Milorad Pupovac |
|---|
 |
MILORAD PUPOVAC, POTPREDSJEDNIK SDSS-a I PREDSJEDNIK SRPSKOG NARODNOG VIJEĆA, GOVORI O ISPADIMA MILORADA DODIKA, NOVINARSKIM MUHAMA, MESIĆU, TE O KOALICIJI S HDZ-om I HRVATSKOJ TUŽBI PROTIV SRBIJE
Tokom svih ratnih godina često smo govorili, a u narodskoj maniri znao je to ponavljati sadašnji potpredsjednik vlade prof. Slobodan Uzelac: "Braćo, ne pomagajte!" Bilo je isuviše pomoći, naime, koja je bila protupomoć, znači, s kontraefektom. Treba reći, istine radi, kako Dodik ipak nije pozvao Srbe u Hrvatskoj na preseljenje, nego je rekao da mu se mogu obratiti, da im može biti oslonac. Ali, mi znamo da postoje otvorena pitanja u razumijevanju unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine. Mi znamo da su to osjetljiva pitanja i mislimo da bi bilo dobro da se rasprave o tome izbjegnu, posebno povodom velike skupštine SNV-a
"Vrijeme je da se kolektivizam kao logika razumijevanja odnosa među ljudima, stavi na stranu" "S kojim pravom je predsjednik naše države, Hrvatske, dogovarao s Miloševićem sudbinu moje obitelji i mog zavičaja?"
tekst
- Milorad Dodik, premijer Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, prije nekoliko dana na svečanosti Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu ponio se prilično nezgodno na račun domaćina, a i šire. Uzbunili su se potom duhovi, sam događaj pao je u drugi plan, Dodik je izbio naprijed... Kako i zašto?
- Prije svega, duhove je kod nas ionako vrlo lako uzburkati. Oni su prije dosta vremena pušteni iz boce i još uvijek gospodare prostorom iznad naših glava, a često i prostorom unutar naših glava. Uvijek se usto nađe netko spreman, kao što je to bilo i prije 15 godina, tko uhvati te iskoristi takvog nekog duha, za svoj interes i cilj. U ovom slučaju, naime, to je poslije naše skupštine u Zagrebu napravio upravo Milorad Dodik, na svoj način, nakon povratka u Banju Luku.
- Je li bila greška pozvati ga uopće na skupštinu SNV-a, znajući za njegovu sklonost sličnim verbalnim ispadima? Da se podsjetimo, osim pljuvanja po BiH pozvao je i Srbe u Hrvatskoj da se za pomoć obrate Republici Srpskoj...
- Iskreno govoreći, mi smo očekivali da će se oni usuglasiti da pošalju nekog od predstavnika Srba iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine ili iz Vijeća ministara BiH. Međutim, gospodin Dodik je sam odlučio doći osobno u Zagreb. Razumjet ćete da u okolnostima građenja tih odnosa i uslijed osjećaja odgovornosti uza stanje u regiji, nije bilo prostora, kao ni potrebe, da mi Srbi iz Hrvatske proglasimo Dodika za personu non grata u Hrvatskoj... Ako netko danas inzistira na tome da je bila greška pozvati ga, a ne znajući za tu pozadinu stvari ili, pak, gubeći iz vida da je Ivo Sanader nakon svega odlučio ipak posjetiti uskoro Dodika u Banjoj Luci, onda taj netko time kaže: "Mi imamo pravo zvati i posjećivati koga god želimo, ali Pupovac mora paziti s kim ima posla."
Ako je to logika koja vrijedi, onda ju sasvim sigurno ja neću prihvatiti, jer ne želim pristati na poziciju građanina drugog reda. Posao se može praviti s Dodikom, naravno, u politici možda i s Tomom Nikolićem, ali to ne smije raditi Pupovac. Ja i nemam takvih konkretnih ambicija, ako ćemo pravo, ali je nezgodno kad vam se ograničava mogućnost kojom svi drugi nesmetano raspolažu. Dopustite, to je neprihvatljivo.
