Begović Vitomir

30.08.1999

Feral

Tweet

NADNASLOV: VITOMIR BEGOVIĆ, GLAVNI TAJNIK SAVEZA SAMOSTALNIH SINDIKATA HRVATSKE

 

Tražimo susret s Tuđmanom jer se kod njega i oko njega, na Brijunima i Pantovčaku, donose sve ključne odluke, a mi u Savezu samostalnih sindikata držimo da Vlada više ne može samo kupovati vrijeme i socijalni mir, jer je voda došla do grla i očekuje nas egzistencijalni krah u već bankrotiranoj državi: čak 312.000 radno sposobnih osoba ne radi, a stopa nezaposlenosti je 18,9 posto, blizu 179 tisuća zaposlenih nije primilo plaću mjesecima, neki i godinama, a socijalna pomoć onim najgladnijima kasni i po dva mjeseca * Protežiranje trgovačko-špekulantskoga gospodarstva dovelo je do toga da je 90 posto privrede zrelo za sanaciju * Država trenira strogoću na najslabijima

 

 

 

 * zašto je vaš sindikat zatražio hitno primanje kod predsjednika Tuđmana?

- Mi u SSSH-u smatramo da pokušaji kupovine vremena i socijalnog mira više ne mogu proći. Kako se svi ključni potezi povlače na Pantovčaku ili Brijunima, držimo da je vrijeme da predsjednik države primi naše izaslanstvo. Naše je Vijeće, kao najviše tijelo između dva kongresa, osim tog zahtjeva donijelo još dva zaključka. Prvo, iskazano je nepovjerenje Vladi i Saboru zbog vođenja ovakve gospodarske politike i, drugo, tražimo da se parlamentarni izbori održe što prije, najkasnije krajem rujna, odnosno početkom listopada.

- Predsjednik Franjo Tuđman okružen je suradnicima i savjetnicima koji su zapravo vlada u sjeni i vuku ključne poteze, a njemu prikazuju situaciju daleko boljom no što ona u stvari jest...

- U mnogim segmentima on nije cjelovito i kvalitetno informiran. Kada smo, pred kraj lipnja, razgovarali s Borislavom Škegrom o sanacijama u Karlovačkoj županiji, jedan od direktora rekao mu je da njegova tvrtka radnicima duguje četiri plaće. Škegro ga je pitao kada je isplaćena zadnja plaća. U lipnju, odgovoreno mu je. A prethodna? U svibnju. Prije toga? U travnju. Kako onda dugujete četiri plaće? Onda mu je direktor objasnio da se dug nagomilao u prethodnom razdoblju. Na to se Škegro okrenuo prema meni s pitanjem zašto mi u sindikatima pričamo da radnici mjesecima ne primaju plaće kada ih očito primaju. Rekao sam mu da ih ne primaju, i to ne mjesecima, nego, u nekim slučajevima, čak godinama, jer ima i takvih primjera. No, ako čak ni jedan ministar ne zna te detalje, onda je to doista

zabrinjavajuće.

 

 

- Možda su toga svjesni premijer Zlatko Mateša i ministar gospodarstva Nenad Porges. Kod drugih nisam to primijetio. Teško je s dvadesetak tisuća kuna mjesečnih prihoda imati sluha za socijalne probleme.

- Na žalost, riječ je o nepobitnoj činjenici, o čemu jasno govore i naši podaci i službene statistike. Brojke su doslovce zastrašujuće. Gotovo 312 tisuća radno sposobnih osoba ne radi, a stopa nezaposlenosti je 18,9 posto, po čemu Hrvatska prednjači među tranzicijskim zemljama. Samo u prošloj godini broj nezaposlenih povećao se za gotovo 40 tisuća! Socijalna pomoć najugroženijima kasni po dva mjeseca, čime je već zahvaćeno oko 200 tisuća naših građana. Više od 70 tisuća invalida rada stavljeno je, primjenom novog zakona, u neizdrživ položaj. Ti su ljudi, kroz tzv. restrukturiranje, pretvorbu i privatizaciju praktički otjerani iz tvrtki premda su još mogli biti radno aktivni.

