ZAGREB, 15. kolovoza – Povećanje cijena naftnih derivata prije tjedan dana, drugo u posljednjih mjesec dana, u središte zanimanja javnosti ponovno je dovelo direktora Ine Davora Šterna. »Danas je vrlo nepopularno biti direktorom Ine«, kaže on, objašnjavajući kako za poskupljenje postoje vrlo jaki razlozi.

• Prošle je nedjelje benzin ponovno poskupio. To je drugo poskupljenje u samo mjesec dana.
– Na žalost, to je realnost, s time da se moglo odlučiti da benzin poskupi odjednom. U tom slučaju bila bi riječ o većem poskupljenju.
Inače, tržište naftnih derivata u Hrvatskoj uopće nije uređeno, i mi smo zemlja otvorena konkurenciji. Do prije samo nekoliko mjeseci bilo tko je mogao uvesti cisternu naftnih derivata iz Italije, Austrije, Mađarske..., i istovariti je ravno u privatnu postaju. Drugi problem je bio prolaz kroz Hrvatsku do Bosne i Hercegovine, i mi ne znamo koliko je naftnih derivata uistinu prolazilo, a koliko ostajalo. Pretpostavljamo da je ostajalo dosta. Upozoravali smo na to i nadležne institucije, ali bez mnogo uspjeha. Uvođenjem obveze skladištenja prolaska kroz veleprodaju prije ulaska u maloprodaju, stanje je promijenjeno, a to državi omogućava i bolju kontrolu i plaćanje obveza koje proizlaze iz trgovine i prodaje naftnih derivata. Dakle, u interesu države je da se posao s naftom obavlja na zakonom propisan način.
 

