Kad je u jednom od svojih proljetnih intervjua ministar kulture dr. Antun Vujić metaforički rekao da mu domaća kultura djeluje kao »krepki krepani feniks«, bilo je jasno kako će se odnosi vlasti i umjetnika, barem što se Vujićevog ministarstva tiče, znatno promijeniti, postati otvoreniji, opušteniji, s manje strahopoštovanja ali više odgovornosti. Dakle, možeš reći, učiniti, napraviti, čak i dobiti gotovo sve što želiš, ali zato trebaš (napokon) podnijeti račun, odgovarati sebi i okolini. Bilo je zato zanimljivo rezimirati s Antunom Vujićem proteklo burno kulturno ljeto, od Pule do Dubrovnika, sa svim ushitima i razočaranjima, svađama i trijumfima, taštinama i ostavkama. Počeli smo s Pulom i filmskim festivalom gdje smo i dogovorili ovaj razgovor s ministrom Vujićem.

• Bili ste u Puli cijelo vrijeme festivala, vidjeli sve filmove. Što vam se čini?
- Kad smo kretali u rekonstrukciju Pulskog filmskog festivala nismo bili sigurni hoćemo li ga uopće moći održati. Neki istaknuti filmaši su predlagali da Pula izostane. Činjenica je da smo uspjeli na nekoliko završenih filmova, dodatnim zalaganjem pa donekle i pritiskom, dodati još tri ili četiri filma. Na kraju smo dobili, po mome mišljenju, izuzetno uspjelu Pulu, i po kvaliteti filmova koji su predstavljeni, a i po odazivu publike. Zato se ne slažem i čudim nekim kritičarima Pulskog festivala koji nastavljaju inerciju poruga, a da nisu svjesni promjena koje su se dogodile u Puli. Mislim da imamo barem dva, ako ne i tri filma koji mogu pobjeđivati i na svjetskim festivalima, stvorena je pozitivna klima i jedno novo ozračje suradnje između grada Pule, Istarske županije i Ministarstva kulture, a pulska javnost je to ponovno prihvatila kao svoj festival i počela se vraćati u Arenu. Ne znam što se više može očekivati. Bilo je mnogo priča oko reorganizacije, a većina nas je smatra da Pula svakako ostane i nacionalni festival, što možemo i osigurati, a hoće li se i koliko proširivati i internacionalizirati, to ne ovisi samo o našim željama. Ukoliko ćemo nešto internacionalizirati to možemo i putem internacionalizacije nacionalnog sadržaja festivala, kvalitetom samog hrvatskog filma, jer ono što strane kritičare zanima u Hrvatskoj prvenstveno je naš film, a ne filmovi koje su ranije mogli vidjeti i drugdje. To ne znači da ne tražimo i neke europske i svjetske alternative za Pulu.
 

• Ove godine je u Puli bilo jedino nesporazuma s promjenom pravila u hodu, za vrijeme trajanja festivala?
- Nisam sretan s tim promjenama pravila, ni s polemikama koje redovito prate sve festivale pa i ovaj filmski. No, moram reći da nije Ministarstvo kulture, niti ministar, adresa iz koje proistječu takvi sukobi. Kultura nije beskonfliktno stanje, ona čak to nije po definiciji, nažalost kod nas je prekonfliktno stanje. Mislim da je izmjena pravila Pulskog festivala, kojima je ukinuta nagrada za producente, izraz ogorčenja mnogih filmaša sadašnjom ulogom producenta. Ne radi se o tome da producenti nisu potrebni, ali svakako treba što prije riješiti pitanje što su to producenti u Hrvatskoj, a onda i pitanje nagrada producentima. Ovako ispada da je glavni producent samo Ministarstvo kulture, što nije dobro i mi ne želimo da tako ostane. Ministarstvo kulture dakako nije očekivalo producentsku nagradu u Puli.
• Motovun?
