Manolić Josip

09.12.2000

Feral

Tweet

JOSIP MANOLIĆ, BIVŠI PREDSJEDNIK VLADE, ODGOVARA NA OPTUŽBU O NARUČIVANJU MERČEPOVA UBOJSTVA, TE GOVORI O GOSPIČKIM ZLOČINIMA

 

Merčepoveakcije u Vukovaru bile su suprotne državnoj politici, a on je svoju kukavičku ulogu odigrao i u otkazivanju naredbe da sa skupinom svojih boraca krene u proboj obruča oko Vukovara. Tim odbijanjem on je postao dezerter, a ne heroj, kako se želi prikazati l Kao tadašnji premijer, zatražio sam da mi se Merčepjavi u Zagreb na razgovor. Ostalo mi je u jasnom sjećanju u kakvom je psihičkom stanju tada bio. Bio je to unezvijereni čovjek, koji nije bio u stanju reći ni kako se zove, pa sam ga poslao na odmor njegovoj rodbini u Istri l Nakon spoznaja o ubojstvu Srba pokrenuta je policijska obrada, i njome su bili obuhvaćeni najodgovorniji ljudi u Gospiću. Kad je postupak trebao doći do Državnog odvjetništva, opet je na djelo stupila druga linija u hrvatskom državnom vrhu, personificirana u Gojku Šušku i njegovim ljudima  

 

tekst

- Merčepove akcije u Vukovaru bile su suprotne državnoj politici, jer bile su usmjerene na provociranje Srba i na zaoštravanje hrvatsko-srpskih odnosa. On je u Vukovaru odigrao ulogu provokatora, i svojim je postupcima nanio velike štete pripremama obrane hrvatskoga državnog teritorija. Tu svoju kukavičku ulogu odigrao je i u otkazivanju naredbe da sa skupinom svojih boraca krene u proboj obruča oko Vukovara. Tim odbijanjem on je postao dezerter, a ne heroj, kako se želi prikazati.

- Kad su provokatori u pitanju, to vam je vrlo teško odgovoriti. U svakom slučaju, rezultat takvih akcija ometao je državnu vlast u provođenju konzistentne politike, koja bi osigurala pobjedu u ratu. Merčep je, recimo, provodio isključivanja struje srpskim naseljima, čime je Srbe direktno izazivao. Njegovi postupci vodili su još snažnijem mobiliziranju srpskog naroda u istočnoj Slavoniji protiv hrvatske vlasti. Merčep je ubrzo došao u sukob s drugim ljudima u Vukovaru, koji su, na čelu s Vladinim povjerenikom Marinom Vidićem Bilim, nastojali smirivati situaciju. Oni ga više nisu mogli tolerirati, pa su ga na kraju stavili u pritvor, i o tome su obavijestili Vladu. Kao tadašnji premijer, zatražio sam da mi se Merčep javi u Zagreb na razgovor.

 

- Ostalo mi je u jasnom sjećanju u kakvom je psihičkom stanju tada bio. Bio je to unezvijeren čovjek, koji nije bio u stanju reći ni kako se zove. Rekao bih da je to bila posljedica zatvaranja. Kad takvog diktatora strpate u zatvor, on ubrzo postaje obična krpa. Preda mnom, dakle, nije stajao čovjek koga bi trebalo kazniti, nego netko kojemu treba pomoći. Rekao sam mu da njegov patriotizam dolazi u sukob s interesima države, hrvatskog naroda i vlasti, i poslao sam ga na odmor k njegovoj rodbini u Istru. Nakon nekog vremena predsjednik Tuđman rasporedio ga je na mjesto savjetnika u MUP-u. Optužuje me da sam bio najmoćniji čovjek, a ipak je ostao živ. Netko, znači, laže.

- On je i nakon Vukovara provodio nasilničke čine. To je bio nastavak njegova poimanja borbe za interese Hrvatske, i metoda već primijenjenih u Vukovaru. Njegovi postupci vrlo su brzo došli do izražaja u Pakračkoj Poljani, prilikom hapšenja ljudi u Zagrebu i njihova odvođenja na Velesajam nakon čega im se gubio trag, pa zatim u njegovu sudjelovanju u zbivanjima u Gospiću. Merčep je za sobom ostavio tragove koji dosad doduše nisu bili procesuirani, ali su na određeni način već verificirani, a tek sad dolazi vrijeme istraga. Ta spoznaja mu, rekao bih, izaziva strahoviti psihološki pritisak, tako da više nema mirnoga sna. Bježeći od svojih noćnih mora, on se sada u javnosti pokušava prikazati s imidžem nečije žrtve.

Uhvatio se u prvom redu mene, jer sam ranih devedesetih bio na odgovornim dužnostima i znao sam za njegove postupke. Morate uzeti u obzir da je prije desetak dana iz Merčepovih krugova u javnost bila plasirana još jedna priča, u koju sam ja tobože involviran. Munib Suljić tvrdio je da sam ja taj koji je pripremao ubojstvo Dražena Budiše.