- Iz poslovodstava im je sugerirano da im je bolje biti na skrbi mirovinskog osiguranja, s naknadom od 1200 kuna. Nasuprot toj preporuci, mi smo upozoravali da će primjenom novog zakona visina te naknade iznositi jedva trećinu obećanog! To se i dogodilo, pa ti ljudi sada dobivaju između 450 i 500 kuna mjesečno. Time je, praktički, stvorena nova kategorija socijalnih slučajeva. Više od 178 tisuća radnika ne prima plaću, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina, dok istodobno država za račun javnih poduzeća putem ovrhe plijeni radničku imovinu za neplaćenu struju, vodu ili plin. Država trenira strogoću, ali na onima koju su najslabiji. Kada sam govorio o bankrotu države, mislio sam doslovce, a ne mataforički.

- Ne vidim ni jedan element koji je u plusu. U ovoj državi je, dapače, svega premalo. Premalen je proračun, premalo je tržište, premalen je demografski prirast, premali su porezi i doprinosi, premale su plaće, premalo je policajaca na prilazima Markovu trgu. Previše je jedino radnika i umirovljenika, i to, zamislite, s prevelikim primanjima. Istodobno, radnik koji još radi i prima kakvu-takvu plaću postaje u Lijepoj našoj sve rjeđa pojava. I uza sve to, nigdje nema naznaka promjene gospodarske politike.

 

 

- U situaciju da se bavimo sanacijama došli smo upravo zbog nedostatka strategije makroekonomskog razvitka, zbog državnog vlasništva i obaveze države kao dužnika prema određenim tvrtkama. Pojedina ministarstva – posebno Ministarstvo obrane i Ministarstvo obnove – veliki su dužnici gospodarstvu. Kvaziprivatizacijom isisano je sve što je u tom gospodarstvu bilo zdravo. Bankarski sustav je uništavan, a na mikrorazini nije dolazilo do restrukturiranja. Upravni i nadzorni odbori lišeni su, u pravilu, bilo kakve odgovornosti za rezultat poslova koje obavljaju. Vlada se, posebno u posljednjih godinu dana, zbog svih tih razloga našla pod snažnim sindikalnim pritiskom i sada je prisiljena baviti se vatrogasnim mjerama spašavanja pojedinih tvrtki. No, ta pomoć ne postiže efekte, jer izostaju dublje promjene.

Ovim sanacijama vrši se samo preraspodjela novca koji je putem PDV-a uzet iz hrvatskog gospodarstva, čime se pokušava spasiti određeni broj tvrtki koje su u tu situaciju dovedene uvelike zbog opće nelikvidnosti. Dobar dio tvrtki nelikvidan je zapravo zbog duga države, dok je njihove žiro-račune, s druge strane, blokiralo upravo Ministarstvo financija. U takvim situacijama Ministarstvo financija daje sljedeći odgovor: najprije vi nama platite obveze po osnovi PDV-a, onda ćemo mi sredstva prebaciti ministarstvima, a ona će vama platiti račune. Međutim, to je nemoguće. Kad je tvrtka blokirana od strane Ministarstva financija, ona se ne može čak ni zadužiti da bi platila dug, jer nema bonitet. Izlaz se tada pokušava tražiti u sanacijama.

- U prvih pet mjeseci ove godine u proračun se slilo oko 7,2 milijarde kuna na ime PDV-a te 2,8 milijardi kuna iz poreza na dohodak. Kod PDV-a je, dakle, ostvaren podbačaj od 23,4 posto, što samo po sebi dokazuje da su i gospodarstvo i stanovništvo posve iscrpljeni te da više ne mogu obavljati ni elementarne funkcije. Kriza nezadrživo napreduje, a paralelno s njom raste i socijalna napetost. I drugi pokazatelji daju temelj vrlo mračnim prognozama. Pad proizvodnje u lipnju je iznosio 2,6, a u prerađivačkoj industriji 5,1 posto, dok je od početka ove godine broj zaposlenih smanjen za oko 15 tisuća. Pad dolarske vrijednost izvoza u odnosu na isto razdoblje prošle godine iznosi 8,6, a uvoza 11,1 posto, dok nepodmireni nalozi za plaćanje sad iznose već 21,8 milijardi kuna, što znači da se u ukupnoj ekonomskoj pomrčini nigdje, ali doslovce nigdje, ne nazire spas.