- Prvi put smo otvorili suradnju između djelatnika festivala, Istarske županije i Ministarstva koje je također osiguralo značajna sredstva Motovunskom filmskom festivalu. Konceptualno se tu nema što primijetiti osim da bi i dalje trebalo razvijati Motovun kao jedan specifičan, nekonvencionalni filmski festival, napose što kao nekonvencionalan može biti i univerzalan, što je Motovun i potvrdio. Želio bih da se prevladaju svi sukobi između motovunskog i pulskog festivala koji prenose neke nepotrebne političke recidive. Jer, premda se činilo da su ove godine napokon prevladani, došlo je nažalost do nesporazuma za koje se nadam da ih ne razumijem. Tako je potamnjena dogovorena ideja da hrvatski film nastupa u programu Motovuna na način koji bi adekvatno predstavljao i zemlju, i autore, i taj film. Nadam se da će se to shvatiti za idući Motovun. Ne radi se o tome da bi hrvatski film trebao tražiti neki privilegirani status, ali ipak je čudno da se zemlja domaćin ne predstavi na odgovarajući način. Tim prije što se radilo o premijernom i izuzetnom filmu. Nolini »Nebo sateliti« po mom osobnom mišljenju mogu stajati uz bok Tarkovskog, a možda i preko boka i drugih uglednih svjetskih redatelja, koji su se bavili ratom. Kad bi se u Motovunu ždrijebom određivao termin prikazivanja filmova onda ne bi imali primjedbe, ali budući se to ne čini, onda je ipak čudno da domaći film ne dobije adekvatan termin. Iskreno, pridružujem se tim zamjerkama, a nadam se da ih mogu pripisati ljetnoj dekoncentraciji i motovunskoj gužvi.
• Filmski ljudi očekuju Zakon o filmu kao spasonosni eliksir premda on neće i ne može promijeniti navike u njima samima?
- Mi smo kao Ministarstvo učinili najviše što smo mogli na postojećoj legislativnoj osnovi i na postojećem stanju podloge koje imamo za razrješenje pitanja takozvane kinematografije, nakon što smo čuli da »imamo film, ali nemamo kinematografiju«, što je po meni floskula. Stvorili smo dakle, povjerenstvo koje djeluje u svim smjerovima, svih vrsta filmova, učinili smo to da imamo javne kriterije prema kojima će se nearbitrarno odlučivati koje filmove sponzorirati, odnosno financirati, pomagati, a koje ne i to će sve biti pred očima javnosti. No, za Zakon o filmu potrebno je mnogo više, a prije svega raščišćavanje cijelog niza podloga; od pozicije Jadran filma, eventualnog Instituta za film, televizije i samog Ministarstva, do čitavog niza interesnih i stručnih organizacija, Akademija itd. To nije tako jednostavno da bi se moglo stvoriti preko noći, a da se nisu odredile osnovne pozicije. Razgovor u Puli koji smo imali je pokazao nezrelost postavljanja toga problema. Ne mogu se lansirati puke mrzovoljne fraze i o njima lamentirati. Teze moraju biti postavljene tako da imaju neki smisao, da mogu biti prihvaćene ili odbačene, a da to bude u vezi s tim mogu li ili ne mogu funkcionirati.
• U Puli ste na okruglom stolu, doista burno reagirali pokušavajući domaćim filmašima ukazati koliko malo znaju činjenice, vrteći se neprekidno u istom krugu apstrakcije i uskih interesa?
- Ne želim nikome dijeliti lekcije, a nemam na to ni pravo, niti bi me slušali, no upozoravam sve da teze moraju biti jasne, određene i konkretne. Bilo je paradoksalno da je prisutan američki gost dobro shvatio moju kritiku tih apstrakcija, na kojima se ustrajava u hrvatskoj kulturi općenito, što već postaje alibi za vlastitu izgubljenost i način izbjegavanja vlastite odgovornosti. U demokraciji se na taj način ne govori, ni o filmu ni o drugome.
