ZAGREB, 22. listopada - »Hrvatski feniks«, nedavno predstavljena knjiga hrvatskog diplomata Marija Nobila, usredotočena je na posljednje desetljeće hrvatske povijesti - stvaranje hrvatske države, na Domovinski rat, međunarodno priznanje, slabe točke ovdašnje vanjske politike - što je povod za razgovor s voditeljem hrvatske misije pri OESS-u u Beču Marijom Nobilom.

• Kada će konačno misija OESS-a otići iz Hrvatske?
- To dakako nije vruće političko pitanje. Ona će nastaviti reducirati svoj mandat prema kraju iduće godine. Postoji interes za njenu nazočnost zbog lokalnih izbora i konsolidiranja rezultata tih izbora.Vjerujemo da se približavamo kraju toga mandata. U određenoj fazi bilo bi dobro da ti sadržaji kojima se sada misija bavi budu konzumirani kroz Pakt o stabilnosti, Partnerstvo za mir i druge mehanizme. Ali to nije središnje političko ni statusno pitanje, jer je Hrvatska otvorena i transparentna zemlja, i mi od toga ne radimo slučaj.

• Dakle, OESS bi mogao otići do kraja iduće godine?
- Teško je predvidjeti, ali bi moglo tako biti.

• U knjizi koristite termin »emocionaliziranje politike«. Do kojega je stupnja domaća politika u posljednjem desetljeću funkcionirala pod utjecajem emocija?
- Razdoblje koje knjiga obuhvaća je utemeljiteljsko doba hrvatske države, doba koje smo svi na svoj način burno proživjeli. Mnogi su u tom sukobu stradali, izgubili najdraže, imovinu... To je zgusnuto vrijeme nabijeno emocijama. U knjizi sam pokušao svjedočiti kroz dokumente, kroz zapise koje sam godinama uredno prikupljao. Pokušao sam, oslobođen emocija, analizirati to vrijeme kroz vlastito iskustvo i, naravno, kao svjedok povijesti. Dakako, to je teško jer su mnoge odluke iz toga vremena vezane uz ličnosti, a ličnosti sa sobom donose gomile vlastitih karakternih osobina, koje utječu na tok povijesti. No knjiga je samo skica za portret glavnih aktera, kojih više nema na političkoj sceni. Zapravo, ona više govori o našem okruženju, o tome kako je međunarodna zajednica reagirala na krizu bivše Jugoslavije. Ona govori i o tome kako su, povratno, rat u BiH i Hrvatskoj bitno utjecali na kasnije mutacije međunarodnoga sustava te na promjene koje su se dogodile u europskoj sigurnosnoj arhitekturi. Knjiga je vrijedna po tome jer ne govori samo o nama već i o okolnostima u kojima se događala tragedija hrvatskog naroda, a istodobno i rađanje hrvatske države.
 

• U to ste doba bili na čelu naše misije pri UN-u. Kako se Hrvatska tada borila na East Riveru?
- Možda će zvučati neskromno, ali mislim da se borila hrabro. Zahvaljujem to prije svega hrabrom timu koji je sa mnom tada radio. Naša je prednost bila u tome što smo bili mladi, entuzijasti, obrazovani i što smo bili u pravu. Bili smo u pravu praktički sve do završetka »Oluje«. Problemi koje smo nakon toga imali više su bili kontrola štete jer Hrvatska nije, na način kao što je kapitalizirala status žrtve, znala kapitalizirati status vojnoga i moralnog pobjednika. Glavne teškoće koje je Hrvatska imala nakon 1995. odnose se na medijske slobode, ljudska prava, dvostruku politiku prema BiH... Drago mi je da je došlo vrijeme kada se sve to ispravlja, ali žalim za izgubljenim vremenom jer smo 1995. godine mogli puno više učiniti zbog entuzijazma i vjerodostojnosti koje smo do tada postigli. Sve pogreške i dvojnost u politici daju se u velikoj mjeri argumentirati, pa i opravdati teškim okolnostima u kojima nije bilo dobrih rješenja. Kasnije je postojalo više elemenata za kritiku o tomu zašto se Hrvatska nije brže pretvarala u civilno društvo.

• Što učiniti da BiH prestane biti »istočni grijeh« Hrvatske?
- Ona je to prestala biti s 3. siječnja, s novom Vladom, koja ne vodi dvostruku politiku u tom pogledu. Naslijeđe je teško, ali nema sumnje da je ta politika prema vani transparentna i iskrena. To ne znači da kompleks Bosne neće dugo opterećivati hrvatsku vanjsku politiku. Držim da se više od 80 posto naše regionalne odgovornosti odnosi upravo na BiH kako zbog položaja Hrvata u unutar te složene državne zajednice tako i zbog geopolitike, povijesti, a posebno nedavne prošlosti.

• Kakva je budućnost Hrvatske u području jugoistočne Europe na srednji rok?
- Protiv sam onih koji sada novu situaciju u Srbiji gledaju u antipodima, dakle, koliko bi to moglo štetiti Hrvatskoj. Taj medeni mjesec međunarodnih čimbenika sa SRJ će proći jer su realnosti tamo znatno teže nego u samoj BiH, a i to će međunarodnoj zajednici biti golem izazov. Pomoći ćemo im u tome, ali ne treba se više određivati u toj crno-bijeloj tehnici. Hrvatska će biti uspješna u mjeri u kojoj bude sama privlačila strana ulaganja, u mjeri u kojoj njezino društvo bude zrelo. Opća stabilnost u regiji može samo pomoći unutarnjoj snazi Hrvatske, koja više nije neposredno ovisna o onome što će se u Srbiji događati.

• Možete li procijeniti značenje Zagrebačkog summita?
- To je vrlo važan skup. Hrvatska će započeti pregovore s Europskom unijom o stabilizaciji i pridruživanju. To je prvi sastanak gdje se šefovi Unije sastaju izvan Unije. To je najveći diplomatski događaj za Hrvatsku, koji dolazi u pravo vrijeme. Bez obzira na to što će se mnogi baviti novom Srbijom, sigurno da Hrvatska može u definiranju te Srbije i regije biti konstruktivan i kreativan partner međunarodne zajednice.

• Strahuje se da bi na tom summitu srbijanska pitanja mogla zasjeniti hrvatske ambicije.
- Dnevni je red zadan. To će možda biti na pojavnoj razini u medijima, ali sadržajno ne vjerujem. Srbija još nije ni definirala svoj status, njoj se tek otvaraju vrata da započne s procesima koji su davno iza nas. To će medijski možda tako izgledati, ali sadržajno neće.

• Jesu li realne procjene da će se međunarodni čimbenici ubuduće usredotočiti na jačanje demokracije u Srbiji te na potporu gospodarskoj obnovi te zemlje, i to nauštrb susjednih zemalja, Hrvatske, primjerice?
- Srbija je u tako teškoj ekonomskoj situaciji, a da Slobodan Milošević i nije pao, međunarodna bi zajednica morala nešto učiniti u pogledu sankcija, odnosno nastupiti s nekom humanitarnom pomoći. Ne možemo plakati nad tuđim novcima. Nama je važno da pomoć koja Hrvatskoj treba za povratak i obnovu dođe u obećanim, pa i većim iznosima. Dugoročno gledano, jadna je svaka zemlja koja ovisi o međunarodnoj pomoći. Hrvatskoj Vladi treba inicijalna potpora jer ćemo sve više biti sposobni da vlastitim snagama rješavamo probleme.

VINKA DREZGA