Banac Ivo

10.02.2001

Feral

Tweet

 “S ovakvom koalicijom nema promjena.”

 

 tekst

- S ovakvom koalicijom nema promjena. Naravno, pravo je pitanje može li kod nas uopće doći do promjena. Jedno je sigurno, s ovim lijepim društvom naših dragih prijatelja, čekat ćemo do kijameta. Štoviše, znali smo da će tako biti. Nisu li nas razni “oporbeni” delinkventi još u Tuđmanovu vakatu optuživali da želimo hapsiti i progoniti, a oni su, eto, za legalnost. Meni je, još prije tri-četiri godine, jedan naš vrlo fini odvjetnik, iz miomirisnih krugova našeg visokog društva, govorio kako je iluzorno tražiti naknade za tuđmanovske pljačke, jer svijet ionako počinje s onim Glembajem koji je u viničkoj šumi ubio kranjskog zlatara. Treba ga samo natjerati da plaća porez i — presto — Europa srednjoevropskog šlifa!

Ali ni to nije najgore. Trebalo je mnogo vremena poslije euforije 3. siječnja da bi postalo društveno prihvatljivo reći i koju protiv ovih novih. Prestao sam pisati jer mi je bilo jasno da iritiram naše uvijek dobro raspoložene naivce. Ljudi su željeli promjene, pa im nije bilo milo da im opet kažete kako su prevareni. A prevareni zapravo i – nisu. Javnost je projicirala promjene na ekipu koja o njima nikad i nije govorila. Ne kažem to za sve dijelove šestorke. Gotovac je govorio. Mesić je govorio. Neki drugi su govorili. Ali što je govorio Račan? Prazne fraze. A s Budišom smo se rastali jer nije želio prekinuti lokalne koalicije s HDZ-om. No, bilo je što je bilo, i sad su kola u jarku.

 

 

- Pa, naravno. Ne tvrdim da Budiša nije kočničar. Uvijek je i bio. Još 1971. godine. To je u njegovoj naravi. No, priča o tome da se zbog njega ne ide naprijed, koristi samo Račanu, a zna se i zašto — jer ga oslobađa odgovornosti. Račan cijelog života igra jednu te istu ulogu: htio bi on, ali “objektivne okolnosti” stoje na putu. Šuvar stoji na putu. Stojković stoji na putu. Drug Sloba stoji na putu. Tuđman stoji na putu. E, sad Budiša stoji na putu. A Račan, za razliku od Nazorova junaka, ne šiba konja, ne gazi neman, nego, sotto voce, veli: “Sklonite se, sakrijte se!” Jer, past će njemu kruška u krilo. Samo treba strpljivo čekati i gledati gore prema granama, još dok je voćka u cvatu.

Naravno, nije Račan ovakav kakav je posve slučajno. On je u hrvatski komunistički vrh dospio na Petoj sjednici Konferencije SKH od 22. siječnja 1972., dakle poslije čistke reformnog pokreta, u vrijeme najgorih hapšenja i progona poslije 1948.-1949. Njegov je prvi važniji javni nastup bio na Drugoj konferenciji SKJ u Beogradu, 27. siječnja 1972., gdje se zalagao za “klasnu koncepciju Partije”. Može on biti biran na najdemokratskiji način, ali njegova uloga 1972. ne može se promijeniti niti izbrisati.

Netko će reći, opet mračna prošlost. No, nije riječ o povijesti. Riječ je o mrlji. Ne zaboravite, nije Ivica Račan La Pasionaria. On pripada kalkulantskoj fazi Utopije. Zato mu mrlja i smeta. On je mora sakriti. On je sav na velikom poslu čišćenju mrlje — putem proizvodnje zaborava. A da bi se zaboravila mrlja iz 1972. godine, moraju se zaboraviti i mrlje tuđmanizma. Isto kao što je Tuđman 1990. amnestirao Račana, tako Račan danas amnestira tuđmanovce. A da bi to obavio na način koji zadovoljava lijeve naivce, potreban mu je Budiša.

 

 

- Kako bi im bila potrebna kad su oni dio tuđmanizma? Politika i retorika parlamentarne opozicije pod Tuđmanom, osim rijetkih iznimaka poput Gotovca, nije bila usmjerena detuđmanizaciji društva. To je bila platforma neparlamentarne opozicije — vaša i moja — čiji su relativni uspjesi u desetgodišnjem teškom boju protiv tuđmanizma otvarali putove sadašnjoj vladajućoj šestorki.

