P: Gdje i kada ste rođeni?
Š: Rođen sam 2. svibnja 1959. godine u Zagrebu.

P: Koju ste osnovnu školu pohađali?
Š: Pohađao sam Osnovnu školu Matka Laginje; od petog razreda počinjalo se sa klasičnim programom, odnosno s latinskim jezikom, a nešto kasnije i s grčkim.

P: Koju ste srednju školu pohađali?
Š: Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj u Zagrebu.

P: Koji predmeti su vam bili najdraži i zašto?
Š: Filozofija i sociologija, jer su me zanimali, i tjelesni jer me veselilo da se mogu negdje i ispuhati.

P: Kada i kako ste se odlučili za pravni studij?
Š: Sredinom srednje škole sam već bio prilično uvjeren da ću studirati pravo, čak sam za maturalni rad u srednjoj školi obrađivao temu smrtne kazne, kojoj se iznimno protivim. U to se vrijeme u SFRJ smrtna kazna ne samo izricala, već i izvršavala.

P: Koji su vam tijekom studija bili najzanimljiviji, a koji najteži predmeti?
Š: Zanimala me Teorija, Kazneno i po području bavljenja Međunarodno pravo. Nisam volio predmete gdje je trebalo učiti iz jednog udžbenika i memorirati detalje.

P: Znači, možemo pretpostaviti da ste manje voljeli povijesne predmete koji sadrže velik broj  podataka?   
Š: Pa ne ako se povijest shvati široko, kao opća kultura, taj aspekt me zanimao. Možda je i u povijesnim predmetima bilo razlika između ondašnjeg i današnjeg, no to vi znate bolje nego ja. Nisam volio pripremati ispite tako da memoriram previše detalja, više su me zanimali predmeti gdje sam mogao malo razmisliti i povezivati stvari.

P: Jeste li bili član koje studentske udruge?
Š: Jesam. Bio sam urednik Paragrafa, koji je u to vrijeme bio studentski list Pravnog fakulteta i član uredništva Pravnika.

P: Jeste li možda objavljivali kakve radove u časopisima?
Š: Sjećam se dva rada iz Pravnika. Prvi se odnosio na moralne i pravne dileme jednog mogućeg slučaja - zgodna špekulacija o izmišljenom događaju te njegovoj pravnoj kvalifikaciji: je li to nužna obrana ili krajnja nužda? Taj rad se pokazao kao iznimno opasan jer sam ga napisao u koautorstvu s kolegicom koja je razmjerno skoro postala moja supruga. Drugi rad sam napisao u koautorstvu sa profesorom Potočnjakom. Zanimljivo je da je u tom radu, napisanom prije više od četvrt stoljeća, iznesena ideja o tome kako reformirati pravni studij vrlo slična današnjem konceptu Bolonjskog procesa: koncentrirana nastava, polaganje ispita odmah nakon što se odsluša i slično. Bila je to ideja da se nastava vrati na Pravni fakultet, dakle da se vežu ispiti i nastava te studij ubrza i učini poticajnijim i zanimljivijim.

P: Kamo ste izlazili kao student?
Š: Ja sam, zapravo, volio birtijice. Jedna od njih bila je u Medulićevoj, zvala se Kalnik, a jedna je bila u Ilici i zvala se Dalmatinac. Dakle, volio sam onakve birtijice u kojima se može sjediti, nešto pijuckati i razgovarati - to mi je uvijek bilo draže nego mjesta koja su bila pretjerano bučna. To je bio moj moj tip izlaska kakav sam najviše volio.

P: Ispričajte nam neku zanimljivu zgodu iz vaših studentskih dana!
Š: Postojala je zaklada s imovinom koju je legendarni profesor Eisner nakon svoje smrti ostavio darovitim slušačima Pravnog fakulteta koji su bili lošeg materijalnog statusa. Zaklada je obuhvaćala, između ostaloga, i jednu krasnu kuću. Njegova je ideja bila omogućiti darovitim studentima kojima je potrebna pomoć da se njome koriste. U to vrijeme krenula je akcija da se ta kuća uključi u stambeni fond Pravnog fakulteta, odnosno da se podijeli na stanove koji bi se onda prema određenom kriteriju dodijeljivali nastavnicima. Bio sam na čelu studentskog izaslanstva u Znanstvenom vijeću Pravnog fakulteta i bio sam strašno protiv toga te vodio akciju da ta imovina ostane studentima. Na jednom dramatičnom vijeću vrlo tijesno smo se ipak uspjeli izboriti da ta imovina ostane slušačima Pravnog fakulteta. Nakon te, uvjetno rečeno, studentske pobjede, jedan mi je nastavnik Pravnog fakulteta prijateljski rekao da se čuvam jer se priča da nikad neću završiti Pravni fakultet. Kao što vidite, to se nije pokazalo sasvim točnim. Što se Zaklade Eisner tiče, kada je tadašnja generacija koja je predstavljala studente u Vijeću otišla sa fakulteta, kuća je ipak otišla u fakultetski stambeni fond.

