• Gospodine Škrabalo, prije nekoliko mjeseci kazali ste da su se na televiziji promijenile samo figure, a da je sve drugo ostalo isto. Imate li danas, kao predsjednik Vijeća za HRT-a, još uvijek takvo mišljenje?
– Da, na početku, nakon izbornih rezultata, ali prije personalnih promjena na HTV-u, doista sam rekao da se i dalje osjeća protokolarni pristup. Toga ima još, ali sve manje. Međutim, figure iz protokola i dalje su figure koje uživaju poseban tretman, a da se to promijeni, treba proći neko vrijeme. I oni koji rade na HTV-u trebat će shvatiti da takav pristup nije dobar ni za njih niti za javnu televiziju. Naravno, i figure iz protokola ne bi trebale inzistirati na tome da ih se vidi na malom ekranu... A u protokolu ima malo informacija koje su važne u hrvatskom političkom životu.
• Kazali ste da se političari žele vidjeti na TV-u. U svibnju je HTV dao dužnosnicima čak 70 posto vremena svojih informativnih emisija. Imate li vi kakva saznanja o pritiscima na urednike ili Upravu kuće?
– Nadam se da izravnih pritisaka nema. Barem ja o njima nisam obaviješten. Ali ima određenih izraza nezadovoljstva ako neke stvari nisu zabilježene. To, što je 70 posto vremena bilo posvećeno dužnosnicima, ne znači da je bila riječ isključivo o protokolu. Jer, nije to samo presijecanje vrpci, polaganje kamena temeljca ili primanje stranih delegacija, nego se često radilo i o tome da su državni dužnosnici bili uključeni u neka važna zbivanja tog dana. Primjerice, ako je potpredsjednik Vlade razgovarao s prosvjednicima na Markovu trgu ili otišao negdje drugdje... Stvar je, dakle, profesionalne savjesti novinara i sposobnosti da se razluči protokol od srži neke vijesti te da se onda bez zazora stavi na ekran svakoga tko je uključen u određeno zbivanje. Vijest je izvješće o događaju, a događaj je nekakva novost!
 

• Zašto se to tako nije gledalo i za vrijeme bivše vlasti? I onda je sasvim sigurno bilo važnih zbivanja ili novosti. No, onda su i domaći kritičari i europski medijski stručnjaci drugačije sagledavali stvari. Evidentan je primjer vlaka za Vukovar koji se zbio pred početak predsjedničke kampanje, a minute koje je HTV posvetio tom zbivanju pribrojane su izbornoj promidžbi predsjednika Tuđmana. Tada je reagiralo i Vijeće Europe!
– Pa, vlak za Vukovar doista je bio smišljen kao prilog kampanji. To je bila zloupotreba našeg općeg emocionalnog odnosa prema Vukovaru i njegovim žrtvama, a takvih je zloupotreba u bivšem režimu bilo jako puno. Vlak za Vukovar organiziran je zato da bi se moglo ispuniti određeno vrijeme...
•Ali, u tom vremenu bilo je i nekakvih drugih medijski atraktivnih i važnih događanja, pa i štrajkova. Hoću reći da je isto tako bilo situacija u kojima je bilo nužno čuti i vlast. Ne tumači li se danas ista situacija različito?
– Ne slažem se s tvrdnjom da je u proteklom radzoblju bilo puno izvješća o štrajkovima. No mislim da je i u tom vremenu HTV imao povremene bljeskove. I dalje smatram da u HRT-u ima jako puno kvalitetnih ljudi. Ipak, nužno je stvoriti okružje u kojima će se oni osjećati slobodnima i u kojem će moći raskinuti s ranijim protokolarnim pristupom. Mi možemo ukinuti cenzuru dekretom, ali autocenzuru svaki novinar treba ukinuti sam u sebi.
• Ima li na HRT-u revanšizma?
– Nema revanšizma kao politike kuće, ali bojim se da se revanšističke misli pojavljuju kod pojedinih ljudi na položajima unutar HRT-a, bilo u Upravi, bilo kod uredničkih struktura, bilo kod onih koji rade, a nisu dobili položaj kakav misle da zaslužuju. Nakupilo se mnogo gorčine koja otežava rad i suradnju s kolegama. Ja moram širiti optimizam i zato pozivam sve ljude da zakopaju ratne sjekire i da zajedno prionu na izgradnju projekta javne nepristrane televizije.
• Ovih dana nekoliko čelnika vladajuće šestorke izrazilo je nezadovoljstvo brzinom kojom se HRT transformira u javni medij.
– Takvo je nezadovoljstvo korisno i stimulativno jer i oni, koji rade na HTV-u nisu zadovoljni brzinom njene transformacije u javnu televiziju. Najvažnije je da je taj proces započeo, prvi su koraci napravljeni i povratka nema. Televizija nije dosegla kvalitetu kakvu bismo mi željeli, jer političke promjene same po sebi ne donose kvalitetu, ali otklonjena je komponenta političke pristranosti i instrumentalizacije televizije.
• S Prisavlja se sve glasnije mogu čuti primjedbe na Vladin prijedlog Zakona o HRT-u u onom dijelu, koji se tiče budućeg ustroja HRT-a. Vlada vidi HRT kao javnu ustanovu a djelatnici kao trgovačko društvo.
– Javna televizija može biti neovisna ako su njeni izvori prihoda sigurni i neovisni. Čim nešto moljakaš, onda moraš računati na to da onaj, koji će ti nešto dati, može direktno ili indirektno utjecati na neovisnost tvoga rada. Što se tiče statusa HRT-a, većina zainteresiranih u Vijeću HRT-a misli da HRT treba biti trgovačko društvo, a to mislim i ja. Međutim, mislim da se Odašiljači i veze trebaju formirati kao javna ustanova koja će pod jednakim uvjetima pružati usluge svim klijentima.
• Što mislite o broju programa?
– U zakonu ne treba fiksirati broj programa ni radija niti televizije, već poći od najmanje dva televizijska i dva radijska programa. U zakonu ne bi trebali preduhitriti ni tehnički razvoj koji će sutra možda omogućiti da HRT ima i više od tri programa.
• Privatna konkurencija je pitanje vremena, a pitanje je može li se osiromašeni HRT, kakav je sada, nositi s njom.
– Do uvođenja šire privatne televizijske scene morat će se sanirati svi »repovi«, možda i kroz koncesijsko davanje trećeg programa, tako da neki prihod dolazi na HRT. Mislim da je HRT ipak u početnoj prednosti. Osim toga, on ima najbolje kadrove. U cijeloj priči, pa i kad je riječ o zakonu, treba voditi računa o tome da je televizija nešto puno šire od informativnog medija. Televizija ima kulturni, obrazovni i rekreativno-zabavni aspekt. Ona je audiovizualni medij ili, kao što je rekao redatelj Hrvoje Hribar, »nije to samo Hina u slikama«, kao što mnogi političari misle, pa onda i – »ako sam ja na toj slici, još bolje«!

SILVANA ORUČ IVOŠ