Dva Milorada
- Sad ste skicirali i politički prostor u kojem djelujete, dakle, između HDZ-a i Sanadera s jedne strane, i Dodika ili – umalo – Nikolića s druge. Delikatna je pozicija koju ste izabrali, pa gotovo da i ne možete izbjeći krivnju, ili bar "kolateralnu štetu"?
- Konačno bi trebalo biti jasno da jedan Milorad odgovara za svoje riječi i svoja djela, a drugi Milorad za svoje riječi i postupke. Osim što nas dvojica, Dodik i ja, imamo različite zadaće i obaveze, različite odgovornosti i zakone. On pred jednom skupštinom, ja pred drugom. Mislim stoga da je konačno vrijeme da se razluči ono što kazujem kao osoba s imenom i prezimenom, od mojeg backgrounda, bilo nacionalnog, bilo stranačkog. I vrijeme je da se kolektivizam kao logika razumijevanja odnosa među ljudima, stavi na stranu. Mi jesmo na putu stavljanja te logike na stranu, ali se i sada moglo pokazati, na primjeru nekih dnevnih novina, pritom veoma tiražnih, kako sve to može preko noći pasti u vodu. Ispadne potpuno nebitno kolika je bila razlika u izjavi mojoj i izjavi Dodikovoj o nekim stvarima, kao što je npr. pitanje tužbe pred međunarodnim sudom.
I ne znam kolika je šteta ovime nanesena Srbima u Hrvatskoj, ali znam da mi nećemo dopustiti da nam se ta šteta ispostavi na naplatu. Ovaj skup SNV-a pokazao je da mi imamo dovoljno snage da kažemo: "Nećete preko naših leđa." Nećemo dopustiti da nam se tovari ono što nam je tovareno tokom posljednjih 15 ili 20 godina, što nam je nametnuto da nosimo kao popudbinu. Neka to izvoli nositi onaj tko je neposredno odgovoran za to. Mislim da je u ovom slučaju još većom žrtvom ispala hrvatska javnost koja nije dobila priliku da sazna što se na tom skupu zaista događalo, što je tih 1700 ljudi tamo htjelo. A oni koji su tome kumovali, uobičajene novinarske muhe – ispričavam se zbog jezika – nažalost, ne zbog senzacionalizma, sluge su ponajprije mentalnog sklopa koji je stvaran dugo vremena i koji nije omogućio razlučivanje događaja s velikom važnošću, od incidenta kojega je tako i trebalo tretirati, kao incident. Bez obzira što je taj incident možda bio i namjerno izveden.
- Kako se mislite suprotstaviti takvim namjerama i nametanjima?
- Mislim da je dobar dio našeg medijskog prostora još uvijek potrebno učiti tome da onaj tko nešto kaže treba zadržati i pravo na kontrolu toga što je izrekao. Dosta se kanim izboriti za drukčiju kulturu komuniciranja u našim medijima i javnom prostoru uopće. Drugo, nakon ovog skupa, svim akterima koji su u njemu sudjelovali i doprinijeli da bude tako velik i značajan - a neki drugi da bude i predmet sporenja – pa tako i onima koji sutra budu gostovali na našim skupovima, jasno ćemo poručiti da mi sami upravljamo našim tribinama. Dat ćemo svima do znanja s kim imaju posla, i o čemu se smije govoriti na našim tribinama. S druge strane ćemo reagirati, kad ustreba, jer je posve neuobičajeno da vodeći ljudi države ne reagiranju na osnovi provjerenih informacija, nego na osnovi medijskih manipulacija. Ne na osnovi toga što je netko rekao, nego što je netko čuo da na plotu piše.
Kad Mesić prenagli
- Očito smatrate da je i Stjepan Mesić prenaglio?
- Nema puno ljudi u Hrvatskoj koji rade tako koristan posao za demokratizaciju i u Hrvatskoj i u regiji, kao što je predsjednik Mesić. Stoga nerado s njim ulazim u bilo kakvu vrstu rasprave, radije ga podržavam u onome što radi. Ali, volio bih da smo stvari razumjeli na drugačiji način, da je predsjednik osjetio da je on mene trebao zaštititi, a ne ja njega. Proteklih godina nije bilo mnogo ljudi koji su stali na stranu onih političkih nastojanja za koja sam se i ja zauzimao. Ovaj momenat, ovaj skup SNV-a, mogao je biti i jest bio kruna tih nastojanja, za koja je zaslužan i predsjednik Mesić.