P: S koliko se stranih jezika služite aktivno, a s koliko pasivno?
Š: Potpuno sam samouvjeren samo u engleskom. Mogu se snaći sa njemačkim i talijanskim, a kad mi „zagusti“ i moram nešto pročitati, zbog poznavanja latinskog i donekle talijanskog mogu „šepati“ na francuskom i djelomično španjolskom. Međutim, ako se radi o nečem ozbiljnijem moram potražiti pomoć.

P: Kada i zašto ste se odlučili baviti diplomacijom?
Š: Ja se za to zapravo nikada nisam odlučio. To je bio donekle splet okolnosti. Godine 1991. sudjelovao sam kao dragovoljac u Domovinskom ratu i obzirom da nisam bio baš neki veliki ratnik, postao sam pregovarač. Ti su me pregovori o primjeni međunarodnog humanitarnog prava na kraju pomalo neočekivano doveli do diplomacije.

P: Tijekom svoje karijere obnašali ste niz važnih i odgovornih dužnosti (sudjelovanje u pregovorima o primjeni međunarodnog humanitarnog prava na sukob u bivšoj Jugoslaviji i   traženju nestalih osoba, pomoćnik ministra vanjskih poslova za konzularne i međunarodnopravne poslove, pomoćnik ministra vanjskih poslova za multilateralu, zamjenik ministra vanjskih poslova, veleposlanik i stalni predstavnik RH pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, predstojnik Katedre za opću teoriju prava i države, prodekan Pravnog fakulteta u Zagrebu, prorektor za međunarodnu i međuinstitucijsku suradnju Sveučilišta u Zagrebu...); koja dužnost za vas ima posebno značenje i čime ste se najradije bavili? Ispričajte nam neku anegdotu vezanu za poslove koje ste obavljali!
Š: Na ovo je pitanje teško odgovoriti. Vjerojatno je najvažnija moja dužnost bila predsjedanje Gospodarskim i socijalnim vijećem Ujedinjenih naroda 2002. godine. U formalnoj hijerarhiji to je treće mjesto u sustavu Ujedinjenih naroda. U biti, to i nema takvu težinu, ali se ipak dosta toga korisnog moglo napraviti. Najviše adrenalina osjećao sam za raznih pregovora u vrijeme Rata. Na jednim pregovorima u Budimpešti pod kodnim nazivom Svi za sve, o uspjehu pregovora, koje sam u sadržajnom smislu vodio, ovisilo je hoće li ili ne na stotine ljudi izaći iz zatočeništva. Neki od njih bili su bez ozbiljnih pravnih argumenata osuđeni na zatvorske, a neki čak i na smrtne kazne. To je bilo ono što sam najintenzivnije doživljavao.Međutim, najviše se ipak volim baviti znanstvenim radom i pisati. Što se nastave tiče, uvijek sam volio raditi u manjim grupama s pametnim studentima.

A što se anegdote tiče... Mjesto radnje Ženeva, vrijeme - Rat. Pregovara se oko humanitarne pomoći za izravno ugroženo stanovništvo Bosne i Hercegovine. Pregovaraju sukobljene strane u BiH, a SRJ i Hrvatska su promatrači - sve skupa se odvija pod okriljem Međunarodnog odbora Crvenog križa. Pregovori su vrlo teški, traju cijelu noć i završavaju negdje oko pet ujutro. U pet sati konačno se postiže suglasje o tome što i kako učiniti te pada dogovor  da odemo u hotele, operemo zube, umijemo se i otuširamo te da se u devet ujutro vidimo na potpisivanju sporazuma kojeg će do tada osoblje Međunarodnog odbora Crvenog križa pripremiti. Devet je sati, neka od izaslanstava dolaze u dvoranu, međutim, predstavnici jedne od tri bosanske strane se ne pojavljuju. Vrijeme prolazi, već je pola deset i polako kreću špekulacije da su možda stigle dodatne instrukcije od Miloševića, možda je on rekao ‘ne’ i sl. U deset sati već zvone telefoni, predstavnici iz Ženeve zovu svoje predsjednike, premijere, traži se intervencija i pritisak trećih država, Europske unije, SAD-a. Oko jedanaest sati pojavljuju se dva crvena, zajapurena čovjeka sa cekerima i kažu: “Oprostite, mi smo bili u shoppingu pa smo se malo izgubili, a baš ne znamo jezik.”

