Objavljivanjem razgovora s kandidatom za predsjednika Republike Hrvatske Dr. Miroslavom Tuđmanom namjera nam je približiti stajališta Dr Tuđmana javnosti. U skladu s već posve uobičajenom kampanjom nasrtanja na sve pojedince (ili pak njihovo ignoriranje) koji ne pripadaju 'liberalnom' dijelu političke scene mediji se već pripremaju za intenzivnu fazu kampanje koja će početi s krajem ljeta ove godine. S vremenom, u nas se uobičajilo objavljivati izborne intervjue s takvim 'manje poželjnim kandidatima' uglavnom kako bi se dobila platforma za njihovu istovremenu diskvalifikaciju; obično odmah u komentaru samog razgovora dok se o meritumu stvari ne razgovara gotovo nikad. Meritum, odnosno program posve je nebitan jer je kandidat ionako unaprijed diskvalificiran budući se ne uklapa u trenutnu raspodjelu moći u vezi s vladajućim političkim svjetonazorom.

Na hrvatskoj političkoj sceni trenutno prevladava tendencija da se šuti o alternativama, bez obzira radilo se tu u članstvu u EU, unutrašnjoj politici, strateškom planiranju ili sigurnosti države (u čemu je fizička sigurnost samo malen dio). Zbog takve medijske politike svim kandidatima koji nisu u suglasju sa sadašnjom političkom garniturom bit će vrlo teško razborito i jasno obrazložiti njihove političke programe.

Namjerno upotrebljavajući sintagmu 'manje poželjnim kandidatima' izbjegavamo pojam 'opozicija' jer on u hrvatskim okolnostima ima u dobroj mjeri drugačije značenje od uobičajenog. U Hrvatskoj, opozicija stranci na vlasti jest SDP pri čemu između vlasti i opozicije nema nikakvih praktičnih razlika, kako u unutrašnjoj tako i u vanjskoj politici. Ovaj političko-medijski igrokaz vrlo je opasan za budućnost države jer u dobrom dijelu populacije stvara utisak da smo sudionici korektne političke utakmice i raznih programa. U stvari, radi se o režiranoj predstavi kojoj je cilj da pravu opoziciju izgura s medijske scene i tako onemogući bilo kakve sadržajne promjene u bilo kojem aspektu državne politike. Imajući dakle namjeru omogućiti pristup javnosti ovoj 'drugoj opoziciji' objavljujemo ovaj razgovor s Prof. Dr. Miroslavom Tuđmanom.

Čim ste objavili svoju kandidaturu pojavila se vijest da ste kandidat 'desnice'. Kako tumačite tu kvalifikaciju? .

U našem političkom životu termini ‘lijevo’ i ‘desno’ opterećeni su komunističkim naslijeđem i u tom smislu desno ne označava sadržaj onoga na što se odnosi već se tu radi o diskvalifikaciji. Ti termini nisu primjereni našim uvjetima tj ne objašnjavaju ništa. Bilo je vremena kad su me zvali ‘ljevičarem’ (u vrijeme formiranja Socijalno demokratske stranke s Vujićem; 1989) međutim mi smo se razišli jer je moj angažman postojao samo zato da pokažem da sam za višestranačje a ne za komunistički sustav u kojem smo dotad živjeli. Odmah nakon prvih demokratskih izbora ja sam se udaljio od te stranke, sudjelovao sam od samog početka kao dragovoljac u obrani Hrvatske, dok je stranka prešla na Račanovu stranu. Ono što možda najbolje oslikava moj politički stav jest ideja socijalne pravde i socijalnog društva koja je ideja lijeve opcije ali to je i ideja HDZovog programa. Razlika između mene i prave lijeve opcije jest u tome što ja mislim da se takav program ne može ostvariti bez države. Današnja lijeva opcija koja vlada Hrvatskom i manipulira političkom scenom ide primarno za negiranjem države odnosno ide se s tezom da nekakvo civilno društvo može zamijeniti državu odnosno preuzeti njezinu ulogu. Pri tom ne mislim da organizacije civilnog društva nemaju svoju ulogu ali ta uloga nije u preuzimanju uloge države od strane institucija civilnog društva. To su bedastoće.