Račan nikad nije napravio analizu tuđmanizma, o Budiši da ne govorim. Oni su se bavili posljedicama, i to samo nekontroverznim. Jasno je da je standard pao. Jasno je da je korupcija cvjetala. No, s tim bi se složio i Ivić Pašalić, samo što bi on to pripisao ratu, slabosti tijela i istočnom grijehu.

Štoviše, većina stranaka sadašnje vladajuće šestorke nekritički je prihvatila ideologiju tuđmanizma i tako postala dio našeg općeg problema. Recite mi u čemu su političke i filozofske razlike između Zdravka Tomca i Ive Sanadera? Ja ih ne vidim. Doduše, njihova je politička prošlost nešto drukčija. Sanader, za razliku od Tomca, nije poslije Karađorđeva relativizirao “navodni zaokret u politici SKJ” (Vjesnik, 12. siječnja 1971.), ali u bitnim stvarima, relevantnima za danas, razlike ne postoje. Niti postoji vizija neke nove Hrvatske, koja bi bila u stanju ne samo prihvatiti sve najbolje iz sustava liberalne demokracije nego dati i svoj vlastiti doprinos suvremenim društvenim kretanjima. Ili, da to kažem nešto manje apstraktno, dok u Hrvatskoj ne prevlada hladna i objektivna analiza svih naših nedostataka, i to ponajprije u društvenoj i političkoj eliti, koja nužno predvodi u svakom društvu, mi ćemo ostati otok tuđmanizma na nekom dalekom nedostupnom oceanu. Nauru na naslagama guana...

- Ako Hrvatska doista nije vodila “agresivni i osvajački rat prema bilo kome”, kako stoji u toj sramotnoj deklaraciji, neka to kažu pripadnici HV-a koji su u Dretelju i rodočkom Helidromu ispitivali logoraše i nadgledali torturu što je provođena nad zatvorenim Bošnjacima. Neka oni to kažu, a ne da se još i Hrvatski sabor upregne u proizvodnju laži i falsificiranje povijesti. No, ova vlast, skupa sa svojim hadezeovskim istomišljenicima, rasuđuje starom titovskom glavom: točno je ono što mi kažemo da je točno. Treba samo skupiti većinu Sabora, dva-tri poznata književnika, nekoliko biskupa i jednog slikara i — sve je riješeno.

Što bih mislio o tome? To je sramota i laž. Najbolje je o tome ne misliti, premda znam da će oko ovog pitanja biti sporenja idućih stotinu godina.

 

 

- Odgovornost za financiranje tzv. hrvatske vojne komponente u BiH, koliko god postoji i odgovornost hrvatske strane, u prvom je redu rezultat američke politike, koja je, “stabilnosti” radi, išla na zadovoljavanje Ante Jelavića. Budući da hrvatska Vlada nema svoju vlastitu vanjskopolitičku koncepciju, ona i nije mogla osmisliti odgovor Washingtonu, o politici prema Bosni da i ne govorimo. A da politike prema Bosni nemamo, priznaje i Tonino Picula, koji veli da nam je to “jedan od naših prioriteta za ovu godinu”. Zato i u Bosni još uvijek vodimo politiku mlakog tuđmanizma. Pa je stoga posve razumljivo da se Tomca i Granića šalje tamo gdje su oni simboli tuđmanovske teze o nepostojećoj hrvatskoj agresiji protiv BiH. A kako se Tomac onda brani? Njega netko hoće pretvoriti u kriminalca i šovinista zato što je on za nacionalni interes. Problem je u tome što je njegovo tumačenje nacionalnog interesa samo varijanta tuđmanizma.

Meni je drago što je Ivo Komšić pokazao zube ovakvoj delegaciji. Bosanski SDP je dugo vremena imao previše razumijevanja za sestrinsku stranku u Hrvatskoj. Sad je prvi Hrvat bosanskog SDP-a posredno osporio Račanovu politiku. To je dobro i pridonosi bistrenju pojmova unutar stranaka ljevice. Socijaldemokracija u našim zemljama ima budućnost samo ako se riješi novokomponiranih “patriota” s paleokomunističkim stavovima.