P: Kroz bavljenje diplomacijom upoznali ste mnoge političare i javne osobe. Tko vam je od njih ostao u najboljem sjećanju?
Š: Najviše mi se svidio Bill Clinton. Bio je dobar predsjednik za svoju zemlju, a imao je i vrlo pozitivnu međunarodnu rolu. I sada kada više nije predsjednik i dalje je aktivan sa raznim inicijativama, od humanitarnih do socijalnih, pri čemu koristi svoju karizmu za globalnu korist.

P: Predstavite nam svoj predmet u par rečenica!
Š: Kao prvo, on je uvodan. To znači da se u okviru tog predmeta studenti prvi puta susreću s osnovnim pravnim kategorijama. Nadalje, on je općenit na način da pokušava generalizirati ono što je zajedničko različitim pravnim disciplinama, ono što je zajedničko za pravo jučer, danas i sutra, za pravo u Hrvatskoj i u svijetu. Na katedri ga pokušavamo predavati tako da studente potakne na razmišljanje o pravu, pravdi i društvu.

P: Zašto je važna opća teorija prava i države?
Š: Teorija je važna jer je ona temelj pravne znanosti. Ako pravo hoće biti znanost, onda mora postojati mogućnost izvođenja nekih generalizacija, a to je upravo ono čime se OTPD bavi. Što se pragmatičkog aspekta tiče, Teorija je dobra investicija. Tko dobro nauči OTPD lakše će se snalaziti u labirintima pozitivnopravnih disciplina i na usmenim će ispitima uvijek moći impresionirati profesore i svoje znanje prezentirati na najbolji mogući način.

P: Koja je vaša vizija odnosa student-profesor? Volite li da vam studenti dolaze na konzultacije? S kakvim vam se pitanjima mogu obratiti?
Š: Konzultacije su sveto pravo studenata, odnosno vrijeme kada je nastavnik dužan biti na raspolaganju. Smatram da je pitanje korektnosti svakog nastavnika da barem u to vrijeme zaista i bude dostupan studentima. Mene kao nastavnika najviše veseli kada studenti dolaze kako bi saznali nešto više o nečem što ih zanima.

P: Koja je prema vašem mišljenju važnost predavanja?
Š: Zagovaram slobodu, na svojim predavanjima ne kontroliram prisutnost studenata, ali smatram pitanjem časti da predavanjima privučem studente da ih slušaju. Predavanja su idealna prilika da se neke stvari koje pišu u udžbenicima povežu sa stvarnošću i da se materija sadržana u knjigama oživi, ostvari interakcija sa studentima te da ih se potakne na razmišljanje.

P: U 2005. godini, godini reforme studija i uvođenja Bolonjskog procesa, obnašali ste dužnost prodekana Pravnog fakulteta. Kakav je vaš stav prema Bolonji? Koje su prema vašem mišljenju prednosti, a koji su nedostaci Bolonje?
Š: Bolonja ima dvije prednosti: kao prvo ona postavlja odnose u visokom obrazovanju na način da se studenti stavljaju u središte obrazovnog procesa. Cilj je da se kroz rad u malim grupama i interakciju osigura kritičko savladavanje materije. Osim toga, Bolonja je dobar izgovor da se uklone nedostaci visokog obrazovanja i unese malo živosti u naš obrazovni sustav, da se poveća horizantalna mobilnost studenata i ujednačavanje obrazovnih programa. Problem Bolonje, općenito u RH i na Sveučilištu u Zagrebu, a posebice na Pravnom fakultetu su nedostatak pretpostavki da se Bolonja ostvari. Mali broj nastavnika, nedostatak prostora - sve su to prepreke uspješnom provođenju Bolonjskog procesa. Bolonja mi se sviđa, ali ona se ne bi trebala shvatiti kao kruta birokratska luđačka košulja, već prije svega kao proces unaprijeđenja nastave na sveučilištima. 