• Što je s problemom nekvalitetnih naftnih derivata, koji se s vremena na vrijeme pojavljuju u Hrvatskoj?
– Znamo da ulazi i nekvalitetna roba, odnosno roba koja se namješava u Hrvatskoj. Nedavno se pojavio patvoreni dizel, koji je nekvalitetan i može, uz dugotrajnije korištenje, izazvati posljedice na motoru. Sve europske zemlje imaju jako dobro uređen sustav zaštite tržišta, a činjenica je da kod nas male tvrtke, od jednog čovjeka, imaju 50 naziva djelatnosti kojima se mogu baviti. Mislim da je ta benevolentnost, na koju smo mi naišli nakon otvaranja tržišta 90-ih godina, potpuno pogrešna. Na tržištu se mora uvesti red, čime će se zaštititi i država i potrošači.
• Koliko sada iznose gubici u Ini?
– Mi imamo stalne simulacije gubitaka, jer se dnevno i po nekoliko puta promijeni cijena nafte. U četvrtak je cijena nafte porasla u odnosu na prethodni dan i već iznosi 20 dolara po barelu. Trendovi i analize pokazuju da će ona do kraja godine opet porasti.
Kada je cijena bila oko 10 dolara po barelu, ona je bila istodobno i dobra i loša za nas: mi proizvodimo naftu, i trebali bismo biti zadovoljni porastom vrijednosti te nafte na svjetskom tržištu. To se nije dogodilo, jer prodajemo na domaćem tržištu, gdje nam je cijena ograničena. Naime, zbog niskih cijena derivata u kojima je i naša nafta, povećanje njezine vrijednosti na svjetskom tržištu nije odgovarajuće valorizirano i od toga nemamo ništa. S padom vrijednosti nafte, pozitivni efekti se istope, s obzirom na činjenicu da je naša cijena proizvodnje zbog zastarjelih rafinerijskih postrojenja viša u odnosu na proizvodnju zapadnoeuropskih zemalja.
• Koliko iznosi cijena proizvodnje nafte u Hrvatskoj?
– Na to pitanje nije lako dati odgovor, jer se i cijena razlikuje od polja do polja. Uzmimo da se kreće na razini od 13 dolara po barelu.
• To je mnogo. Zašto?
– Zato što su polja stara i istrošena. Za dobivanje te nafte potrebna je velika energija. Prosječno dobivamo po jednoj bušotini dvije do pet tona nafte, što je vrlo malo. U svjetskim okvirima, takve se bušotine zatvaraju. No, mi to ne možemo napraviti, jer su životi tolikih ljudi vezani uz njihov rad. Zemlja smo u tranziciji, i kad se razgovara o tome, ne može se jednostavno reći da su troškovi preveliki i zatvoriti bušotinu, što bi svaki menadžer u bilo kojoj zapadnoeuropskoj kompaniji istog trenutka učinio. Shell je u početku godine, kada su cijene sirove nafte bile oko desetak dolara po barelu, otpustio tridesetak tisuća ljudi. Kakve bi socijalne potrese takva jedna odluka mogla izazvati u nas, ne želim niti razmišljati.
No, kada je stanje već takvo kakvo jest, naš vlasnik, to jest država, mora imati za to razumijevanje, i ako cijena nafte poraste na današnju visinu, dolar bude pozicioniran u odnosu na kunu tako kako jest, onda se to mora i odgovarajuće odraziti na cijenama. Jer, ako je država preko Ine odlučila održavati nekakvu makroekonomsku politiku na način da nam ne odobrava realne cijene proizvodnog programa, onda će jednog dana morati razmišljati i o saniranju Ine.
Do kraja godine, ako se nastavi sadašnji trend – sada je, doduše, dolar u odnosu na kunu »oslabio«, ali mislim da je to samo ljetni trend – naši će gubici biti između 400 i 600 milijuna kuna, kao što smo i najavljivali na početku godine. Netko će te gubitke morati platiti, jer Ina više neće uzimati kredite za njihovo pokrivanje.
• Kolika je onda realna cijena naftnih derivata, kako se ne bi stvarali novi gubitci?
– Realno, naftni bi derivati u maloprodaji trebali poskupjeti još oko devet posto. Hrvatska ima, uz Ukrajinu i Rumunjsku, najjeftinije derivate u Europi. Kada govorimo o tome da je cijena derivata kod nas visoka, valja znati da je u sličnim tranzicijskim zemljama s nižim standardom od nas, cijena derivata 20 posto viša.
Moramo znati da ono što je svjetski proizvod, mora imati i svjetsku cijenu. Ponosni smo na kvalitetu naših proizvoda: goriva i maziva su u vrhu svjetske kakvoće. Jedan smo od rijetkih hrvatskih proizvođača koji imaju istu kakvoću proizvoda kao i strani proizvođači.
• Biste li komentirali napise o tome da je bilo pokušaja tajne privatizacije Ine, kao što je najavio jedan hrvatski tjednik?
– To je senzacionalizam. Nije bilo pokušaja privatizacije Ine kroz bilo kakav hercegovački lobi. To je promašena tema. No, ima pokušaja destabilizacije Ine u odnosu na domaće tržište, ali ne od hercegovačkog lobija.
• Od koga onda?
– Konkretno, cijela ova situacija, koja se sastoji od šverca, patvorenja derivata, neprijavljivanja akcija i PDV-a, Ini stvara nelojalnu konkurenciju. Solidna smo tvrtka, transparentna, koja državi plaća sve. Istovremeno, postoje pokušaji da se, primjerice, skladišta u vlasništvu Robnih zaliha daju u najam Ininim konkurentima. To, u najmanju ruku, nije moralno. Jer, Ina je domaća, nacionalna tvrtka koja ima teškoće, naslijeđene iz starog sustava, strukturne probleme u višku radnika, rafinerijskim kapacitetima, lošem rasporedu benzinskih postaja, ali i velike teškoće zbog neodgovarajućih i nepravodobnih korekcija cijena derivata!
Mi ne možemo biti ravnopravni u utrci s jednim OMV Istrabenzom. To je tvrtka koja nema nikakvih obveza prema Hrvatskoj. Oni grade postaje na najboljim lokacijama, nemaju nikakve probleme s viškovima radnika, a neće otvoriti crpku tamo gdje je Ina mora imati. Jer, mi moramo imati crpku na Lastovu ili Visu, jer imamo obvezu opskrbe hrvatskog tržišta. Od njih se to ne traži i, logično, gledaju samo na profit. Kada bi zakonodavac rekao »možete imati lokaciju u Zagrebu, ali morate imati i jednu u Drnišu«, onda bi OMV imao uteg koji imamo i mi, i onda bismo mi mogli njima konkurirati, što sada ne možemo. Dovoljno je pogledati analize, koje pokazuju da, od 400, Ina ima 130 postaja na neprofitabilnim lokacijama.
• Ina je oduvijek bila poznata po ispitivanjima. Što je s time danas?
– Ina je ulagala velika sredstva u istraživanja nafte i plina. Tako je u posljednjih 12 godina u istraživanja uloženo oko milijardu dolara, od čega su otkrivene pričuve vrlo malo vratile. Svaka naftna kompanija ulaže u istraživanje i taj je odnos, između ulaganja i profita, uglavnom mnogo veći nego u Ini. Međutim, to nije samo problem Ine, to je problem i drugih manjih naftnih kompanija. Male kompanije ne mogu ići na dobre lokacije, licence, koncesije... To je jedan od razloga mogućeg spajanja s Molom. Naime, Mol također ima jedan veliki dio koji se bavi istraživanjem i mi bismo spajanjem tih dvaju dijelova koji se bave istraživanjem postali jači, imali bismo mogućnosti većeg i jačeg nastupa na inozemnom tržištu.
Inače, ograničili smo se na minimalna istraživanja, i planiramo završiti neke koncesije koje imamo u Albaniji. Međutim, prošle smo godine napravili iskorak u kupovini postojećih rezervi. Kupili smo polje »Bijele noći« u Rusiji, oko kojega je bilo negativnih napisa, u smislu promašenog ulaganja, gubitka za Inu i slično. To se pisalo u vrijeme kada je nafta bila 10 dolara po barelu. Danas, kada je nafta 20 dolara po barelu, ta se investicija pokazuje upravo onakvom kakvom smo je mi zamišljali.
Sve u svemu, imamo viziju, znamo kamo želimo doći. Ne kažemo da nam je lako, niti da nemamo unutarnjih poteškoća, ali imamo viziju budućnosti. Jedna od tih vizija je spajanje s Molom. Pregovori su u početnoj fazi, i tu imamo mnogo otvorenih pitanja. Hoće li oni rezultirati »brakom«, hoćemo li naći balans između vlastitih zahtjeva i kompromis koji je u svakom braku potrebno uspostaviti, pokazat će vrijeme.

IVA UŠĆUMLIĆ