Tuđman Miroslav

25.05.2009

Dnevni list

Tweet

MOSTAR - Miroslav Tuđman, sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u razgovoru za naš list iznosi razloge zbog kojih će se kandidirati za predsjednika Hrvatske, analizira trenutačni politički vrh susjedne nam države, te govori o aktualnim problemima u BiH. Trenutačno radi na Sveučilištu u Zagrebu, a već dvije godine predaje i na poslijediplomskom studiju na Mostarskom sveučilištu, sa čime je javnost slabije upoznata. Nakon održanih predavanja, odvojio je vrijeme za razgovor o aktualnim političkim, gospodarskim i kulturnim problemima Hrvata, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u BiH.

 

- Utrka za predsjednika države nije kao za parlamentarne izbore za koje se natječu stranke, tako da računam na sve glasove. Ovog puta mislim da će glasovati ljudi kojima je stalo do hrvatske države i njezine suverenosti. Smatram da će na ovim izborima presudne glasove donijeti iseljena Hrvatska, tj. svi oni koji se osjećaju ignorirano i zapostavljeno, a stvarali su hrvatsku državu. Kao Hrvati iz BiH koji su ostali bez podrške hrvatske službene politike, te vjernička Hrvatska koja se također osjeća izigrano.

 

- U najblažem slučaju je smiješno da se još uvijek ne zna datum predsjedničkih izbora. U svim civiliziranim zemljama ne samo da se točno zna kad će to biti, nego utrka kandidata počinje dvije godine prije samih izbora. Kod nas, se ne zna niti tko se kandidirao. Postoje neke naznake da bi dr. Ivo Josipović bio kandidat SDP-a, jer se najčešće njega spominje. Navode se i neka druga imena, ali mislim da su to više medijske spekulacije nego stvarna namjera i kandidatura tih ljudi. Mislim da najjače stranke imaju prednost, ali s obzirom da i SDP i HDZ tvrde da vode istu politiku, kad je riječ o međunarodnim odnosima, to znači da će njihovi kandidati biti na istoj valnoj duljini. Zato smatram da će se biračko tijelo više fokusirati na osobe i ponuđeni program. Vjerujem da će se birači odlučiti za promjenu politike koja Hrvatskoj nije donijela boljitak u posljednjih deset godina.

 

- To su kalkulacije, a sa sudbinom države se ne smije kalkulirati. Postavlja se pitanje na temelju čega će se donijeti ta odluka tek u rujnu?! To je neozbiljan pristup gdje se na istu stranu stavljaju nacionalni, stranački i osobni interesi. Sudbina Hrvatske treba se krojiti na temelju onoga što se događalo čitav niz godina. Obećavaju nam se iluzije, dok nam je realnost 40 milijardi duga. To samo pokazuje koliko se i vodeća koalicija kao i oporba neodgovorno ponašaju prema sudbini hrvatske države.

 

- Mislim da je to daleko od onoga koliko je dovoljno, pogotovo jer su Hrvati u BiH ostali razočarani što nisu mogli realizirati svoju konstitutivnost i što je to ostalo samo formalno pravo. Uz sve to nemaju institucija koje ih mogu štititi u BiH, a i Hrvatska je država u tom pravcu potpuno zatajila.

 

- Već deset godina imate istu politiku, bez obzira na promjenu vlasti 2003., koja nije ostvarila nacionalne interese. Potrebno je da dođe do zaokreta. S jedne strane imamo gospodarsku politiku kojoj je najbolji indikator 40 milijardi duga, s druge strane imamo jedno psihološko i socijalno stanje gdje su ljudi ostali bez ponosa i dostojanstva, a tu posebno mislim na one koji su stvarali hrvatsku državu. Nadalje imamo politiku koja tvrdi da Hrvatska nema alternative, politiku koja je odbacila i mlade ljude kao i one koji mogu dati nove opcije, različite pristupe pri stvaranju i kreiranju hrvatske budućnosti.

- Hrvatska država ima ustavne obveze brinuti se o Hrvatima svugdje u svijetu. Hrvatska je potpisnica međunarodnih ugovora kao što su Daytonski sporazum, Washingtonski sporazum, a uz sve to su RH i BiH i susjedne zemlje, tako da neke svoje razvojne planove moraju usklađivati. Činjenica je da BiH nema samodostatni razvoj, a jedini način rješavanja toga pitanja je da se ustroji prema onomu što je bio uvjet za međunarodno priznanje tj. Kultijerov plan, tako da svaki narod ima i svoju teritorijalnost i identitet.