P: Postoje li neke nove tendencije u provođenju Bolonjskoj procesa?
Š: Ako uspijem u onome na čemu sada radim, broj studenata koji sudjeluju u međunarodnim razmjenama trebao bi se udeseterostručiti. U tom pogledu najviše zaostajemo za europskim standardima. Vrijeme koje studenti provedu u inozemstvu i ispiti koje tamo polože trebali bi se priznavati na našem Sveučilištu Nove generacije studenata živjet će u Europskoj uniji te je za očekivati da će morati primjenjivati neke zajedničke standarde, pravne okvire i pravila - stoga smatram kako je pozitivno da se s njima upoznaju već sada, i to na onim pravnim fakultetima država koje su već članice Unije. Na taj način studenti ne samo da investiraju u svoje znanje, već daju značajan doprinos svojoj zemlji i njezinoj boljoj budućnosti.

P: Kakav je vaš stav prema skriptama?
Š: Mislim da je dobro i korisno da studenti rade razne vrste skripti koje im služe za lakše polaganje ispita. Međutim, smatram da nije dobro skripte shvatiti kao supstitut za udžbenike jer iz njih studenti često bez razumijevanja cjeline memoriraju podatke kao iz telefonskog imenika. To najviše šteti samim studentima, ali ne govori dobro niti o nastavniku koji ispit održava na takav način da je za njegovo polaganje dovoljno naučiti dvadesetak stranica.

P: Jesu li po vašem mišljenju uvjeti za studij bili bolji u vrijeme kada ste vi bili student ili sada? Usporedite PF iz tog vremena i današnji PF.
Š: U moje su vrijeme kapaciteti studentskog standarda, u odnosu na ondašnji način života, bili bolji nego danas: bilo je relativno više mjesta u studentskim domovima, Studentski centar je bio bolje uređen i sl. Mislim da je nužno da grad, Sveučilište pa i ministarstvo i vlada na tom području naprave novi iskorak - u zadnjih dvadeset godina nije izgrađena niti jedna nova studentska soba, a broj studenata se udvostručio! Što se tiče današnjih komparativnih prednosti, istaknuo bih prednosti interneta, posebno pristupa različitim bazama podataka. Nadalje, valja istaknuti i brojne stipendije za studij u inozemstvu, mobilnost studenata i slično.

P: Koliko je prema vašem mišljenju značenje ambicije i motivacije u studiranju? Što je bila vaša motivacija i jeste li bili ambiciozni?
Š: Ambicija i motivacija iznimno su važne. Ima nekih studenata koji su toliko “nabrijani”, motivirani i ambiciozni da bi njhov uspjeh mogao zaustaviti jedino metak u čelo, ali većina nije takva. U većini studenata potrebno je razbuktati vatru koja već tinja u njima. Mislim da je to velika zadaća nastave, nastavnika i predavanja. Studente se na predavanjima ne smije trerirati kao prazne posude u koje nastavnici liju svoju profesorsku mudrost, već poticati na samostalno razmišljanje.

Što se mene tiče, moram reći da me pravo uvijek zanimalo. Dakle, imao sam određenu unutarnju motivaciju. Odgovarao mi je pomalo boemski pristup studiranju - neki su mi se predmeti jako sviđali pa sam čitao i onu literaturu vezanu za te predmete koju nisam trebao. Kasnije, na četvrtoj godini, motiviralo me to što sam se oženio i imao kćer. Supruga i ja bili smo na istoj godini i uspjeli smo, bez obzira na brojne teškoće, ne samo diplomirati u roku, nego i biti među najboljima u našoj generaciji.

P: Što biste poručili brucošima koji su upisali Pravni fakultet?
Š: Da imaju šansu - da imaju sjajnu šansu. Hoće li tu šansu iskoristiti ovisi o njima. To je šansa za puno toga: da razvijaju svoje akademske interese, da se opskrbe intelektualnom municijom za sve životne i profesionalne izazove koji ih čekaju kad završe fakultet, šansa da se dobro zabavljaju, da uživaju u studentskom životu i da uz to budu uspješni. To je ono što bih im preporučio i želio.