Očito je međutim da se s ovim 'desno' i 'lijevo' proizvode ili održavaju podjele ali se proizvodi i konfuzija u javnosti koja je u stanju povjerovati da ti pojmovi i u ovim našim uvjetima imaju sadržaj koji im se uobičajilo pripisivati u europskoj političkoj praksi. Kakvo biste značenje pripisali ovim pojmovina tj podjeli na 'lijevo' i 'desno' danas u Hrvatskoj?

Ta je podjela relikt i ne znači ništa. Naime, u posve nedavnoj prošlosti 'lijevi' su bili za Jugoslaviju dok su 'desni' bili za Hrvatsku. Danas su svi 'za Hrvatsku' a ipak postoje i lijevi i desni. Politička se scena svela na dvije stranke.

HDZ sebe zove 'desnim centrom' a tu su još i Socijaldemokrati tj SDP odnosno 'lijevi centar'. U praksi je nemoguće uočiti nekakvu razliku među njima. Vidite li vi nekakvu razliku među njima; barem u njihovom programu kad je već razlika u praksi tako teško uočljiva?

U vanjskoj politici obje stranke su se izjednačile; među njima nema razlike. Ni za jednu od stranaka nema alternative ulasku u EU a time je u demokratski život u Hrvatskoj u velikoj mjeri uništen. Stav da u nečemu nema alternative posve je pogrešan jer svako suvremeno društvo ima mnoštvo opcija na kojima gradi svoju budućnost. Da ne bi bilo nesporazuma, ja mislim da Hrvatska jest Europa, držim da je EU politička organizacija i jesam za Europsku uniju ali ne pod sadašnjim uvjetima koji se sastoje od rasprodaje nacionalnih vrijednosti i nacionalnih interesa kako se to radilo dosad. Što se tiče razlika između HDZ-a i SDP-a kao najjačih stranaka one se razlikuju jedino u profilu članstva. Temeljne postavke politike obiju stranaka kao i vanjske politike posve su jednake. U unutrašnjoj politici jednako tako nema bitnih razlika jer su obje stranke pristale na podanički položaj u odnosu na europsku politiku. Oba premijera (Račan i Sanader) odlazili su a Sanader i danas odlazi u Bruxelles te na povratku u zemlju govori kako je Hrvatska dobila ‘domaću zadaću’ i da ćemo učiniti sve kako bismo je dobro ‘izvršili’. Posljedica toga jest da u svim ministarstvima sjede predstavnici stranih država tj stranih centara moći koji de facto određuju što Hrvatska mora a što ne smije uraditi na ovom ili onom planu. Tragična je činjenica da danas u Hrvatskoj nema strukture koja se bavi planiranjem razvoja. U MVP-u, u Ministarstvu obrane, u obavještajnim službama, nema analitičih servisa koji rade procjene na kojima se promišlja politika a do takve situacije dovela je i SDPova i HDZova koalicija. U tome su stranke izjednačene. Na žalost, prijenosi saborskih sjednica pokazuju političku nekulturu gdje se uopće ne vode principijelne diskusije uz uvažavanje teza protivnika već je stav da se a priori bude protiv argumenta protivnika. Tu nema razgovora a nema ni sadržajne politike.

Kakvog npr. ima smisla situacija u kojoj postoji sistem subvencija u poljoprivredi koje se (tvrdi se zbog) pritisaka iz EU stalno smanjuju, za koje seljaci tvrde da se uopće ne isplaćuju a SDP napada cijeli sistem s tezom da ‘nije europski’ te prijeti ukidanjem svih subvencija, dođe li na vlast. Što stoji iza ovako konfuzne (iako s obje strane slične) politike zahvaljujući kojoj trošimo milijarde Eura godišnje za hranu?