• Ostavimo se filma i govorimo o metafori »krepki krepani feniks«, kojom ste duhovito ocijenili hrvatsku kulturu u cjelini. Kako danas gledate na hrvatsko kulturno ljeto?
- Ta je metafora jedan davni naslov iz Studentskog lista još dok sam tamo bio urednik kulture. Čovjek se pod stare dane prisjeća »ranih radova«, jer ta, možda iz Matoša, metafora dosta dobro izražava i današnje stanje stvari. Ima jedna anomalija u hrvatskoj kulturi koja, činovnička po podrijetlu, uvijek materijalno nesamostalna, kao da je naučila uvijek biti i funkcionirati pod čizmom. Do nedavno je bila pod partijskom čizmom, što ne znači da nije i cvjetala, ali se i znalo, kada se odlučuje, onda oni koji su protiv nečega moraju dva puta promisliti hoće li i nešto zucnuti, jer iza toga stoji partija i to je bila državna politika. Onda se to slomilo i došla je vlast HDZ-a koja je u mnogo čemu mentalno produljila funkcionalni obrazac takvog načina mišljenja. Jer, za cijelo vrijeme HDZ-a, osim na opozicijskoj margini, pitanje kulture je bilo riješeno bukom velikodržavne jubilarne kulture i vrlo marginalnim mogućnostima kritike te kulture u medijima ili drugdje. Sada se dogodio novi obrat, gdje postoji istinsko nagnuće politike ovog Ministarstva, dakle aktivna volja vlasti da bude samo sudionikom u procesu odlučivanja u kulturi, a ipak se uz takvu namjeru, upravo otvorila brana za nabacivanje drvljem i kamenjem na kulturu, što pogađa, upravo one koji taj prostor otvaraju. Ali, ako nema gospodara, na koga se to nezadovoljstvo kulturom odnosi? Valjda na one koji tvore tu kulturu, na nas same. Ako smo već ostvarili čitav niz iskoraka u kulturnoj politici, od osiguranja znatno više novca, oslobađanja donacija od PDV-a, od proširenja prava umjetnika na oslobađanje od PDV-a, od oslobađanja ulaganja u kulturu, od poreza do javnog rada povjerenstava i objavljivanja odluka, otvarajući novo odlučivanje budućom institucionalizacijom kulturnih vijeća itd., pitam se na što se onda odnosi sve to nezadovoljstvo u kulturi? Strah od promjena ili nezadovoljstvo samima sobom? A iz toga se mora izaći. Evo karakterističnog primjera takve situacije iz nedavnog razgovora s jednom novinarkom koja me pitala i istodobno zaključila: »Dobro pulski festival je uspio, ali zašto ste dali manje novca za Pulu nego ranije?!« Prvo dali smo više novca nego ranijih godina, što je lako mogla provjeriti, ali njoj je bilo važnije da nađe neki fiktivni negativni razlog nego da podjeli neko zadovoljstvo. Žalim takve ljude u medijima, često mlade. Ne pristajem da je sve u blatu. I nije! To je obeshrabrujuća kritika svega i svačega, a od toga osim predaje nema ništa dalje. Paradoksalno je da su posljednjih mjeseci o hrvatskoj kulturi sa simpatijama opširno pisali i takvi svjetski mediji kao što su The New York Times ili Frankfurter Rundschau uviđajući procese od kojih neki naši vlastiti proroci mizantropije otklanjaju pogled. No to će preživjeti taj naš »krepki krepani feniks«.
• Konkretizirajmo malo stanja i događanja u Splitu i Dubrovniku?