Par brzopoteznih za kraj:

-vaš hobi?

Čitanje i pas. Imam retrievera Nitu, divnu kujicu, neizmjerno simpatičnu i dobru. Budi me sve ranije - nastojim se tome opirati, sad smo došli do 6:15 i negdje ću morati postaviti granicu.

- vaš omiljeni film?

Nisam siguran da ga znate - Leptir (Papillon). To je film kojeg smatram odom slobodi. Radi se o bijegu iz zatočeništva.

-najdraži redatelj?

Ima više redatelja koji me fasciniraju. Sviđali su mi se avangardni redatelji - Buñuel, Kurosawa, a volim i Woodyja Allena.

-najdraža/i glumica/glumac?
Dugo se ne oduševljavam glumicama pa sam povijesno zaostao na Sophiji Loren. Od glumaca me impresionirao Peter O'Toole, a volio sam gledati i Dustina Hoffmana.

- vaša najdraža knjiga?

Rane knjige - Mali princ i Djevojčica sa šibicama. Mislim da je ta priča napravila više za socijalnu osjetljivost kroz stoljeća nego što su to napravili veliki doktrinari društvenih pokreta.

- koju vrstu glazbe volite?

Najviše volim blues i etničku muziku, pogotovo afro-kubansku.

- vaša omiljena grupa?

Nekad sam jako volio slušati Jethro Tull, a danas me od naših izvođača jako znala veseliti Tamara Obrovac.

- vaše najdraže jelo i piće?

Općenito jako volim jesti pa mi je teško izdvojiti. Ali kada bih morao jedno jelo jesti svaki dan, izabrao bih bosanski lonac - šaren, dinamičan, puno sastojaka. Najdraže piće sigurno bi mi bilo neko dobro vino.

-crno ili bijelo vino?

Da. (smijeh)

- bavite li se kakvim sportom?

Aktivno i natjecateljski sam se bavio atletikom i to trčanjem na 100 metara. Osim toga, bavio sam se i košarkom i tenisom. Međutim, jedno po jedno je otpadalo. U jednom trenutku trebalo je izdvojiti više vremena za treninge atletike negoli sam bio spreman izdvojiti. Na košarci sam udesio zglobove pa je i to otpalo, a u zadnje vrijeme imam problema sa koljenima pa mi je i tenis sumnjiv kao hobi. Sada tu i tamo rekreativno jedrim i lovim na pušku, ali na dah.

-vaš omiljeni klub/klubovi?

Od nogometnih klubova to je Dinamo, za Dinamo sam i trčao kao atletičar. Omiljeni sport mi je uvijek bila košarka, ali spadam u onu frustriranu generaciju koja se naviknula na briljantnu košarku pa me srce boli kada gledam današnju Cibonu ili hrvatsku reprezentaciju. Sada sam se polako uvjerio da mene zapravo zanima nogomet i volim gledati našu reprezentaciju zato što igra dobro, maštovito i prepoznatljivo.

- koja vam je strana država/grad koju ste posjetili ostala u posebnom sjećanju?

Najbliskiji odnos imam s New Yorkom- proveo sam šest godina u samom New Yorku i još jednu godinu u susjedstvu. U zadnjih petnaest godina svake sam godine bar kraće razdoblje proveo u tom gradu.

- vaša omiljena latinska izreka?

Ne bih želio zvučati patetično, radije bih neku ironičnu, ali mislim da per aspera ad astra ima smisla. Da bismo uživali u nečemu, moramo platiti ceh. Danas treba investirati u nešto što će te jako veseliti sutra.

-koje dnevne novine i časopise čitate?

Ne stignem ih uvijek pročitati, ali svaki dan barem prolistam  Jutarnji, Večernji, Novi list i Slobodnu Dalmaciju. Uz to tjedno prolistam Globus, Nacional i Feral. Kad sam došao na Sveučilište, svi su bili malo začuđeni da želim baš sve to čitati, ali mislim da je vrlo korisno informirati se o onome što te zanima iz različitih kutova, a kod naših dnevnih i tjednih listova ti su kutovi zaista vrlo različiti.

    Intervjuirali:
Mario Kantoci

Dino Simonoski Bukovski

datum objave: nepoznat

Studentska udruga Pravnik - pravnik.hr