U prvom redu, sve su to potezi tj zadaće koje su došle izvana. Pola proračuna EU odnosi se na poljoprivredne subvencije a istovremeno traži se od Hrvatske da ih ‘ukine’ prije ulaska u EU? Evo još primjera koji pokazuju kako su druge države rješavale problem ‘europskih’ zahtjeva tijekom procesa pridruživanja Uniji: Poljska je potpisala da će stranci moći u Poljskoj kupovati zemlju tek dvanaest godina nakon ulaska u EU, Finska je izborila pravo da stranci ne će moći kupovati zemlju na otocima (a cijela zemlja se sastoji od jezera i otoka!); Malta je odbila dozvoliti rastavu braka... Svatko brani neke svoje vrijednosti ili specifičnosti. S druge strane, kad se potpisivao sporazum o pridruživanju i stabilizaciji, Hrvatska (Račan) potpisala je da će stranci moći kupovati zemlju u Hrvatskoj od 1.1 2009; dakle bez obzira hoće li se ili ne će država tada nalaziti u EU. U procesu pridruživanja tj takozvanih pregovora Hrvatska je potpisala sve što je pred nju stavljeno. Danas se ne želi reći da iza zatvorenih vrata zapravo traže zatvaranje brodogradilišta da ne budu konkurencija europskima. Vratimo se na poljoprivredu: kod nas se poljoprivredom bavi 13% stanovnika a u EU je to 3%; proizlazi da bi mi morali smanjiti poljioprivredno stanovništvo za dvije trećine! U nas se ne želi otvoreno reći da je to zahtjev moćnika Europske Unije. Mi nemamo svoju koncepciju razvoja. Negdje par milijardi dolara se troši na uvoz hrane. I s malim gospodarstvima bi se to moglo riješiti; za to ne trebaju velika gospodarstva. Za to treba imati vladu s vizijom i strategijom razvoja i snagom da to provede bez obzira na pritiske izvana. Tako je to i s brodogradnjom, i s poljoprivredom, i Zerpom i odnosima sa Slovenijom.

Prije godinu dana objavljen je u jednoj poslovnoj publikaciji članak u kojem se predlaže da mi jednostavno trebamo ljude sa sela raseliti i napraviti tamo velika gospodarstva. Iako na to nije bilo komentara, ono što se događa na selu vodi u tom smjeru. Kakvog smisla ima sve to?

Nema nikakvog smisla. Njemačka je nedavno sklopila sporazum s Hrvatskom prema kojem se telad iz Njemačke transportira u okolicu Rijeke, tamo se tovi do određene težine a potom se odvozi natrag u Njemačku. Kako je moguće da je to isplativo Njemačkoj a nije Hrvatskoj? Mi smo naše govedarstvo uništili, fond je sve manji i manji a sve je to rezultat modela velikih gopodarstva koji u nas ne može funkcionirati a koji se namjerno gura jer je ‘europski’.

Hrvatska je deindustrijalizirana, ekonomija ovisi o turizmu kao što prihod konobara ovisi o gostu koji će možda, a možda i ne će, otvoriti vrata. Razvojnih planova nema a ne zna se ni što bi oni trebali biti. Hrvatska je u trajnoj krizi. S druge strane, i svijet tj Europa ušli su u krizu koja bi mogla biti dugotrajna. Može li se u takvoj situaciji uopće preživjeti bez spoznaje o vlastitim, dakle specifičnim potrebama i interesima?

Ova kriza nije ekonomska kriza već je kriza vrijednosti. To je strukturna kriza koja se može rješavati samo na nekim novim osnovama. Financijski sektor previše manipulira i bezobzirno nameće profit kao temeljnu vrijednost: seli kapital s jednog kraja svijeta na drugi u potrazi za jeftinijom radnom snagom ne vodeći računa o socijalnim i političkim posljedicama. Međunarodna financijska moć smatra sve može kontrolirati. Dio takva bahata ponašanja osjećamo i mi. S druge strane, u nas dominira socijalistički mentalitet (lako je stvoriti instituciju ali je teško iz nje iščistiti socijalistički mentalitet). Istovremeno, vanjski centri moći gledaju svoje interese u Hrvatskoj svjesni da će Hrvatska potpisati sve što se pred nju stavi. Poslušnički mentalitet koji je u nas posve normalan i koji je na djelu određuje našu budućnost. Međutim, krpanjem i improviziranjem ni svijet a još manje Hrvatska ne će izaći iz krize. U situaciji u kojoj se ujedinjena Europa stvara redukcijom nacionalnog suvereniteta i anihilacijom onog ekonomskog nije čudno da se napada ideja države, da se domoljublje ismijava, da se ismijava zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske.

