomenuti je to da je godinu, dvije dana prije toga, 96. /97. donesena presuda. Tužiteljstvo je tražilo od Hrvatske, podnijelo subpoenu da ministar Šušak mora doći svjedočiti i da je Hrvatska dužna dati sto dokumenata haaškom Tužiteljstvu. Republika Hrvatska je išla u spor i onda je Sud presudio, prvo, da se ne sudi hrvatskoj politici i da hrvatski dužnosnici nisu obvezni pojavljivati se na sudu i, drugo, da Tužiteljstvo ne može tražiti tako veliki broj dokumenata, nego samo dokumente koji su u neposrednoj vezi sa slučajevima. Kako je politika dalje išla, to smo vidjeli, da se davalo na desetke tisuća dokumenata bez reda. Znači, bilo je dovoljno samo se ponašati prema odluci Suda. Godine 2000. kada je došlo do promjene vlasti   onda je Sabor, odnosno 'šestorka', ne čekajući pravorijek Suda, jednostrano priznao nadležnost Suda nad operacijama Bljesak i Oluja. Drugim riječima,   pritisci i optužbe   građeni su od strane one politike  koja je željela da dođe do promjene hrvatske  politike, koja je imala za cilj da se izbriše razlika između agresora i žrtve, da se odnosi urede po onoj teoriji win-win, znači, svi su pobjednici, odnosno svi su podjednako krivi. To je politika koja dugoročno ne može opstati. Danas imate procese protiv Hrvata, generala Gotovie, Čermaka i Markača, ali i protiv šestorke hrvatskih dužnosnika iz BiH Prljića, Praljka, Petkovića i dr. Nitko od njih nije optužen od strane Tužiteljstva da je osobno počinio zločin, nitko od njih nije optužen da je naredio zločin. Dakle, vjerujem da se vodila drukčija politika, da niti predsjednik Tuđman niti hrvatski generali ne bi završili na Sudu u Hagu

 

Danas u vrijeme gospodarske krize često se aktualizira privatizacija u Hrvatskoj 90-tih godina, spominje se onih 200 obitelji kojima je omogućeno da se nevjerojatno obogate dok je puno hrvatskih građana završilo na cesti.. Što mislite, mogu li ovih 200 obitelji i njihovi potomci i dalje mirno spavati?

 

Današnja teška gospodarska situacija, činjenica da jedan broj ljudi jako teško živi, veliki broj nezaposlenih, kao i kriminal koji se događao u pretvorbi ima za posljedicu da se daju paušalne ocjene i da se zaboravljaju neke činjenice. Jugoslavija je bankrotirala 1982. godine. Inflacija je 1989. bila 3000%. Broj nezaposlenih u Hrvatskoj već 1990  bio je 170.000, a stvarni broj daleko veći. Postoje izjave partijskog čelnika Ivice Račana iz 89. godine, koji tvrdi kako je jedna trećina zaposlenih u Hrvatskoj fiktivno zaposlena. U takvim okolnostima je započeo proces pretvorbe u kojem država nije bila ona koja je posredovala. Taj proces je započeo prema zakonima Ante Markovića. Privatizacija   je bila provedena uz posredovanjem države. Koncept 200 obitelji nije koncept koji se može pripisati HDZ-u, to je koncept Vesne Pusić, ona je zagovarala koncept 200 obitelji.

 

 

 

Svašta se pripisuje njemu, samo, to je koncept Vesne Pusić, ona je o tome pisala, ako se ne varam, 88/89. godine. Jasno, sve ono što je pitanje kriminala i kriminalne pretvorbe da treba sankcionirati i da u tom smislu ne treba biti bilo kakvoga zastarijevanja, ali ne treba pod jednu kapu gurati sve te različite procese koji su se događali. Usput, koliko je meni poznato u Hrvatskoj nema 200 bogatih obitelji, barem nitko ih nije uspio nabrojati.

 

 

 

Kao obitelj, mi smo uvijek razdvajali naše profesionalne ili javne djelatnosti od obiteljskih. Vjerujem da moja majka podupire moju kandidaturu, ali to ništa ne mijenja u našim obiteljskim relacijama, niti je to vezano jedno s drugim.