S Matom Arlovićem, bivšim istaknutim članom SDP-a, sada sucem Ustavnog suda Republike Hrvatske, razgovaramo o najavljenim ustavnim promjenama.
Premda rasprava već traje, ljudi se pitaju - zašto se ide u ustavne promjene?
- Osnovni je motiv potreba da se sam ustavni tekst prilagodi potrebama pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Motivi su ,dakle, prije svega vezani uz potrebu da Hrvatska uredi prava, obveze i odgovornosti oko odlučivanja o pristupanju EU, svoj odnos prema EU i neka druga pitanja koja su važna za završetak pregovora s EU-om prije ulaska u tu asocijaciju. To je osnovni motiv.

Kvalificirana većina - što je to i koliko ?

Jedno od najvažnijih pitanja jest ono o načinu na koji bi građani Hrvatske glasali o pristupanju EU - koja bi bila kvalificirana većina čiji bi glasovi dali “zeleno svjetlo” za ulazak Hrvatske u EU. Kako bi trebalo riješiti to pitanje?

- U sada važećem Ustavu o referendumu i potrebnoj kvalificiranoj većini objektivno ulazak u EU ne bi bilo moguće postići. Naime, Ustav kaže da krajnju odluku o ulasku u EU donose građani na referendumu, i to tako da se odluka smatra donesenom ako je za nju glasala natpolovična većina ukupnog broja birača. To praktički znači da bi minimum 77 posto svih upisanih birača morao izići na izbore i glasati “za”. To je nerealno i zbog toga je sasvim nužno izmijeniti tu odredbu Ustava i zatvoriti pitanje na način da je za odluku o ulasku u EU sasvim dostatno da na referendum iziđe natpolovična većina birača i da odluka bude donesena ako za nju glasa natpolovična većina izišlih birača.

Liberalizacija HNB-a

U kontekstu ulaska u EU postavlja se pitanje zatvaranja određenih poglavlja pristupnih pregovora, od kojih se neka mogu riješiti samo promjenom Ustava. Jedno od njih vezano je i uz (ne)mogućnost izručivanja osoba koje su počinile neko kazneno djelo zbog odredbe o neizručivanju svojih državljana.
- To je pitanje tzv. uhidbenog naloga i sada radna skupina traži rješenje da takve osobe mogu biti izručene ili Hrvatskoj ili zemljama EU-a. U Saboru se očekuje zakonodavna rasprava koja će otvoriti pitanje, da bi se bilateralnim sporazumom između država riješilo i to pitanje, što do sada nije bio slučaj.
Možete li pojasniti što se misli kada se govori o izmjenama Ustava vezanim uz pitanje Hrvatske narodne banke? To se pitanje ne spominje tako često u javnosti, no svakako ne znači da je manje bitno.
- Pitanje vezano uz položaj HNB-a traži veći stupanj liberalizacije Banke, ili preciznije rečeno da se otklone sve sumnje u moguću ovisnost HNB-a o bilo zakonodavnoj bilo izvršnoj vlasti. To se može regulirati ustavnom odredbom prema kojoj bi HNB bio odgovoran Hrvatskom saboru, odnosno da mora izvještavati Saboru. Četvrto pitanje odnosi se na Državnu reviziju koja bi trebala imati ne samo zakonodavnu poziciju kakvu ima u Hrvatskoj nego da se otvori i mogućnost da Državna revizija postane ustavno-pravni institut. Zbog toga se predlaže slična pozicija Državne revizije kakvu ima i HNB. Peto pitanje vezano je uz nadležnost naših sudova. Budući da će se ulaskom u EU otvoriti i potreba suđenja po zakonima EU-a (naravno, u skladu s našim zakonima i propisima), očito je i tu formulaciju trebalo preurediti i proširiti na način da se obuhvati i takva situacija. Osim ovih, ostala su i pitanja glasovanja građana EU-a kod nas za predstavništva lokalnih zajednica kada borave kod nas, odnosno glasovanje naših građana kada se nalaze na području zemalja EU-a kada su tamo lokalni izbori. To ne isključuje pravo da se priznaju i šira prava tim građanima - ovisno i internim propisima zemlje u kojoj se nalaze. Takva mogućnost bit će otvorena Europskim ustavom, pa treba ostaviti mogućnost za njenu primjenu. Uz to se otvara i pitanje da se omogući državljanima članica EU-a (pa tako i našim građanima) da biraju svoje predstavnike u tijelima EU-a. Uz to pitanje svakako treba urediti i pitanje odnosa i pravne regulacije odnosa između tijela EU-a i hrvatskih institucija i, naravno, pozicije zaštite prava i sloboda naših građana u odnosu na EU.
Što je s pitanjima koja su izvan ovog konteksta?
- U tom je pogledu sasvim jasno da su inicirana i pitanja Ustavnog suda, pitanja javnog bilježništva, dodatno preciziranje položaja Državnog odvjetništva, Državno-sudbenog vijeća. Pitanja koja su vezana uz odgoj i obrazovanje vezana su ne samo uz besplatno osnovno obrazovanje nego i uz obvezno srednjoškolsko obrazovanje, pa sve do pitanja koja zahtijevaju preciziranje sudjelovanja hrvatskih borbenih snaga u zemlji i izvan zemlje u situacijama kada je Hrvatska u određenim savezima koji održavaju mir i sigurnost, ali i u situacijama kada izvan saveza.
Koja od tih pitanja osobno podržavate?
-U načelu podržavam sva ova pitanja, iz jednostavnog razloga što je dobro da se o svima njima raspravlja u okviru institucija. Najbolje mjesto za to je Sabor, a dobro je i da povod za to budu ustavne promjene, jer je to mogućnost da se iz različitih aspekata ta pitanja raspravljaju i procijeni da li je njihovo značenje takve naravi da moraju biti regulirane i Ustavom. Ili one ipak nisu od značenja da moraju biti regulirane i uvedene i u Ustav nego se mogu riješiti drugim zakonskim aktima. U tom je kontekstu sasvim sigurno otvoreno pitanje da se raspravlja ne samo o sadržaju nego i preambuli Ustava. No, postoji i važan detalj o kome se treba voditi računa: činjenica je da sve te rasprave u krajnjoj liniji i u ovom sazivu našeg sabora imaju puni legalitet i legitimitet. Ali, ostaje ključno pitanje što će ući u Ustav? U Ustav će na kraju ući ono oko čega se postigne dogovor između zastupnika u Saboru iz pozicije i opozicije. Mislim da ćemo imati vrlo kvalitetnu raspravu.