- Ima jedna zajednička stvar i kod Splita i kod Dubrovnika, a to je da su posjećenost i kritike predstava dobre, dapače i odlične, ali da se festivali različito ocjenjuju. Nad Dubrovnikom kao da su oblaci koje je nad Splitom Mani Gotovac razgrnula. Ukoliko smo imali izvanredne glazbene događaje u Dubrovniku, nekoliko uspjelih predstava i svjetskih hitova, što nam onda ne valja? S druge strane drago mi je da u pogledu Splitskog festivala ne postoje značajniji negativni naboji, što je vjerojatno posljedica što ih sami ljudi unutar Splitskog festivala nisu proizvodili. Ovo što se sada događa oko Dubrovnika jako me razočaralo, polemike, ostavke, začuđujuća nervoza ljudi u međusobnim odnosima, koja je ispod razine onoga na što su bili pozvani. A pozvani su bili da konstruktivno obave nešto iza čega je stalo i ovo Ministarstvo i ova država s vrlo ozbiljnim sredstvima. Da ne govorimo o interesima samoga grada Dubrovnika za izgradnju renomea u sklopu velikih svjetskih festivala. Time ćemo se na jesen morati ozbiljno pozabaviti. Ne može se dopustiti da u toku ovakve manifestacije oni koji su zaduženi da ona uspije, nisu u stanju zatomiti svoja nezadovoljstva, niti dok ta manifestacija traje. To je za mene jedno novo iskustvo, imam dojam da sam podcijenio subjektivni faktor kod ovako ozbiljnih izazova, i zbog toga se kajem. Hohštapleraje u svakom slučaju nećemo trpjeti.
• Ljetna zagrebačka događanja vezana su oko HNK-a bez obzira što se u njemu ništa konkretno nije događalo?
- Da, jedno od najvećih događanja zagrebačkog kulturnog ljeta je nepotpisivanje ili oklijevanje potpisivanja ugovora u vezi s HNK, kojeg je ovo Ministarstvo potpisalo a za kojeg kolege u gradu Zagrebu još imaju neke rezerve, pa s jedne strane tvrde da će ga potpisati, što je uvjet opstanka HNK, a s druge strane čujemo razne šumove u kanalu. Mi smo pokrenuli raspravu o kazalištima i radimo na tome da se stvori sustav ušteda i efikasnosti u radu svih, a pogotovo nacionalnih kazališta, o čemu se već i pisalo. To je jedno pitanje, drugo je eventualno loše poslovanje, a treće je temeljno pitanje da zagrebački HNK treba nastaviti svoju egzistenciju. Ne vidim zašto na ovom problemu stvarati sliku kulturne prijetnje prema HNK. Sredstva koja smo osigurali Ministarstvo i Grad proistječu iz zakonskih obveza. Ne treba na krivom mjestu pritiskati alarmni gumb. Ugovor i njegov potpis ne zatvaraju nego tek omogućuju pristup pitanjima koja treba riješiti. Nadam se da će to shvatiti gradonačelnik Bandić, dogradonačelnik Vilfan, pročelnik Palašek i njegov pomoćnik Ljuština.
• Polemika Matvejević-Mihalić poprilično je uzburkala književno ljeto?
