Četverogodišnji mandat zastupnika Zastupničkog doma Hrvatskog državnog sabora završit će 27. studenoga. Prošlog je petka odrađena posljednja radna sjednica i obavljeno glasovanje. U četiri je godine učinjen veliki posao, premda za javnost manje atraktivan nego li je to bio onaj u prethodnom sazivu koji je djelovao tijekom Domovinskog rata. Potvrđuje to i razgovor s predsjednikom hrvatskog parlamenta akademikom Vlatkom Pavletićem.

• Kako ocjenjujete četverogodišnji mandat Zastupničkog doma kao čelni čovjek hrvatskog parlamenta i jeste li zadovoljni obavljenim poslom?
- Ni jedan posao, smotren i ocijenjen u retrospektivi, nije nepodložan kritičkim primjedbama, jer je zasigurno nešto moglo biti drugačije, pa i bolje, kao što je također moglo biti i gore. Uzmemo li sve u obzir, pa i tzv. vježbanje demokracije u radu parlamenta očitovano oporbenim napuštanjem rada u odborima, a ponekad i saborskih klupa kod izglasavanja određenih zakona, onda možemo konstatirati da je ocjena rada Sabora nesumnjivo pozitivna. Mnogo je različitih predmeta bilo na dnevnom redu, kako zakona tako i drugih važnih akata. O svima su bile održane rasprave, ponekad duge i žučne, ali rezultat je nesumnjivo zadovoljavajući, jer od otprilike tisuću akata više od četiristo doneseno je jednoglasno, a nešto manje od petsto većinom, ili čak velikom većinom glasova. Ponekad statistički stoji da nešto nije doneseno jednoglasno samo zato što je jedan (samo jedan!) zastupnik digao ruku da se protivi ili da se uzdržava od glasovanja. U pogledu zakona omjer je sličan; više od 220 doneseno je jednoglasno, a nešto više od 270 većinom glasova.
 

• Što držite ključnim odlukama Zastupničkog doma u prvom poslijeratnom sazivu?
- Ocjena bi mogla varirati, ovisno o kriterijima i političkim shvaćanjima pojedinaca, odnosno glasnogovornika stranaka. Ovom ću prigodom istaći ono što mi se čini uistinu najvažnijim, a to su odluke i zakoni koji su omogućili mirnu reintegraciju Podunavlja. Time su izbjegnute nove žrtve, spašeni mnogi životi i onemogućeno ranjavanje ne malog broja pojedinaca. Hrvatska je time afirmirana kao miroljubiva zemlja, koja nema pretenzije na tuđi teritorij, ali ujedno i odlučna da ni pedalj ne odustane od odlučne borbe za oslobođenje i reintegraciju svih dijelova Hrvatske, unutar međunarodno priznatih granica. Koliko su god rezultati potvrdili ispravnost hrvatske politike izbrušene i omogućene raspravom i odlukama Sabora, nije izbjegnuta rabota dijelova medijskih moćnika u zemlji i inozemstvu koji su i te, uistinu neprijeporno pozitivne rezultate, dovodili u pitanje. Sadašnje stanje u hrvatskom Podunavlju je puna potvrda uspješnosti rada Sabora u svezi s tako važnim pitanjem, utoliko više što se tamo provodi i obnova na temelju zakona i odluka donesenih u hrvatskom parlamentu.
• Kako komentirate prigovore da je hrvatski parlament samo ukras demokracije, da ne odlučuje ni o čemu i da se pretvorio u glasački stroj petkom poslije podne?
- Prigovori takve vrste nisu utemeljeni u dokazivim činjenicama, nego su sastavni dio političkih kampanja u kojima se posve pogrešno shvaća i tendenciozno ocjenjuje većinsko odlučivanje kao »teror većine«. Ne znam koliko će se puta morati opetovati, da je najkraće izražena bit demokracije sadržana u višestranačju i većinskom odlučivanju u parlamentima, uz neophodnu dozu tolerancije. U svakom parlamentu na svijetu, nakon ne znam kako sadržajnih i polemičnih, ili dogovoreno konstruktivnih rasprava, na kraju odlučuje - kako bi neki rekli - »glasački stroj«.
• Je li se Sabor u proteklih desetak godina potvrdio kao treća poluga vlasti u Hrvatskoj?
- Držim da jest, jer bez saborskih odluka, bez tisuću i više zakona, odluka i rezolucija, te dugih različitih akata, država ne bi mogla biti konstituirana niti bi izvršna i sudska vlast mogle funkcionirati.
• Smatrate li da je u nekim ključnim zbivanjima za Hrvatsku Sabor mogao imati značajniju ulogu i koji su to događaji po vašem mišljenju?
- Nesumnjivo je da Sabor nije uvijek zadovoljio očekivanja javnosti, i to ne kad su u pitanju zakoni, nego prije svega odluke, među kojima bih spomenuo (ne konkretizirajući ništa!) prije svega odluke o osnivanju povjerenstava za pojedina vitalna pitanja. Moglo ih je biti i više! I kompetenciju nadzora provedbe zakona u praksi, Sabor je mogao na učinkovitiji način iskorištavati i javno obznanjivati, te tako utvrđivati svoj autoritet. A i tematskih je rasprava moglo biti više. Mislim da kad se pojavi neka neuralgična tenzija u društvu sigurno nije dobro da Sabor ostane gluh na tu činjenicu, jer on ima i pravo i dužnost da u takvim slučajevima reagira i to u rasponu od tematske rasprave pa do osnivanja povjerenstva. Povjerenstvo je u ovom sazivu Sabora prvi put bilo u prilici raspravljati probleme, od pšenične afere do razoružanja Teritorijalne obrane. Međutim, to su bili prvi koraci, ali vjerujem da je pouka bila dosta jasna. Takav će način rada sigurno do kraja biti iskorišten u sljedećem mandatu Sabora.