* Jedinu odlučnost koju je nova vlast pokazala odmah po preuzimanju mandata, ne bojeći se optužaba za revanšizam, bilo je povlačenje svih ambasadora i imenovanje "svojih" ljudi, s iznimkom Sarajeva, koje još nema hrvatskog ambasadora. Ne govori li i to o "gladi" za sinekurama novih vladalaca, ali i o tuđmanovskom stanju svijesti u odnosu prema Bosni?

- Nisam siguran da je neka posebna odlučnost pokazana u preuzimanju ambasada. Mnogi novi veleposlanici stigli su na odredišta tek posljednjih mjeseci. No, sasvim sigurno postoji žeđ za sinekurama, osim kad je riječ o Bosni. Mi raspravljamo o Izetu Hajdarhodžiću, ali ne raspravljamo o Mili Pešordi. Jer posve je razvidno da u Sarajevu jedino Mile Pešorda, kao rođeni diplomat, hrvatsku kulturu predstavlja na najbolji mogući način. I za to ima najbolje kvalifikacije. Potpisao je pismo protiv P.E.N.-ove praške deklaracije, član je Društva književnika Herceg-Bosne, a u Grudama njegove “Orfičke fragmente” svi znaju napamet. Što će nam Hajdarhodžić kad imamo Orfeja Milu?

 

 

- Dok razgovaramo, na drugom kraju svijeta, u visokim Andama, odvija se jedna tipično tuđmanovska drama. Za vrijeme režima peruanskog predsjednika Fujimorija, njegov glavni policajac Vladimiro Montesinos — da, pogodili ste, po Vladimiru Iljiču, snimao je (ovaj put video-kamerom!) sve što je moglo kompromitirati svakog potencijalnog predsjedničkog protivnika. Kamera je zabilježila podmićivanje članova parlamenta, namještaljke s kupovinom oružja i koncesijama stranim firmama, dogovore o izbornim prijevarama, posjete bordelima vodećih generala, itd. Do sad je uhapšeno osam aktivnih i umirovljenih generala, jedan bivši ministar, dvojica viših tužilaca i jedan gradonačelnik. Pod istragom su četiri člana Vrhovnog suda i petero članova parlamenta.

Doduše, i u Peruu sumnjaju da će sve iscuriti. Vrpcama ni kraja ni konca, a ni korumpiranim političarima. Konstruktivne snage jadikuju nad ugledom javnih ustanova. Narod je oguglao. No, pravna država ide dalje. Razlog je jednostavan. Fujimorijev je režim rasturen. Bivši predsjednik je na drugom kraju Tihog oceana, u pradjedovskom Japanu. A Montesinos je, poslije plastične operacije u Venezueli, zbrisao u nepoznatom pravcu.

Za razliku od toga, naši se Montesinosi dnevno pokazuju na HTV-u i u svim prestižnim kavanama našeg bijelog Zagreba, dakako, u svom prirodnom obliku. Zato se u nas vodi debata o zaštiti izvora, a ne o tomu kako bi se izvori koristili da se lopove pošalje u Lepoglavu. Jer, ako budemo čekali trideset godina da čujemo što su sve Tuđman i Ivić Pašalić smislili da bi od ustava i zakona napravili šprdnju, mnogi od nas, ruku na srce, to neće dočekati. Ni povjesničari, ni krivci, a ni Ivica Račan, koji je, čini se, tu i tamo bio na Tuđmanovu Pantovčaku. I to je smisao cijele priče o povijesnoj distanci i svetosti arhiva. Čekati, ne dočekati...

 

 

- Naravno. No, to nije najgore. Cijeli je sistem skrojen tako da bi se u svakoj stranci uveo tuđmanizam. Da biste došli na izbornu listu, morate biti u milosti kod Račana, odnosno Budiše, odnosno Tomčića, itd. Ako ponovno želite doći na stranačku listu, neka vam ne padne na pamet da u Saboru mislite svojom glavom ili da pokrenete neku inicijativu. Zato i imamo ovako sjajan Sabor, i to u zemlji koja je odnedavno tobože prešla u parlamentarni sustav. A razina razmišljanja saborskih čelnika razvidna je iz briljantne misli Dražena Budiše kako bi se ukidanjem Županijskog doma Sabora došlo do novca za sto zastupničkih stanova. Kad se prije tri mjeseca raspravljalo o istoj temi, Tomčić se sjetio da bi ukidanjem Županijskog doma lijep broj HSS-ovskih zastupnika ostao bez posla. I tako unedogled. Prvo partitokratska kočija, pa onda kljusad od poreznih obveznika i birača.