- Mislim da će do pucanja doći ranije, jer se čak ni krpanjem rupa neće uspjeti sanirati postojeća situacija. Realno je očekivati da će sljedeća godina biti, gospodarski i socijalno, daleko teža i složenija no što je bila ova.

- Najdrastičnija situacija koju sam imao prilike vidjeti kao sindikalac bila je ona u Drvnoj industriji Papuk u Pakracu, gdje ljudi više od dvanaest mjeseci nisu primili plaću. Zaposlenici su tražili sanaciju, eksperimentiralo se s različitim predsjednicima uprava, ali se u suštini ništa nije mijenjalo. Ljudi su u međuvremenu odlazili u šumu na branje šumskih plodova, i to na nerazminiranom području, kako bi održali osobnu i obiteljsku egzistenciju! Osim toga, obraćali su se nizu humanitarnih organizacija tražeći pomoć u hrani, kako bi uopće mogli preživjeti. Što je najgore, taj primjer nije usamljen. Uništavanjem domaće proizvodnje i preferiranjem trgovačko-špekulantskog gospodarstva došli smo do stanja u kojem je oko 90 posto privrede zrelo za sanaciju. Samo 3,4 posto aktivnog stanovništva može danas u Hrvatskoj živjeti od svojih primanja.

- To je pitanje unutarnjeg duga. Taj problem nije riješen i dok se on ne riješi, nema gospodarskog oporavka. Vladin program rješavanja nelikvidnosti, nacionalna politika zapošljavanja i zaključci vrha države o gospodarskim mjerama u ovoj godini, nisu polučili nikakve rezultate. Treba reći i da nakon lutanja, eksperimenata i velikih grešaka, nikoga više ne treba uvjeravati da nam je potreban pisani dokument o tome kako izaći iz sadašnjeg gliba i kako se razvijati u budućnosti.

 

 

Vrijeme do danas uludo je potrošeno, stihijski i neplanski, pa se Hrvatska nije razvijala nikako ili, preciznije, razvijala se onako kako je to nekome odgovaralo. Najbolji primjer za to je tajkunizacija: Kutle, Gucić, Radošević i drugi, sinonimi su za privrednu politiku čiji su dosezi vidljivi svima. Vrijeme je da stihija prepusti mjesto planu i da se uspostavi potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo ne na papiru, nego u stvarnosti. Borislav Škegro očito preferira položaj ministra financija – dakle, što dublje i što veće zahvaćanje u sve nemoćnije gospodarstvo - umjesto da se zalaže, s pozicije potpredsjednika Vlade, za početak stvarnog razvoja.

- Vlada je, na predbožićnoj sjednici prošle godine, prihvatila strategiju razvoja Hrvatske do 2005. godine te najavila da će konačnu verziju tog dokumenta prihvatiti do konca siječnja ove godine. Materijal je potom trebao biti upućen Saboru, u konačnu proceduru. Osim u pojedinim dijelovima donekle kritički intoniranog izvješća o gospodarskom i socijalnom razvoju Republike Hrvatske, nikakav drugi dokument nije, međutim, uopće ugledao svjetlo dana, a posebno ne gospodarska strategija. Cijelo se vrijeme vozi naslijepo, pa i nije čudno da ima toliko karambola. U ovom trenutku potrebno je zaustaviti gospodarski i društveni hod u bespuće i krenuti s temeljitim zaokretom u vođenju gospodarske politike, ali i ponašanjem uopće. Za zaokret je, međutim, potrebno ostvariti visok stupanj suglasnosti kako socijalnih partnera tako i stručnjaka, koji su u proteklom razdoblju posve ignorirani i čiji su prijedlozi i ideje dosad bili isključeni iz javne diskusije.