• Jeste li tijekom četverogodišnjeg mandata uočili neke nedostatke u radu Zastupničkog doma koji bi se mogli izbjeći primjerice promjenom Poslovnika? Držite li da bi možda ipak trebalo uvesti kazne za zastupnike koji gotovo i ne dolaze na sjednice premda su profesionalci?
- Poslovnik će se svakako morati djelomično izmijeniti i dopuniti na temelju dosadašnjih iskustava, ali i u skladu s onim što smo komparativnim uvidom uočili u radu parlamenata koje smo posjetili i od kojih smo dobili na uvid odgovarajuće poslovničke odredbe. Morat će se drugačije propisati ograničavanje vremena za raspravu, kako je to uobičajeno u nizu drugih parlamenata, a eventualno uvesti i novčane kazne za višekratno neopravdano izostajanje, napose na sjednicama kada se glasuje o pojedinim točkama. Isto bi tako bilo korisno da odbori, osobito matični, dobiju veću važnost, eventualno prema ugledu na praksu npr. poljskog parlamenta, gdje se prvo čitanje zakona obavlja u matičnom odboru, a ne na plenarnoj sjednici. To omogućuje da se nedorađen zakonski tekst odmah iz odbora vrati predlagatelju, a ne da se gubi vrijeme, nerijetko i cijeli dan, na raspravu u sabornici, na plenarnoj sjednici, gdje će zakon biti ocijenjen neprihvatljivim u predloženom obliku.
• Jesu li razriješene sve dileme oko nadležnosti predsjednika Sabora kao drugog čovjeka u državi?
- Jesu, na svim kompetentnim razinama.
• Jesu li plaće saborskih zastupnika prevelike u odnosu na prosjek hrvatskih primanja?
- Vjerojatno jesu, ali ne toliko koliko se to demagoški prikazuje, pogotovu ako će u budućem sazivu sabornici morati birati između svojih službenih i stručnih zanimanja i vođenja privatnih trgovačkih društava ili punog radnog vremena posvećenog Saboru.
• Jeste li bili u poziciji, odnosno kad ste morali staviti svoju stranačku pripadnost u drugi plan u odnosu na dužnost prvog čovjeka parlamenta?
- Mislim da je stvar što se mene tiče potpuno jasna. Izabran sam za predsjednika parlamenta jednoglasno iako su predstavnici oporbe mogli biti i protiv. Izbor mi je utoliko bio draži, ali to je bio i dokaz da su svi zastupnici imali povjerenja u mene, poznavajući me, te vjerovali da ću se ovdje ponašati u prvom redu kao predsjednik Sabora, što sam i činio. Tijekom mandata razgovarao sam sa svima, svatko je mogao doći do mene, dati svoje prijedloge. Ne samo da sam strogo poštivao poslovnik kad je trebalo opomenuti zastupnike, bez obzira na koga se to moglo odnositi, već sam razgovarao s predstavnicima oporbenih stranka pojedinačno ili primjerice sa šestorkom, kako bi se riješio problem od osnivanja kluba zastupnika, ali i kad je na dnevni red trebalo staviti neku tematsku raspravu. Imali ste prilike uvjeriti se da sam stavljao na dnevni red točke za koje sam smatrao da su važne i za koje je predlagatelj imao uporište u Poslovniku, ali u Poslovniku je jednako tako postojala i mogućnost da netko stavi prigovor na uvrštavanje u dnevni red. Većina, koju se u takvim situacijama mora pitati, tu je točku glasovanjem, mogla skinuti s dnevnoga reda. To što sam i takve točke stavljao na dnevni red činio sam kao predsjednik Sabora, a ne kao zastupnik stranke čak i onda kad sam znao da to moja stranka neće prihvatiti. Međutim, položaj predsjednika Sabora drugačiji je nego nekih drugih dužnosnika kod kojih je obavezno zamrzavanje stranačke dužnosti. U parlamentu predsjednik je kandidat većine, bila ona jednostranačka ili koalicijska.

Zato predsjednik parlamenta mora uzeti u obzir činjenicu da je on na to mjesto došao zahvaljujući stranci ili koaliciji, koja onda računa da će on raditi sve što treba raditi predsjednik parlamenta, ali isto tako da će sudjelovati u radu stranačkog kluba i tamo iznositi svoje pojedinačno mišljenje kao član stranke. Dakle, tu se ne traži zamrzavanje stranačkog angažmana, već se točno zna u kojoj je stranci predsjednik, odnosno potpredsjednici parlamenta i normalno je da oni djeluju i kao stranački ljudi, ali u interesu Sabora i hrvatske države. Stvar je predsjednika kluba da osigura orijentaciju zastupnicima, primjerice u glasovanju, a ne predsjednika parlamenta.

No, sve to govori da se ne mogu prihvatiti kritike po kojima je HDZ - glasački stroj, jer valja onda reći da su u tom slučaju ostale stranke u Saboru glasački strojjići. Naime, i zastupnici HSS-a ili HSLS-a i bilo koje druge stranke odlučuju u Saboru sukladno stranačkom dogovoru. Rijetko se događa da se pojedinac bilo zbog svoje izborne jedinice ili zbog svoje stručne zakočenosti suzdrži ili čak glasuje protiv onoga što je zaključeno u njegovoj stranci. Kod nas su se priče o »glasačkom stroju« proteklih godina mogle širiti, jer ljudi još uvijek nedovoljno znaju što je to parlamentarni prilog demokraciji i pravnoj državi. Većina je ta koja odlučuje pa makar to bio samo glas više.

Goranka Jureško