Barem prema političkom govoru, Hrvatska budućnost je u razvoju visoke znanosti i tehnologija u čijim osnovama je širenje visokog obrazovanja; jedan od trenutnih ministara to navodi kao trajnu Hrvatsku orjentaciju; kao ‘njegovu’ politiku. S druge strane, zaslugama obje koalicijske vlade uništena je Pliva kao vrh hrvatske znanosti i tehnologije. Pliva je imala 200 milijuna dolara vrijedan istraživački centar a danas se pretvara u tabletaru; posla i perspektive za kemičare i biologe nema. Aktualna vlada za cijelog trajanja svog mandata nije potvrdila da će cjelokupno visoko školovanje biti besplatno. Očito, politička retorika i praksa udaljavaju se jedna od druge sve brže i temeljitije. Zašto se o tome ne govori javno?

Mi smo stavili bolonjski proces na pijedestal dok u Europi njime nitko nije impresioniran. Bolonjski proces za Hrvatsku će završiti tragično. Razlog nije kompliciran: fakultet je danas ono što je nekad bila visoka škola koja vam je davala ili vam daje sposobnost obavljanja nekog posla; ona vas trenira za neku profesiju. Istovremeno, Hrvatska ne razvija znanstveni sektor pa dakle ne postoje ni centri izvrsnosti. A ti centri su mjesto gdje se razvijaju nove tehnologije. Pokazatelji izdvajanja za znanost govore sami za sebe: u Hrvatskoj se za znanost izdvaja 0.76% društvenog proizvoda, u Sloveniji 1.5% a Austrija 2.4%. Mi ne možemo tvrditi da smo društvo znanja. Primjeri pokazuju upravo suprotno. Pliva je uništena INA se reducira, bankarski sustav smo prodali. Bankarski sustav, na primjer, u Hrvatskoj nema vlastite analitike – tu je ostao samo šalterski posao… Kako na tome razvijati budućnost? Sustav nacionalne sigurnosti ima manje viskostručnih kadrova nego što ih je izvan sustava. Mi nemamo političku već upravljačku elitu koja softver dobija izvana. Mi moramo tu infrastrukturu razviti kako bismo mogli planirati vlastitu budućnost. Sve to osjeća se u javnosti koja na političare reagira podsmjehom; galerija osoba koje vidimo na prijenosima sjednica iz Sabora u većine ljudi izaziva alergične reakcije.

Jednako kao što Hrvatska ‘nema’ druge alternative osim one europske, Europa nema druge alternative osim one ‘ujedinjene’. Jednako kao što se u Europi manipuliralo javnošću da bi prihvatila ‘novu Europu’ u Hrvatskoj se čini isto. No, uspon Europe odvijao se u okolnostima ekonomskog razvoja, industrijskog rasta i tijekom gotovo tridesetgodišnjeg pozitivnog ekonomskog ciklusa. Ova kriza sve to dovodi u pitanje. Sarkozy zatvara tvornicu automobile u Čehoslovačkoj i seli je u Francusku. Vidite li mogućnost dovršavanja europskih integracija ili bi se proces mogao zaustaviti ili čak promijeniti smjer u slučaju produžavanja krize za koju mnogi tvrde da će biti teža i dugotrajnija od one iz tridesetih goidna XX stoljeća?