Zaslužan je i sadašnji premijer u određenoj mjeri, jasno, ali to je prije svega bila prilika da netko od njih kaže: "Naši Srbi u Hrvatskoj imaju snage da teške posljedice rata rješavaju s našom pomoći, i ne treba im nitko sa strane držati lekcije o tome, iako je svatko dobrodošao da nam pomogne u našim zajedničkim naporima." Da je to bilo tako rečeno, mi bismo ostali iznad tih riječi koje su doprle sa strane. Nažalost, iz nekih razloga se ušlo u polemiku koja je po mome mišljenju trebala biti izbjegnuta. Hrvatske jest država, i Stipe Mesić je predsjednik države, a Dodik je premijer jednog entiteta. To je činjenica, ma kako on sebe doživljavao, i ma kako razni ljudi doživljavali taj entitet.
- Kako vi doživljavate njegov poziv Srbima u Hrvatskoj?
- Tokom svih ratnih godina često smo govorili, a u narodskoj maniri znao je to ponavljati sadašnji potpredsjednik vlade prof. Slobodan Uzelac: "Braćo, ne pomagajte!" Bilo je isuviše pomoći, naime, koja je bila protupomoć, znači, s kontraefektom. Treba reći, istine radi, kako Dodik ipak nije pozvao Srbe u Hrvatskoj na preseljenje, nego je rekao da mu se mogu obratiti, da im može biti oslonac. Ali, mi znamo da postoje otvorena pitanja u razumijevanju unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine. Mi znamo da su to osjetljiva pitanja i mislimo da bi bilo dobro da se rasprave o tome izbjegnu, posebno povodom velike skupštine SNV-a. Srbi u Hrvatskoj jako dobro znaju što je za njih značio Dayton. Značio je da nema pregovora, samo vojnih akcija. To što su se veliki dogovorili sa srpske i hrvatske strane, tako je imalo biti. Preseljenje.
Mi to jako dobro znamo i nema potrebe da nam itko s ma koje strane objašnjava što nam se dogodilo. Ne samo da znamo što nam se dogodilo, nego znamo i zašto nam se dogodilo. Ne samo da znamo zašto, nego znamo i kako. Znamo i s kakvim odnosom. Pamtimo bešćutnost s Miloševićeve strane i negativnu strast s Tuđmanove. Naši sugovornici zato moraju znati da mi svaku riječ važemo, čak i kad nam je jako teško. Ali to ne znači da želimo biti žrtve stereotipova i starih politika, što se dogodilo nakon ovog skupa. Neprihvatljivo je takvo licitiranje nad glavama ljudi koji dobro znaju što se dogodilo.
Ozbiljne teškoće
- Spomenuli ste namjerno izazivanje incidenta u Zagrebu, a prije toga i Sanadera u skoroj posjeti Dodiku. Što mislite o tezi, koja se također može čuti, da je taj incident bio zapravo obostrano poželjan, u interesu obojice? I nije li doista upotrebljiv za pokrivanje raznih drugih problema, kao što biva svaki put s raspirivanjem hrvatsko-srpskih napetosti?
- Nisam siguran je li zaista o tome riječ. Što se tiče manipulacije onim što se dogodilo nakon skupa, sasvim je sigurno to poslužilo za pokrivanje najrazličitijih stvari. Prvo, trebalo je pokriti Thompsona na Trgu bana Jelačića, i ponovni folklorni fašizam koji se manifestira na nekim skupovima. Trebalo je veliko okupljanje Srba poistovjetiti s tim. Na jednoj strani jedni, na drugoj drugi, i što se tu može...