Ako se malo bolje pogleda, birači ne utječu ni na što. Tko stanovnike Šetališta Bačvice predstavlja u Saboru? To ne zna ni dragi Bog. Kako biste onda uopće i mogli pozvati na odgovornost svojega nepoznatog zastupnika? To mogu samo stranački lideri, jer zastupnici ne zastupaju birače, nego upravo stranački vrh. Dogodit će nam se potpun povratak u partijsku državu. Posao će ići s partijskom knjižicom. Kao nekad.

- Pa i nemaju. Jer da ih dokinete, morate se ubaciti u isto kolo, i preuzeti rizik da postanete isti. Naše su stranke udruge za zapošljavanje stranačkih aktivista. Ako vam takva pomoć nije potrebna, bavit ćete se drugim poslovima. Pa neće vas valjda nesposobni pozvati da im kvarite račune? Naravno, ostaje tuga za još jednom upropaštenom šansom. I bijes što toliko štetočina nema ni trunka odgovornosti prema zemlji i narodu. No, da imaju odgovornosti, ne bi ni bili štetočine.

- Zašto neprirodne? Ona je posve prirodna, jer ide za reformom tuđmanizma. Tu Račanovi interesi nisu ništa manji od Budišinih. I toga moramo biti svjesni, jer to je suština Račanove igre. On igra dobrog žacu, a Budiša lošeg. No, ne smijemo se zavaravati. To je isto društvo. I jedni i drugi mistificiraju “domovinski” rat. I jedni i drugi žele zaraditi na Carli del Ponte. I jedni i drugi su do kraja nevjerodostojni. I, naravno, s njima smo tamo gdje smo.

 

- U grobnici narodnih heroja pokopano je, uz ostale, sedam sekretara SKOJ-a i dva sekretara KPH, Kraš i Končar. Poruka terorista je da oni nastavljaju s borbom protiv komunizma onako kako je to radila Aleksandrova žandarmerija, ustaše i Talijani — metkom i bombom. Odgovor demokratskih antikomunista mora biti da je jedini antidot komunizmu liberalna demokracija. Počinitelje treba pronaći i kazniti. Oni žele obnoviti prohujalo vrijeme ideoloških režima, koji su najizravnije odgovorni za naše nedaće.

Ipak, ostaje problem selektivnog pamćenja i komemoriranja. Jesu li Rusi dobro postupili kad su skinuli spomenik Dzeržinskomu pred Lubjankom? Držim da jesu, jer Čeka je bila instrument državnog terora. Zato je nezamislivo dopustiti spomenik Francetiću, koji je u jednom drugom režimu i bitno drukčijim okolnostima također provodio državni teror. Jesu li Rusi dobro postupili kad su podigli spomenik Žukovu, kao vojskovođi otadžbinskog rata, a zapravo kao pozitivnu zamjenu za nečastivog Staljina? Nisam siguran. Žukov se po svim današnjim pravilima lako može smatrati ratnim zločincem.

Ovo nisu nevažne odluke, jer predstavljaju opredjeljenja jednog društva. Svako društvo mora imati kakvu-takvu spoznaju o svojoj prošlosti. Mi smo još u fazi odmazde — tamo negdje gdje su Englezi bili poslije restauracije Stuarta, kad su monarhisti iskopali tijelo Olivera Cromwella i objesili ga u Tyburnu. Nije dobro kad novi režimi nameću svoju isključivu viziju povijesti. Još je gore kad to rade teroristi.

 

- Terorizam nije pitanje ljevice ili desnice, to je jednostavno sistem zastrašivanja, bilo putem izravne vlasti, bilo preko zavjereničkih skupina izvan vlasti. Tuđmanov režim je doista imao karakteristike selektivnog terora. Sama činjenica da Merčep i Orešković nikad nisu bili ni saslušani govori o tome kako se Tuđmanov sustav generirao i širio. Jer ako je zastrašivanje prešutno prihvaćeno od vlasti, onda će biti sve više i više “dragovoljaca terora”. Ili samo činovnika. Eichmann nije mrzio. On je služio svog Führera.