- Tako je. A pritom policija i istražni organi ne idu do kraja u istrazi tih glasina. Oni su se zaustavili na tome da utvrde kako je riječ o Suljićevoj nebulozi, ali nisu si postavili pitanje tko ga je nagovorio na takve izjave. Logika stvari pokazuje da se radi o smišljenoj aferi, kojom se mene nastoji uvaljati u takve stvari.

 

 

- Nisam, ali sam podigao tužbu protiv Večernjeg lista, koji je bez ikakvih ograda objavio Suljićevu priču. Evidentno je da je Merčep, zajedno sa svojim suradnicima i pomagačima, u Večernjem listu našao medijsko utočište. U posljednjih desetak dana taj dnevnik objavio je tri napada na mene.

- Rezimiramo li sve priče o prodaji Večernjeg lista, vidimo da se radi o konstrukciji ovladavanja tim novinama radi stvaranja monopola na hrvatskoj medijskoj sceni, a ta konstrukcija još uvijek nije završena. Nerazjašnjena vlasnička pozicija nad Večernjim listom uzdrmala je mnoge ljude u njemu, prije svega glavnog i odgovornog urednika Branka Tuđena. Ostavši bez svojega glavnog nalogodavca Ivića Pašalića, Tuđen je postao lak politički plijen. On sam ne zna komu da se prikloni, pa kako bi uhvatio kakvu-takvu slamku, uhvatio se i Merčepa.

- Pretjerano bi bilo reći da ne Merčep odgovoran za ubojstvo Kira, premda je sigurno da je dijelio političke pozicije i metode s njegovim ubojicama. Ne slažem se s onima koji tvrde da je Vukovar prepušten neprijatelju, premda je bilo elemenata na osnovi kojih bi se takav zaključak mogao izvesti. Znamo za mnoštvo detalja, poput onog da je oružje namijenjeno obrani Vukovara završavalo u Hercegovini. Iz toga se vide nedosljednosti u postupcima državnog vrha prema obrani Vukovara. Ne vjerujem ipak da se radilo o dogovoru Tuđmana i Miloševića o prepuštanju tog grada Srbima. Događaji oko pada Vukovara, zapravo su poremetili dogovor Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne i Hercegovine.

Nakon svih zločina i klanja koja su se dogodila u Vukovaru, nitko u Bosni nije, bar neko kratko vrijeme, mogao javno reći da će zajedno sa Srbima, a protiv Muslimana, ići u njezinu diobu, a na referendumu 1992. godine Hrvati su, zajedno s Muslimanima, podržali politiku očuvanja cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Zato možemo pretpostaviti da se okupacija Vukovara od strane velikosrpskih radikala dogodila čak nasuprot volji Slobodana Miloševića, koji u tim trenucima vjerojatno nije vladao situacijom.

 

 

- U hrvatskoj su politici, kako znamo, postojale dvije struje: jedna je željela mirnim i demokratskim putem ostvariti višestranačje i razdruživanje, dok su istodobno postojale snage koje su išle za nasilničkim obračunima. Za njih se danas može bez ustezanja reći da su težile genocidnom čišćenju hrvatskog prostora. Te snage odgovorne su za Pakračku Poljanu i druge zločine. Tužba koja je svojedobno bila pokrenuta protiv Merčepa i njegove skupine zaustavljena je upravo od njih. Mnogi koji su se tada busali u prsa svojom brigom oko interesa hrvatstva, a i danas se busaju, u biti su često radili u interesu protivnika. Procesi koji se sada vode protiv Tihomira Oreškovića i drugih opruženih za zločine u Gospiću unijet će, vjerujem, dosta svjetla, i bitno će pridonijeti razgolićavanju te političke struje.

- Nasilje koje se odvijalo u Gospiću zahvatilo je strukture lokalne vlasti, uključujući i vojne snage. Nakon spoznaja o ubojstvu Srba pokrenuta je policijska obrada, i njome su bili obuhvaćeni najodgovorniji ljudi u Gospiću. Kad je postupak trebao doći do Državnog odvjetništva, opet je na djelo stupila druga linija u hrvatskom državnom vrhu, personificirana u Gojku Šušku i njegovim ljudima. Ona je spriječila pravosudne organe da rade svoj posao. Njihovu ulogu već sam i prije javno rasvjetljavao, a njihove reakcije jasno su pokazale tko je 1991. godine bio na kojoj strani. Oni su bili ti koji su svojim djelovanjem smanjili manevarski prostor predsjednika Republike.

- To su špekulacije, a o mrtvom se čovjeku ne smije razgovarati na način "što bi bilo, kad bi bilo". Šef države u krajnjoj liniji jest odgovoran kad njegove postrojbe u ratu počine zločine, ali poznato mi je da je Tuđman imao dovoljno argumenata u svojim pisanim materijalima za obranu od optužaba za objektivnu odgovornost.