Hrvatska je u istoj poziciji kao i okolne države koje su već u EU. Svi ovi novi članovi trpe teške udarce jer se plaća danak ‘jednoj opciji’. Prva verzija Europe ona je predsjednika DeGaulla prema kojoj je Europa savez država. Druga je ona koja ide prema uniji uz redukciju suvereniteta uz konačni nestanak nacionalnih država. Ovaj drugi koncept je dobio zamah ali je došao do posljednje točke jer se pokazuje da je uloga nacionalnih država nezamjenjljiva. Sarkozy je pozvao šefove država u Pariz da raspravljaju probleme izazvane ekonomskom krizom ali je predsjednika europske Komisije potpuno ignorirao. Što slijedi iza ovoga? Mit o Europskoj Uniji gdje teče med i mlijeko se održava ali ne funkcionira. U Francuskoj demonstranti zapale tisuću i petsto 1500 automobila tijekom jedne noći ali u Francuskoj tobože ‘svi su zadovoljni i sretni’. U Europi granice tobože nisu bitne ali Slovenija je iz njih napravila gotovo neriješivi problem. Takvih primjera ima koliko god želite jer se problemi nisu rješavali već su se skrivali iza retorike svijetle budućnosti u ujedinjenoj Europi. Po mojem mišljenju potrebno je pronaći novo težište kad je riječ o europskoj politici u koje će uključivati premisu i svijest da nacionalna država nije nešto što je moguće prekrižiti i poslati u povijest. Dvanaest zemalja koje su posljednje ušle u EU svjesne su da se sve odvija prema planu četiri drzave – to je sasvim jasno rekao češki predsjednik. Svi bi htjeli da Švicarska i Norveška budu u EU ali one to odbijajau. Švicarska se ne želi odreći referenduma kao oblika odlučivanja dok EU to postavlja kao uvjet. Norveška ne želi ući u EU jer ne želi da joj drugi određuju što će raditi sa svojom naftom ili svojim ribljim fondom. Unutrašnjom organizacijom Unije određeno je tko i što treba raditi a tko i što treba slušati. Mjera uspješnosti EU bit će mjerena prema stavovima onih najslabijih a ne onih najjačih. Najoštrija kritika EU dolazi s ljevice; naime, cilj EU je da bude ‘jača od SAD-a nakon 2010’. To se nije dogodilo niti se može ostvariti u ovakvim okolnostima. Drugo, EU zagovara tržišnu ekonomiju a za sve proizvode propisane su kvote. Europska Unija pokušava veoma različitim dijelovima kontinenta koji obuhvaća 27 država nametnuti identične propise; istovremeno, SAD ima pedesetak ‘država’ s često veoma divergentnom zakonskom regulativom koja nije nimalo naškodila američkoj tehnološkoj superiornosti. Moj je stav da bi udruživanje Europe trebalo stati na carinskoj uniji.

Jedna od najboljih monografija objavljenih posljednjih godina (‘Sutivan’, Litteris, 2007) podsjeća nas na nešto slično. Naime, u knjizi se nekoliko puta spominje 1904 godina kad je Austro-Ugarska ukinula carine na uvoz talijanskog vina što je u konačnici dovelo do uništenja vinarstva i egzodusa stanovništva s jadranskih otoka (uz neke druge nepovljne okolnosti). Nije li carinska unija jednako opasna po ekonomski razvoj ili čak i samo održanje slabijih članica takve unije?

Bili smo svjedoci da su prve članice Europske zajednice, prije nekoliko desetaka godina počele postupno ukidati carinske barijere kako bi ostvarili carinsku uniju bez većih političkih i socijalnih potresa. Nove članice morale su na carinsku uniju pristati u vrlo kratkom vremenu sa svim negativnim posljedicama. Prema tome i carinska unija može biti opasnost za gospodarski razvoj, pogotovo gospodarski nerazvijenih članica EU. Međutim, što god mislili o globalizaciji i gospodarstvu u doba interneta, to je realnost koju ne možemo negirati. Zato je imperativ uspostaviti ravnotežu između uloga nacionalnih država i globalnih integracijskih procesa. Pozitivna posljedica svjetske financijske krize je potvrda da su države i nacionalne ekonomije u krizi kada se, ili ako se, dozvoli nekontrolirano djelovanje svjetskih financijskih moćnika. Svijet je stalno u procesu integracije, ali zadaća je država da u tim procesima skrbi o zaštiti i promicanju vlastitog kulturnog i nacionalnog identiteta. Zato se globalne integracije ne mogu graditi na redukciji suvereniteta zemalja članica. To bi značilo dati prioritet vrijednostima tržišta, te odustati od univerzalnih ljudskih vrijednosti: slobode, ljudskog dostojanstva, istine, pravde, itd.