Problem je u tome što hrvatsko društvo izbjegava suočavanje s teretom prošlosti. To se ne može obaviti selektivno, pa da sad nađemo opravdanje za “naše” teroriste, a ne za “njihove”. Nego sveobuhvatno. Bez pardona. Meni je u pamćenju zauvijek zapisana slika Trga Republike 1971. godine. Skupine studenata na južnoj strani trga, između dva kioska, skandiraju “Čičak, Budiša!”, a milicionari u kacigama svako nekoliko minuta jurišaju sa strane Dolca, te batinaju i privode. Studenti bježe, pa se opet vraćaju. I tako — cijele večeri.

Sad se doznaje da je jedan od tih batinaša bio i Vladin kandidat za glavnog državnog odvjetnika. Ako je to točno, on bi se u najmanju ruku morao ispričati. Umjesto toga, Budiša ga brani ovim riječima: “Ako bismo uveli načelo da se provjerava tko se kako politički postavljao prije 30 godina, ili što su mu bili roditelji, onda bismo doveli u pitanje temelje ustavnog poretka Republike Hrvatske po kojem su svi građani ravnopravni” (Vjesnik, 3. veljače).

Pazite, nitko ne postavlja pitanje o tome kako se Ortynski (ili Račan, ili Tomac, ili Joško Čelan) “politički postavljao prije 30 godina”, premda ni to nije posve nevažno. Pitanje je može li batinaš, dakle instrument političkog zastrašivanja, biti državni odvjetnik. Ja sam protiv toga.

 

- Pa kako bi vlast mogla reagirati na ove atentate ako je jedan od njezinih ciljeva pokriti prošlost velom šutnje? Tu postoji prešutni stav prema teroristima: stvarate nam probleme s atentatima na nepoćudne ličnosti, bez obzira što ni nama nisu baš mile. Ali, što god radili, nemojte, molimo vas, čačkati po našoj prošlosti.

Mislim da je gotovo sigurno tako na razini državnog i lokalnog vrha. Koji je ministar, župan, gradonačelnik ili barem član gradskog poglavarstva posjetio ranjenog Jakšića? Možda netko i jest, ali to javnosti nije poznato. Poslije takvih napada u Španjolskoj ili Njemačkoj cijela zemlja ustaje na noge.

Naravno, na razini istrage postoji žilava hadezeovska infrastruktura, ali, budite sigurni, ona ne djeluje iz ideoloških razloga. Ona samo pokriva svoje tragove. Kako bi oni sada priveli atentatore na Jakšića, kad u njihovim redovima ima mnogo onih koji su radili slične stvari pod Tuđmanom ili su znali tko to radi. Kako se Dubrovčanin [...] 1993. godine našao u Dretelju? Tko ga je tamo odveo? Zašto je tamo ubijen? Kad budemo znali odgovore na ova i slična pitanja bit ćemo na putu da doznamo tko je pucao na Jakšića. Štoviše, u Dubrovniku će se opet moći bolje disati.

- Pa, zato što se zbog Tuđmanove slavne “pomirbe” isto nije učinilo 1990. godine, dakako osim u slučaju Srba. Za njih nije bilo “pomirbe”. Umjesto da se postavlja pitanje može li netko tko je sudjelovao u represiji obnašati dužnosti koje mogu biti zlorabljene na štetu nečijih ljudskih prava, u nas se polazi od pretpostavke “da nitko nije bez grijeha”, pa se onda jedan kolumnist, s vrlo dugačkim repom, pita “nije li logičnije da bude izabran onaj koji je na ulici pogriješio prije trideset godina, nego oni koji su to činili kao pravosudni djelatnici”.

Doista, ako u Hrvatskoj nema nijednog kandidata za pravosudne funkcije koji nije sudjelovao u represiji, bolje bi bilo da nam tužioci i suci budu bivši batinaši, a ne bivši ubojice i silovatelji. A najbolje bi bilo da zatvorimo dućan i da nam i pravosuđe postane bivše. Jer, u ovako grešnoj zemlji nema ništa gore od sadašnje lustracije.

 

 

- “Unutrašnji neprijatelji” moraju biti dio ovakve scene, jer iako smo svi grešni, netko ipak mora biti kriv. Zato i nije potrebno dokazivati krivicu onih koji su preuranjeno ustali protiv Tuđmana. Njihova ih neodmjerenost optužuje. Uostalom, samo mudro rukovodstvo ima pravo odlučivati o tome tko je tek grešan, a tko je, pak, istinski neprijatelj. Na taj način odgajamo mase onih koji žele biti prijatelji. A tko osim neprijatelja to ne bi želio? Dakle, neprijatelj je onaj tko se ne miri sa svojom grešnošću. Samo mi nije jasno zašto Živko Kustić smatra da je ova vlast od Antikrista, jer jedino neprijatelji ove vlasti pate od ovako nepodnošljive moralne oholosti. Ili, kako reče jedan nepismeni kazališni menadžer, od “hiperborejskih” visina.