Nadalje, u pravu ste da postoje ozbiljne teškoće u politici koja se ne tiče međunacionalnih odnosa, u privredi, recimo, u financijskim odnosima sa svijetom, u vanjskoj politici na području regije. Ta vanjska politika ne nalazi pravi odgovor i način za suradnju sa zemljama u regiji, podjednako sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, ili Crnom Gorom. Da nema privrednika, koji nalaze svoje puteve, ne bismo imali ni toliko. Prema tome, ovo doista jest poslužilo kao neka vrsta dimne zavjese, što se da iščitati iz toga koji su mediji sudjelovali u tome. Neki po inerciji vlastite medijske filozofije, a neki po inerciji vlastite medijske službe.
- Takve stvari događaju se ciklički, zato ih i nije teško prepoznati. Kroz višegodišnje razdoblje, to je mehanizam kojeg se po potrebi uvijek može oportuno pokrenuti, vratiti se na motive iz devedesetih, gurnuti aktualne neuspjehe u sjenu?
- Varaju se oni koji vjeruju da je to vječna i nepromjenljiva mogućnost. To je pokušaj održavanja stanja koje bi trebalo izgledati kao da je "gore" normalno, a "ispod" može u svakom trenu prokuhati. Pa onda kontroliramo i "normalnost", kao i onu donju temperaturu, "nenormalnost". To može donekle potrajati, ali odnosi u regiji počinju se mijenjati i ubrzavati, kao i odnos svijeta prema njima. Ako mi u Hrvatskoj ostanemo na staroj filozofiji, a ovaj incident je pokazao da ostajemo, jer je i prateća retorika stara, pa smo tako i olako nasjeli na nju, onda se bojim da ćemo kasniti, da ćemo se usporiti. S prvim ljudima u našoj državi želio sam razgovarati o tome što nam je činiti u novim okolnostima, nakon Kosova, nakon započetih reformi u BiH, nakon Tadićeve pobjede u Srbiji – koliko god ona krhka bila, ipak je donijela politički i psihološki prelom u Srbiji.
Sad je na nama pitanje možemo li s novim izazovima komunicirati prema starom repertoaru pristupa stvarima. Zanimljivo je da nam je Sveti Sinod ovom prilikom poslao jednog od najliberalnijih svojih episkopa, koji šalje jednu od najekumenskijih mogućih poruka. Međutim, nijedan građanin u ovoj zemlji nije mogao čuti tu poruku, osim onih u dvorani na skupštini SNV-a. Ali, mi umjesto toga prihvaćamo izazov Milorada Dodika, zato što se u svojoj prevelikoj okupiranosti bruxelleskim temama, i to prije svega tehničke i lobističke prirode, zapravo ne bavimo svojim stvarnim položajem ovdje, niti odnosima u regiji.
Koalicijske muke
- Prošlo je preko četiri mjeseca otkako ste obnovili vladajuću koaliciju s HDZ-om. Jeste li zadovoljni nastavkom suradnje?
- I dalje tražimo modalitet suradnje. Prethodno razdoblje je bilo naporno, posebno druga polovina. Morali smo mnogo toga izvlačiti. Očekivao sam da će sada biti ležernije, da će se uspostaviti i neka rutina komunikacije. Međutim, postoji vjerovanje kako je dovoljno da unutra postoji naš potpredsjednik vlade, na što mi iz SDSS-a nastojimo poručiti da je on član vlade odgovoran za politiku koalicijskih partnera, a koalicijski partneri moraju naći vremena za razgovor o koaliciji. Nažalost, još nismo podesili način rada koalicije.
- Je li vaša koalicija zbog toga ugrožena?
- Nije, ali ne bi smjelo proći puno vremena da se ti mehanizmi podese. Možemo razumjeti da se vladu trebalo konsolidirati u kadrovsko-tehničkom smislu riječi, da je trebalo požuriti pregovore s Europskom Unijom, da je trebalo riješiti i neka druga unutrašnja pitanja. Ali, za budućnost koalicije, mora se pronaći neki bolji modalitet djelovanja. U protivnom to može rađati nesporazume koje više nećemo znati riješiti.
- Vratimo se na još jedan detalj s početka ovog razgovora: Hrvatska je pred međunarodnim sudom tužila Srbiju za genocid u ratu, o čemu se sad puno raspravlja. Kako to komentirate?