 

- Moram spomenuti da tu postoje tri odnosa. To je odnos državne politike, odnos medija i odnos naroda prema prvom hrvatskom predsjedniku, i sve su to različite veličine. S jedne strane po mojoj procjeni hrvatski narod nije nikada promijenio sliku o prvom hrvatskom predsjedniku, kao jednom od najzaslužnijih osoba za stvaranje hrvatske države tj. osobe koja je dovela do međunarodnog priznanja i do pobjede u Domovinskom ratu. To potvrđuje činjenica da je više od 150 općina u Hrvatskoj imenovalo trgove i ulice njegovim imenom. Također mi ovu tezu potvrđuju i osobna iskustva iz odnosa s ljudima.
Odnosi medija prema prvom hrvatskom predsjedniku su podijeljeni. Imate one koji su za i protiv Franje Tuđmana, a te se slike temelje uglavnom na stavovima iz prošlosti. Imate i danas ljudi koji žale za raspadom bivše Jugoslavije, ali imate i one koji smatraju da su novonastale nedaće rezultati pogrešaka devedesetih godina, što se onda prenosi. Na taj način su predodžba i realnost dvije različite stvari.
Odnos aktualne vlasti tj.vrh HDZ-a se dosta licemjerno odnosi prema bivšem predsjedniku Hrvatske. U predizbornom vremenu svima su puna usta prvog hrvatskog predsjednika, a nakon toga nastaje zatišje. Takav je ujedno i odnos prema Domovinskom ratu, kao i prema braniteljima Domovinskog rata.

 

- Mislim da je to također dio igara i uvođenja dvostrukih ili trostrukih kriterija. Tako da za Mostar vrijede posebna pravila, a ne većinska. To je ono što onemogućava razvoj. Nedopustivo je da se nameću kriteriji koje ne vrijede za druge. Rješenje za BiH su tri jedinice bez obzira je li ih nazivate entitetima, provincije ili nekako drukčije. One ne moraju biti u kontinuitetu ili u diskontinuitetu, ali moraju postojati institucije koje bi štitile na primjer Hrvate t i izvan granica entita. Niti jedan od tih entiteta ne bih mogao imati čistu strukturu kad je riječ o nacionalnom sastavu, tako da bi sve to dovelo do ravnoteže, tj. poštivanja drugih pripadnika što bi se na kraju reflektiralo na ostale entitete. To bi onda rješavalo i druge probleme gdje su nejasni odnosi većine ili manjine. Hrvatski entitet bi onda morao imati svoja glavna kulturna, gospodarska, politička, medijska i druga središta. Kulturni kapital čini jedan narod jačim, a žalosno je što se to slabo njeguje i u EU. Smatram da se Europska unija prema svojima članicama, njihovim stečevinama, kulturnim bogatstvima odnosi neprimjereno, arogantno i netolerantno. Možda se zemljama pristupnicama EU može reći za neke druge stvari da nisu dosegle europske kriterije, ali kad je riječ o kulturi, smatram to uvredom.

 

- U Hrvatskoj danas imate situaciju da se slučajevi kojima se sudi određuju izvana. Branimir Glavaš je također jedan od onih slučajeva koji se procesuira po nalogu europskih čimbenika, kao i neki drugi. Uz to postoje zabrane da se za agresiju ne sudi jer bi to usporilo povratak ili reintegraciju Srba. Zbog uvođenja takvih dvostrukih kriterija, za posljedicu imamo suđenje za nedjela u obrani, ali ne i za suđenje u agresiji. S druge strane imamo institut udruženog zločinačkog pothvata gdje u slučajevima Glavaš, kao i Gotovina, Čermak, Markač, te Prlić, Praljak, Petković, Stojić, Pušić, nitko nije optužen da je počinio zločin, niti da je naredio zločin, nego da su mogli znati da se on dogodio. To je takav pravni institut u kojim se izbjegava osuda za agresiju, tj. osuda politike koja je dovela do rata i svih posljedica ovog stanja. Sve to skupa dovodi u pitanje legitimnost takvog suđenja. Osim toga u slučaju Glavaš, kao i u slučaju Zagorac vjerodostojni svjedoci optužbe koji imaju svoj ugled i razlog biti svjedocima, odbačeni su, a uzete su osobe iz krim miljea kao vjerodostojni svjedoci. Postavlja se pitanje onda kako i zašto prvi nisu a drugi jesu vjerodostojni svjedoci?! Strogo sam protiv dvostrukih pravila. Sve što vrijedi za sve europske zemlje mora vrijediti i za Hrvatsku. Moramo stoga inzistirati na istim načelima, ako se želimo zvati pravnom državom.

Razgovarala: Marina Mikulić

prenešeno sa: miroslav-tudjman.com