- Kad književnici ne bi polemizirali jedva da bi bili književnici. Oko Društva književnika mnogo toga sam već rekao, isto tako sam na neki način polemizirao s gospodinom Mihalićem koji za mene ostaje vrhunski pjesnik, ali dopustite mi, prilično slab političar. Kad kažem slab političar ne mislim na vrstu političara koja se prilično dobro snalazi s različitim režimima, nego mislim na onu vrstu političara koji gubi supstancu kada vodi neku stvar. Činjenica je da je Društvo književnika izgubilo supstancu. To nije stvar koju je evidentiralo ovo Ministarstvo kulture, niti ovaj ministar, nego hrvatska javnost, uključujući same pisce koji su to sve skupa izrazili u šali »kako će se neki angažirati ponovno u Društvu hrvatskih književnika kada se osnuje sekcija za hrvatske književnike u tom Društvu«. Isto tako je potpuna neistina o čemu govori gospodin Mihalić kako ja nisam nekoga htio primiti. Dva puta sam bio u tom Društvu i razgovarao o određenim stvarima, uključujući i to što sam ih pozdravio na njihovoj godišnjoj Skupštini, koliko god ona tužna bila. Ovdje se radi o tome da je jedno Društvo u položaju da ima odlične prostorije, pretpostavljam članarine, da izdaje najam ljudima za gospodarsku djelatnost, a jedino čega tu nema - to je intenzivan književni život, u kojem bi također bile uključene polemike i međusobne prepirke, ali bi se one barem obavljale na jednom mjestu od kojeg ne bi zazirao toliko veliki broj pisaca, a i mjestu na kojem sam i sâm, dopustite, proveo lijepe dane moje mladosti, pa sam sentimentalan. U tom pogledu, bliži sam stavu gospodina Matvejevića, ali ne bih ulazio u samu prirodu njihove polemike, jer ona uvijek ima puno kompaserije koje se više ne tiču same te teme. Gospodin Mihalić bi morao shvatiti da bi učinio konstruktivnu stvar ukoliko bi zajedno s određenim brojem ljudi, koji nisu više klijenti toga društva a predstavljaju najznačajnije hrvatske pisce, pokušao dogovoriti koja bi bila najbolja metoda regeneracije hrvatskog društva književnika. To bi bio jedini put da se izvuče iz ove apsurdne situacije u koju se, kao vrhunski hrvatski pjesnik, sam doveo u poziciju da bude proskribiran kao gasitelj Društva književnika.
• Što očekujete u jesenskom razdoblju hrvatske kulturne sadašnjosti?
- Očekujem temeljitu raspravu o svim stvarima koje smo vidjeli da valjaju ili ne valjaju i u kulturnoj politici i u onome kako se odvijaju kulturni procesi nezavisno od kulturne politike. Ono što bih volio je da se ta rasprava, pa ako treba i polemika, ne odvija pod pritiskom. Nama je u kulturi potrebno sedimentiranje i odlučivanje na principu pluralizma, pa i pluralizma kulturnih estetika. Neke stvari sa stanovišta osiguravanja političke vlasti mogli bismo kratkotrajno postići relativno jednostavno, zaoštravanjem odnosa pluralizma u određenom političkom smjeru. Tome se energično protivim. Točno mogu vidjeti kako bi se mogla politički posvajati kultura određenim angažmanima, ovakvim ili onakvim kadroviranjem, zaoštravanjem političkog tipa dijaloga. Te instrumente većina nas starijih od trideset godina jako dobro pamtimo. Ali nama nije cilj posvajanje kulture od politike, nego prije posvajanje politike od kulture. Ovo sada je pokušaj stvaranja jedne nove kvalitete u kojoj ćemo osiguravati ne samo pluralizam ljudi u kulturi, nego i pluralizam kulturnih orijentacija u korist autonomnosti kulture kao uvjeta kulturnog stvaralaštva. Očekujem veliku raspravu na pitanju uspostavljanja kulturnih vijeća kao novog oblika odlučivanja u kulturi. Ni ta rasprava, a pogotovo njihovo uhodavanje, neće proći bezkonfliktno. Ipak to je jedini put koji vodi i u demokraciju i u kulturu, a liječi nas od starih i brani od novih kulturnih jednoumlja.
• I za kraj da se vratimo filmu. Stigla je vijest iz Dubrovnika o Bulajićevom projektu o Marinu Držiću. Koliko je Ministarstvo kulture stvarno u sve to uključeno?
- Veljku Bulajiću mogu poželjeti uspjeh, ali u ime Ministarstva ne mogu obećati potporu kakvu je on predstavio »zdravo za gotovo«. O njegovom će projektu odlučivati povjerenstvo kao i o drugim projektima. U svakom slučaju, ako se oslobađamo državne kulture, nećemo imati ni državne umjetnike. To i neki moji prijatelji, u nekim drugim granama umjetnosti, nekako teško shvaćaju. Svakako, obvezan sam svoje dužnosti stavljati iznad svojih prijateljstava, pa i pod cijenu ovog potonjeg.

Branka Sömen