Političko-medijska scena

Da bi politička scena mogla funkcionirati ona treba svoju ‘logistiku’ a to su mediji. Vidite li način da se nešto promijeni u situaciji kad politika i mediji djeluju kao jedan front protiv bilo kakvih alternative sadašnjoj politici koja iz demontaže države pravi vrlinu? Kako stvoriti situaciju u kojoj nema rasprave o političkim opcijama i kako izmijeniti medijsku scenu? Je li npr moguće pokrenuti novi dnevnik drugačijeg profila od ovih koji su danas na tržištu?

Promišljanje budućnosti je vrlo važno; radi se o krizi koja nije samo financijska već je i strukturalna kriza. U ovome trenutku mogu reći samo to da postoji jedan intelektualni sloj u Hrvatskoj koji je svjestan problema i koji nisu dio sadašnjeg ustroja. To je sloj koji može Hrvatsku usmjeriti u novome pravcu. Hrvatska ne smije biti sluga čije se sudjelovanje na europskoj političkoj sceni svodi na ispunjavanje domaćih zadaća; Hrvatska mora biti partner. Osobno, nikada nisam imao osjećaj inferiornosti prema strancima.

Na koji način namjeravate ući na tu medijsku scenu?

Kad se radi o nazočnosti u medijima ili plasiranju vlastite platforme u javnost, stranački mehanizmi su u prednosti. S druge strane, ja se ne moram dokazivati jer nisam nepoznat. Ja trebam obrazložiti što želim postići. Zato sam neprestano na putu jer me ljudi zovu da govorim na tribinama; dakle, nemam na raspolaganju stranačku infrastruktura, ali “koristim javnu infrastrukturu”, tj. tribine i javni prostor kulturnih i znanstvenih ustanova, braniteljskih udruga i katoličke crkve. Osim toga za sada mi je otvoren prostor dijela lokalnih medija, pogotovo radio postaja. Pokrenuti novi list vrlo je skupo. Danas je gotovo nemoguće biti ekonomičan samo od prodaje lista, dakle bez onoga što zovemo ‘ekonomskom propagandom’. Skloniji sam da se ide na televizijski medij. Tada je pitanje tko je ciljana populacija? U nas je 7% obrazovane populacije koja je sposobna utjecati na javnost; dakle onih koji su su stanju utjecati na javno mišljenje. Takav se program dade napraviti jeftinije napraviti (poput trećeg programa na HRT-ovom radiju). Ako je točno da su mainstream mediji u funkciji kontrole i nadzora, ako dođete na vlast oni će se promijeniti ili vas barem neće moći prešutjeti.

U Hrvatskoj se danas bezobzirno nameću isti oni konflikti s kojima smo živjeli do 1990 – ideološki (fašisti-antifašisti), moralni (ultraliberalni svjetonazor nasuprot klasičnom građanskom svjetonazoru) no istovremeno i vlast i opozicija natječu se u održavanju Josipa Broza kao ikone o kojoj je nemoguće voditi dijalog koji će dovesti do jedinog smislenog zaključka a taj je da se radi o jednoj od ikona sasvim druge vrste kakve su sve redom završile u ropotarnici povijesti u cijeloj Istočnoj Europi. Da li se to moglo izbjeći da nije bilo plemenite ideje općehrvatskog pomirenja?

O lustraciji je nezahvalno govoriti ali da smo je imali, trebala se dogoditi na početku, s promjenom vlasti, a to znači da bismo imali dvije fronte; jednu na bojišnici a drugu u pozadini. Osim toga, u situaciji kad je bila posve očita nesklonost pojedinih čimbenika samostalnoj hrvatskoj državi, taj bi se animozitet samo još povećao. Mesićev i Manolićev puč bio je na toj liniji. Da se krenulo njihovim izoliranjem, kroz lustraciju, do priznanja Hrvatske ne bi došlo jer bi se izvukla teza o građanskom ratu. Dr Franjo Tuđman je kao povjesničar znao da sve što se zasniva na sili neće trajati. Lustracija bi svakako ostavila posljedice i proizvele bi se nove nesuglasice. Dugoročno, ideja pomirbe ima budućnost. Naš je primarni problem pomanjkanje državotvorne svijesti u Hrvata. Lustracija pomanjkanje takve svijesti ne bi nadomjestila. Priča o Mojsiju i četrdeset godina hodanja po pustinji; priča o izlasku iz Egipta, priča je o čekanju na novu generaciju koja će biti u stanju misliti kao slobodni ljudi. Naš je problem u tome što je u nas prevladao podanički mentalitet a mladima nismo dali šansu da počnu slobodno disati.