- Prije svega, inicijativa nije moja, nego je napravljena u dogovoru sa svim prijateljima ove vlasti koji žele zaustaviti dubrovačku “dešperaciju”. Ali budući da sam najpoznatiji neprijatelj u ovoj inicijativi, smrdljivci iz Slobodne Dalmacije, Ante Beljo i Županijski odbor HDZ-a su išli na mene, a ne na dubrovačkog gradonačelnika, dubrovačko-neretvanskog župana ili ministra znanosti. U to su umiješali udruge dragovoljaca jer njihovi predvodnici očito ne znaju što je posao takvih udruga. Odnosno, misle da su još u vremenu lapadskog SUBNOR-a.

Ipak, da ne bude dvojbe oko prijateljske naravi prijedloga, dobro je pogledati tekst ministrove “Prethodne suglasnosti”. Naravno, moguće je da nisam u stanju procijeniti neprijateljske namjere ovog teksta. Ipak mislim da je Hrvoje Kraljević loš kandidat za neprijatelja.

- Ne obnašaju oni ništa, nego se preko njih HDZ i još gori od HDZ-a bore za vlast. A što se Balkana tiče, to je njihov tabu. Tko ga spomene, makar u neutralnom smislu, odmah je izopćen. Naravno, u tome ima mnogo dresure. Oni pobjeđuju samo ako vi pristanete na njihove ignorantske definicije. Osim toga, meni je posve svejedno ako me Ante Beljo želi izopćiti. Zabrinuo bih se tek kad bi me pozivao u svoje društvo.

 

- Po Beljinu scenariju ja bih se sad trebao kleti da nisam jugonostalgičar i pozivati njega za svjedoka. Međutim, ja ne pristajem na takvo samoponižavanje. Tuđmanovci su učinili sve da ponize i upropaste Dubrovnik i cijelu Hrvatsku. Ako ima Dubrovčana koji su im poslije sabotaže obrane 1991., poslije afere Dubrovačke banke i desetaka sličnih afera, još uvijek spremni vjerovati, neka me slobodno drže za jugonostalgičara. Nemam ništa protiv. Takvima nema pomoći. A boriti se možemo samo razumom protiv njihova nasilja i nerazuma. Još se nije dogodilo da su glupost i zlo na kraju pobijedili.

- Nisu oni izabrali najnegativnije tumačenje pojma Balkan zbog Miloševića, s kojim su upravo bratski surađivali, nego zato što koncept Balkana ima dugu i vrlo negativnu domaću tradiciju. Zašto je to tako, drugom zgodom. No, možete vi Balkan krstiti Jugoistočnom Evropom, kako mi to nekad istančano kažemo, možete ga zvati Ilirskim poluotokom, kako se doista u starim zemljovidima nekoć i nazivao, ali naši će Belje uvijek biti protiv normalizacije odnosa u ovom prostoru, jer u sigurnim i stabilnim okolnostima oni ne postoje.

Ja ipak mislim da naš poluotok može postati prostor suradnje, premda put neće biti ni kratak, ni lagan. Galama oko Jugoistočnoevropskih studija u Dubrovniku, premda još ništa nije ostvareno, samo govori o snazi destrukcije. No, ne zaboravite, naši su “protubalkanci” ujedno i protuevropejci. Sadašnja Evropa je zasnovana na suradnji, bez obzira na povijest gotovo permanentnih ratova koji su stoljećima vladali evropskim odnosima. Mi se ne možemo približiti Evropi ako u nju kanimo uvesti balkanske sukobe. Zato je svaka “protubalkanska” politika zapravo politika vezanosti za sve najnegativnije u modernoj (ne drevnoj!) povijesti Balkana — za rat, za istragu našu ili vašu, za etničko čišćenje, za logore, za divljaštvo. Takav duh doista ne želimo u Dubrovniku. Ali želimo da Dubrovnik nastavi svoju stoljetnu ulogu prosvjetitelja cijelog balkanskog prostora, da ostane mjesto u kojemu i najneznatniji djetić iz istočne Hercegovine može roditi Ruđera Boškovića.