- To je stvar koju je naslijedio još Ivica Račan. On je očito pod pritiskom haških obaveza pomislio da će javnu percepciju ublažiti ukoliko dopusti da se ta tužba i podnese. Koliko čujem, tužba je tad bila napisana na nekoliko listova papira, no oni koji su je pisali dobili su jako veliki novac za nju. Zatim su stvar preuzeli prof. Ivo Josipović i prof. Ivan Šimonović preuzeli posao, svjesni svih rizika koje on nosi. Upozoravali smo predsjednika države i predsjednika vlade da će Srbe u Hrvatskoj to staviti u posebno delikatan položaj. Tamo stoji da je Srbija odgovorna za etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj. Mi znamo da je Milošević, koji je vodio tadašnju SR Jugoslaviju, odgovoran za to... Ali, s kojim pravom je predsjednik naše države, Hrvatske, dogovarao s Miloševićem sudbinu moje obitelji i mog zavičaja?
Sad je tu što jest, moramo se nadati da će međunarodni sud naći najbolje rješenje koje će nama ostaviti mogućnost da se nosimo s tako naslijeđenom politikom, a nemam iluzija da će sud taj glavni posao riješiti umjesto nas. Mislim da će nam ga vratiti da se sami nosimo s tim, a ako ima pravde, tako i treba biti. O drugim aspektima i implikacijama toga još ne bih govorio, jer tek treba otvarati pravi prostor diskusije zato. Oni koji ga nabusiti i naprasito otvaraju, poput našeg gosta Milorada Dodika, čine to protiv približavanja naših ljudi.
Ispod žita
- Može li se usporediti par Tuđman-Milošević s parom Sanader-Dodik? I ako može, osigurava li mu legitimitet i SDSS?
- Obojica su vrlo pragmatični političari. Različiti po profilu i političkom habitusu, ali mislim da, ako bi odgovor na nove izazove hrvatsko-srpskih odnosa bilo obnavljanje konzervativnog saveza hrvatskog i srpskog vodstva, a kakav se ovih godina održavao ispod žita, kad je u pitanju povratak izbjeglica i neke druge stvari, to bi bilo vrlo opasno. To bi zaustavilo pozitivne procese koji su ipak krenuli u regiji. Ako dođe do krize u radu koalicije, međutim, vjerujem da to neće biti zbog te vrste odnosa, kao što nije došlo do krize niti zbog raspleta na Kosovu, kada smo međusobna neslaganja prevladali unatoč nekim bolnim momentima. Ako do razilaženja dođe, a nadam se da neće, bit će to zbog eventualnog neuspjeha reformi koje su Hrvatskoj neophodne. Zbog reforme pravosuđa, dakle, reforme socijalnog sektora, reforme u borbi protiv korupcije itd. Drugim riječima, može doći do krize ako osjetimo da vlada ne radi dovoljno za narodni interes.
- Da zaključimo s još jednim, netom okončanim procesom: Norcu i Ademiju. Što mislite o presudama i odjeku istih?
- Dobro je da takvi procesi idu i da naše pravosuđe ulazi u taj prostor, ali nije dobar način na koji se to medijski prati. Tu nema žrtava zbog kojih se sudi, nego se unatoč presudama žrtvom proglašava onaj tko je osuđen. Bilo eksplicitno ili uvijeno. Nakon što je nacionalna televizija popratila presudu, nije otišla u medački kraj da vidi što je s ljudima koji su ostali tamo, da porazgovara s njima. Nego je otišla u jednu lokalnu kavanu, u kraju osuđenog, gdje neki drugi ojađeni ljudi pričaju svoju priču. Implicirano je da naše pravosuđe radi ono što se od njega traži, ali – eto, što možemo – ipak se sudi onima kojima se ne bi trebalo suditi. Ako se tako nastavi, brzo ćemo shvatiti da ništa od toga nema smisla. Kako na jednoj, tako i na drugoj strani, sudski procesi moraju poslužiti ne samo tome da netko dobije kaznu za zločin, nego i da netko drugi tko možda jednom ubuduće to smjera počiniti, uvidi kako je to neljudski, ma kako sveti bili ciljevi zbog kojih bi to želio poduzeti.
autor
Igor Lasić
|
|||||||