Vidimo situaciju ukojoj aktualni predsjednik generira konflikte; ideološke, i moralne; s druge strane svi stoje iza njega kad je u pitanju Trg 'Maršala Tita'. Vidite li možda neku grešku učinjenu u prošlosti kad je plemenita ideja općehrvatskog pomirenja zapravo pretvorena u generator podjela u društvu. Bismo li mi danas bili u istoj situaciji s istim ljudima na vlasti da nije bilo ideje pomirenja? Ne bi li nam danas bilo lakše da je napravljena lustracija kao u nekim drugim istočnoeuropskim državama?

Ovo što radi Stjepan Mesić je anakronizam. Europa ne bi mogla imati takav stupanj suradnje da se postavila kao Mesić tj da je odlučila proizvoditi fašiste i antifašiste. To je artefakt iz proslih vremena i znak je da ljudi koji žive na takvoj politici nisu ljudi sadašnjeg vremena.

Jedan dio javnosti sasvim iskreno drži da je glavna zasluga aktualnog predsjednika u tome što je Hrvatsku ‘približio Europi’. Sasvim je sigurno da je to taj proces u kojem je Hrvatska praktično bez bilo kakvih vlastitih kriterija, prioriteta, politike i planiranja jer se sve što stiže s onkraj granice prihvaća i potpisuje bez oklijevanja. Da bi taj proces opstao potrebno je održavati tu iluziju o ‘približavanju Europi’ odnosno i onima koji su za nju zaslužni a mediji su najzaslužniji za tu manipulaciju. Kako izaći iz toga?

Statistike pokazuju da najpopularniji političar u nas ima podršku od 15% izbornog tijela. Kad se pisalo protiv Busha podrska mu je bila 48% glasova. To je rezultat djelovanja medija. Mesić je sada veliki zagovornik članstva u NATO savezu a prije samo nekoliko godina zabranio je prelijetanje hrvatskog teritorija američkim vojnim avionima. On nas priblizava Europi putujuci Gadafiju, u Mongoliju itd.

Za kraj, kako procjenjujete vjerojatnost promjena na hrvatskoj političkoj sceni?

Promjene prelaze mogućnosti jednog čovjeka; potrebno je podići svijest o tome da sadašnji put ne vodi cilju koji nam je potreban. Mi moramo obnoviti Hrvatsku, napraviti preokret a danas su šanse za to veće nego prije i one se povećavaju iz dana u dan. Prvo, EU više nema instrumentarij s kojim je utjecala na izbore s kraja devedesetih kad je u Zagrebu bilo 800 stranaca koji se nisu bavili ničim drugim osim formiranjem javnog mišljenja odnosno davanje logistike opciji koja je tada došla na vlast. Drugo, koncepcija Europske Unije je u očitoj krizi i kako se sadašnja kriza produbljuje; kako postaje jasno da se ne radi o financijskoj krizi već o propasti jedne ekonomske paradigme to će šanse za promjene postajati sve izrazitije i jasnije. Općenito, Europsku Uniju sve se manje vidi kao panaceu. Treće, sadašnja politika dovela je do 40 milijardi Eura hrvatskog vanjskog duga a posljedice toga tek dolaze na naplatu. Politika koja vodi prema takvim rezultatima uvijek i svugdje bila je neodrživa. Isti ljudi koji su takvu politiku kreirali, prihvatili i vodili nisu u stanju promijeniti je. Nema boljeg primjera za to od Jugoslavije.