Treba li Ministarstvo obrane biti nadređeno Glavnom stožeru Oružanih snaga, kakva su iskustva članica NATO-a u tome, te koje je optimalno rješenje za Hrvatsku? O tome smo razgovarali sa Sinišom Tatalovićem, profesorom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i dobrim poznavateljem suvremenih sustava nacionalne sigurnosti.

• Kakvo je trenutačno stanje u odnosima Ministarstva obrane i Glavnog stožera?
- Nakon izbora, nova Vlada i Predsjednik Republike naslijedili su stanje koje se stvaralo punih deset godina, sa specifičnim odnosom Ministarstva obrane i Glavnog stožera. Taj odnos nije karakterističan za druge demokratske zemlje, tako da je vlast morala krenuti s usklađivanjem tih odnosa, jer je Ministarstvo obrane u prošlom razdoblju, posebno ratnom, kumuliralo takve ovlasti koje inače ne bi trebalo imati i koje su u velikoj mjeri omogućavale politizaciju vojske. Promjene koje su najavljivane to trebaju eliminirati i pretpostavljam da je to bio glavni razlog zašto je Predsjednik Republike izjavio da Glavni stožer treba imati veću autonomiju u odnosu na Ministarstvo nego što je to bilo dosad.
• U čemu bi se ogledala ta autonomija Glavnog stožera?
- Nije sporno da je veća autonomija Glavnog stožera nužnost. Posao između Ministarstva obrane i Glavnog stožera se treba podijeliti na način koji je karakterističan za druge demokratske zemlje. Temeljna odgovornost Ministarstva je obrambena politika, obrambeno planiranje i pripreme te sve ono što je bitno da bi se u društvu stvorili uvjeti potrebni Oružanim snagama da obavljaju svoje zadaće. Te se zadaće tiču formuliranja i predlaganja politike obrane, raznih inspekcijskih poslova i nadzora obrambenih priprema, planiranja i organiziranja mobilizacije, gospodarenja vojnom imovinom...
• Postoje li kod nas problemi vezani uz odgovornosti Ministarstva obrane?
- U Hrvatskoj je specifičan problem nastavak prakse politizacije Ministarstva, što proizlazi iz toga da se pomoćnici ministra obrane i šefovi uprava popunjavaju prema stranačkom ključu. To nije dobro i Predsjednik je tu u pravu. Mi smo mala država sa skromnim kadrovskim mogućnostima, a dužnosti pomoćnika ministra obrane su stručne, ne političke dužnosti. Hrvatskoj nedostaju kadrovi, njihova je izobrazba dugotrajna i skupa, pa nije dobro da se promjenom vlasti mijenjaju i ti dužnosnici, koji moraju biti profesionalci. To bi bio argument koji bi omogućio veću stručnost u Ministarstvu obrane, a onda ni primjedbe koju je izrekao Predsjednik ne bi bilo.
• Što bi se dogodilo kada bi Glavni stožer bio pod Ministarstvom obrane?
- To je opet pokušaj nastavka politizacije toga čitavog kompleksa oružanog sustava i samim tim politizacija vojske. Sada je najviše pomoćnika iz jedne stranke, što znači da, ako bi Glavni stožer bio pod Ministarstvom, onda bi ta stranka imala dominaciju u tom važnom kompleksu i dominaciju u odnosu prema Oružanim snagama. To bi u zakonskim rješenjima trebalo precizno regulirati, tako da se preferira kriterij stručnosti, a ne političke pripadnosti.
• Koji su uz to konkretni razlozi zbog kojih poziciju Glavnog stožer treba ojačati?
- Organizacija vojske, njena priprema i uporaba je vrhunski stručan i profesionalan posao. Svako miješanje političara, čak i onih koji su u Ministarstvu obrane, moglo bi narušiti učinkovitost vojnog ustroja. Jačanje pozicije Glavnog stožera u profesionalnom smislu je autonomija u pripremama, planiranju i ustroju, obučavanju, školovanju svojih pripadnika. Ministarstvo treba biti spona između vojske na čelu s Glavnim stožerom i svih državnih institucija i društva u cjelini, a putem Ministarstva Glavni stožer ima komunikaciju i s Vladom i Saborom. U stručnom i zapovjednom smislu, Glavni stožer ne može biti u mjerodavnosti ni Ministarstva obrane ni Vlade ni Sabora, nego Predsjednika civila bez stranačke pripadnosti kao vrhovnog zapovjednika, koji zapovijeda čitavoj vojsci. To je karakteristično za sve demokratske zemlje, bile one parlamentarnog, polupredsjedničkog ili predsjedničkog tipa.

Anuška Fjorović