Pitanja manjina

Koje je pitanje Vama osobno najzanimljivije?
- Osobno mi je najzanimljivije pitanje oko položaja nacionalnih manjina. Od onog da se kao autohtone manjine u preambulu Ustava uvedu Romi, Bošnjaci i Slovenci do toga da se taksativno nabroje sve manjine. Ovdje je dosta zanimljivo zamijetiti stvar koja se često propušta, a to je da preambula Ustava zapravo navodi dvije kategorije manjina: autohtone manjine koje su izrijekom navedene i sve druge manjine koje žive u ravnoporavnosti s hrvatskim narodom i one su u tom pogledu izjednačene.

Činjenica je da Ustav govori o ravnopravnosti svih nacionalnih manjina i etničkih zajednica, i u tom smislu ja ne bih imao ništa protiv stajališta, uostalom to sam svojedobno zastupao i sam dok sam bio član Sabora, da se pobroje sve manjine u preambuli Ustava, ali u tom slučaju postaje izlišna podjela nacionalnih manjina na autohtone i druge nacionalne manjine.

Druga činjenica koju treba imati u vidu jest da su neke manjine koje su propuštene, odnosno 1990. nisu smatrale da ispunjavaju kriterije da budu autohtona manjina, pa tako i Romi, ostale u sklopu “ostale nacionalne manjine”. I treće, tu je i pitanje kako se u javnosti kolokvijalno kaže “dopunskog prava glasovanja nacionalnih manjina” - tu već sada imamo mogućnost da nacionalne manjine mogu birati svoje predstavnike, jer smo tu mogućnost već razradili u Ustavnom zakonu o nacionalnim manjinama. Ovdje sada vidimo (čitajući prijedloge koje objavljuju mediji) mogućnost da se dopunski glas manjina pokuša iskazati kao drugi glas nacionalnih manjina, pa se tu otvara pitanje s ustavno-pravnog aspekta da li je onda moguće govoriti o općem i jednakom biračkom pravu, ili je to privilegirano pravo nacionalnih manjina u političkom pogledu.

To je vrlo široko i ozbiljno pitanje koje ima i drugu dimenziju: pripadaju li pripadnici nacionalnih manjina i određenim političkim opcijama, jer pripadnik nacionalne manjine u isto vrijeme može biti i pripadnik određene političke stranke, pa će zato ovo pitanje u raspravama izazvati veliki interes. Vjerujem, neovisno o tome koje će se rješenje prihvatiti, dobro je da se ta rasprava odvija u Saboru. To pitanje samo po sebi nije nužno pitanje zbog koga se mora mijenjati Ustav, jer je u Ustavu taj prostor otvoren. Ovo pitanje treba urediti u Zakonu o pravima nacionalnih manjina i eventualno da se dodatno razradi u izbornom zakonodavstvu. Naravno, ne treba bježati da se to pitanje regulira i Ustavom.

Vesna KLJAJIĆ