Dr. Slavena Leticu, neovisnog predsjedničkog kandidata, na početku smo razgovora upitali: U najavama kandidature, ali i u Vašim prvim nastupima, naglašavali ste da ste »zabrinut čovjek«. Što Vas to toliko brine?

- U ovom času Hrvatska s jedne strane ima veliku priliku, ali s druge strane postoji nužna zabrinutost koja i treba dominirati u kampanji. Drugim riječima, svi kandidati bi trebali razmišljati samo o općem dobru i načinu prevladavanja naslijeđenih problema u zadnjih deset, ali i zadnjih pedeset godina. Istraživanja javnog mišljenja neosporno pokazuju jedan predodžbeni paradoks.

• Koji paradoks?
- Sad već bivša vlast stvarala je dojam da je ostvareno gospodarsko, socijalno, političko, diplomatsko, vojno i svako drugo čudo te da bi bez nje hrvatska država, narod i demokracija bili ugroženi. Ali, istraživanja javnog mišljenja pokazuju obrnutu situaciju - običan čovjek smatra da živi teško, puno teže no što je živio prije pet, 10 ili 15 godina, ali i da na budućnost gleda s umjerenim ili velikim optimizmom. Taj optimizam, međutim, proizlazi iz priprostog ljudskog uvjerenja da je prihvatljivo vjerovati da živimo loše, ali isto tako i da je neprihvatljivo uvjerenje da će naša djeca živjeti lošije.
• Znači li onda Vaše naglašavanje zabrinutosti potrebu da se lopta spusti na zemlju?
- Hrvatska iz epohe HDZ-a nasljeđuje nekoliko neugodnih makroekonomskih i socijalnih indikatora. U prvom je redu to vanjski dug koji je premašio 9,5 milijardi dolara ili više od 2.000 po glavi stanovnika. Velika je i nezaposlenost, 330.000 ili 19 posto aktivnog stanovništva. Ali, temeljni osjećaj hrvatskog društva je osjećaj nepravde i tjeskobe. Ljudi jednostavno osjećaju da se pojavljuju šanse, ali nisu sigurni da će nova vlast moći rješavati te probleme. U takvoj situaciji moja ljudska, građanska ili roditeljska zabrinutost čini mi se dovoljno snažnim motivom da pokušam nešto reći u ovoj kampanji te da uspijem, možda na ovim izborima, dobiti određeni postotak glasova i otvoriti prostor za nekoga tko se može pojaviti za šest mjeseci, za dvije ili pet godina kad budu sljedeći predsjednički izbori.
• Koliki je taj »određeni« postotak glasova koji očekujete?
- Svi drugi kandidati pretjeruju u hinjenom ili stvarnom optimizmu proglašavajući sebe izbornim pobjednicima. U kampanju krećem s pozicije autsajdera, što mi daje stanovite šanse. Dolazi razdoblje u kojem više nije moguća diskriminacija bilo kojeg predsjedničkoga kandidata, a u takvoj konstelaciji mislim da moje komparativne prednosti mogu doći do izražaja u izravnim dijalozima, panel diskusijama, pogotovo o temama koje su ključne za današnju Hrvatsku.
• Koje su Vaše najveće kvalitete?
- Moje sposobnosti odgovaraju izazovima trenutka. Četiri sam godine bio predsjednik Europskog pokreta u Hrvatskoj kojem sam bio jedan od utemeljitelja, poznajem EU i njene institucije te ključne ljude u njima, živio sam godinu dana u SAD-u, poznajem složene međunarodne odnose. Kao savjetnik UN-a godinama sam radio u mnogim zemljama svijeta, poznajem strukturu UN-a i mentalitet njegovih činovnika. Radio sam u Predsjedničkim dvorima u kojima tad nije prevladala moja koncepcija Ureda Predsjednika Republike, a zalagao sam se za mali i jeftin ured koji bi imao najviše 40 državnih službenika. U predsjedničku kandidaturu me nije nagnala ni strast za slavom ni taština, već ljudska i profesionalna zabrinutost.

Željko Garmaz