ZAGREB, 1. prosinca - Od ljeta ove godine hrvatskoj su prosvjetnoj javnosti predstavljena dva prijedloga razvojne koncepcije reforme školstva. Prvu je izradilo Prosvjetno vijeće Ministarstva prosvjete i športa, na čelu s dr. Hrvojem Vrgočem i dr. Antunom Mijatovićem, a drugu, tek djelomično izrađenu, Vladi je predočio Odbor za obrazovanje Vladine Komisije za izradu projekta - Hrvatska za 21. stoljeće, na čelu s dr. Nikolom Pastuovićem. Nerijetka su mišljenja da je Hrvatskoj u ovom trenutku potrebnija sanacija, negoli temeljita reforma školstva. Jedan od zastupnika tog stajališta je i savjetnik za kulturu i obrazovanje u Uredu predsjednika Republike Hrvatske dr. Zdravko Jelenović s kojim smo tim povodom i razgovarali.
• Koja je zadaća savjetnika Predsjednika u reformi školstva i zašto je, kako ste to svojedobno sami istakli, u javnosti nedovoljno poznata?
- Ilustrirat ću to jednom anegdotskom situacijom. Nedavno mi se obratio jedan naš djelatnik iz inozemstva pitanjem o tome što su naše ingerencije. Jer on je, reče, sugerirao neke moje stavove o kojima je saznao iz javnih medija, nekim ljudima u Ministarstvu prosvjete, ali je dobio odgovor: »Ne može se Ured predsjednika Republike miješati u naše poslove«. Dakle, jedna ignorantska situacija. A u ovaj Ured slijeva se tako široka lepeza pitanja i problema institucija i pojedinaca, da moja administrativna logistika i ja moramo biti u stanju korespondirati barem na spoznajnoj razini i pružiti ljudima nekakvu pomoć, odgovor, sugestiju ili preusmjeriti ih na institucije koje su za to nadležne. Ovamo stižu ne samo pitanja iz obrazovanja već i ona iz sporta i kulture.
| Reforme se kod nas javljaju prečesto, čak i kad nisu uspjele ili su bile samo u naznakama. Svaka garnitura u prosvjetnom vrhu ima ambicija brisati najveći dio starog i kretati »ab ovo«. To nije praksa i iskustvo razvijenih zemalja
Nemamo znatnijih zaokreta u gospodarstvu, ekonomiji, kulturi življenja ili materijalnoj osnovi koji bi mogli ponuditi obrazovnu logistiku na višoj razini
S obzirom na havariranost našega sustava, sporedno je hoće li se rabiti model »četiri plus tri« ili »jedan plus četiri plus četiri«; zazirem od kopiranja, jer obrazovni sustav mora korespondirati s društvenim kontekstom, tvrdi savjetnik u Uredu predsjednika Republike dr. Zdravko Jelenović
|
• Je li Vaša zadaća baviti se tekućim problemima »na terenu« ili promišljati cjelovitu strategiju obrazovanja na svim razinama?
- Pitanje je, zapravo, srž problema koji me prate na ovom poslu. Trebao bih se, zapravo, baviti sistemskim pitanjima i pojavama u društvu koje to prate. Jer, predsjednik Mesić traži od mene stav, a ne samo reinterpretaciju tuđih mišljenja. No, ja mislim da nema ni jednog čovjeka koji se javio na ovu adresu i da je ostao bez odgovora. A prema mojim spoznajama, ljudi nam se obraćaju, jer nisu dobili odgovor od ministarstava ili drugih nadležnih institucija. Ponajčešće je to krik očajnika koji više nisu nalazili sugovornika za rješavanje svojih problema.
• Kakva je Vaša suradnja s ministarstvom prosvjete i športa?
- Suradnja s ministrom dr. Vladimirom Strugarom dobra je, ali zapinje na nižim razinama. Tu ne samo da suradnje nema, nego postoji čak i opstrukcija. Moja je preokupacija ponajprije ono, na čemu sistem zapinje. U nekoliko navrata u javnosti sam potaknuo pitanja izvandomovinske nastave, dopunske nastave, lektorata u inozemstvu, obrazovanja odraslih, obrazovanja uz rad, pitanja permanentnog obrazovanja, usavršavanja i specijalizacije nositelja obrazovnih aktivnosti, koje je vrlo loše postavljeno. To su bitna pitanja. Na to se naslanja i problem obrazovanja kadrova, jer bez praćenja novina u obrazovnom sustavu i tehnologiji, napretka ne može biti. A nama taj sustav ne funkcionira. Suštinska pitanja struke, pogotovo na metodičko-didaktičkom planu, na margini su, a po mojoj procjeni to bi trebala biti pitanja broj jedan.
• Nude li dvije ponuđene koncepcije reforme hrvatskog školstva kakve kvalitetne promjene?
- Reforme se kod nas javljaju prečesto, čak i onda kad nisu uspjele ili su bile samo u naznakama. Svaka garnitura u prosvjetnom vrhu ima ambicija brisati najveći dio starog i kretati ab ovo. To nije praksa i iskustvo razvijenih zemalja. One to rješavaju blažim zahvatima, u hodu, ne dozvoljavajući tako velike zaostatke, da bi se moralo kretati iznova, radikalnim zahvatima. Reforme u principu iziskuju velike promjene na društvenoj pozornici. Jednu reformu još bismo i mogli opravdati takvim promjenama, ali mnogima se tako zasljepljuju oči jer, de facto, promjene se na ostalim razinama nisu desile. Nemamo znatnijih zaokreta u gospodarstvu, ekonomiji, kulturi življenja ili materijalnoj osnovi koji bi mogli ponuditi obrazovnu logistiku na višoj razini. Nismo u dovoljnoj mjeri uspjeli osposobiti kadrove koji bi bili u stanju nositi se s izazovima novih programa i novih metoda programiranja.
• Ministar prosvjete dr. Vladimir Strugar drži nužnim promjene koje bi hrvatsko školstvo uskladilo s europskim kriterijima, a dr. Nikola Pastuović govori o dugoročnoj razvojnoj koncepciji školstva. Nas zanima kakve su materijalne, financijske i kadrovske pretpostavke za te promjene.
- U ponuđenim koncepcijama više se radi o načelima i unutarnjim prestrojavanjima na formalnom planu. S obzirom na havariranost našega sustava, mislim da je sad sporedno pitanje hoće li se rabiti model »četiri plus tri« ili »jedan plus četiri plus četiri«. Zatim, što je europski koncept? Ne postoji europski koncept. Postoji zbir europskih iskustava. Nema univerzalnog modela. Zazirem od kopiranja, jer obrazovni sustav mora korespondirati s društvenim kontekstom. Radi se o poznatim didaktičkim principima. Hoćemo li ih ustrojiti u ovaj ili onaj sustav, više je pitanje ambalaže nego sadržaja. Što se tiče dihotomije ovih dvaju koncepata, neobično je da su se u oba tima našli neki isti ljudi.
• Jesu li njihove pozicije i koncepcije konkurentne ili komplementarne?
- To može biti simpatično, pa izgledati kao da je to potvrda da su oni komplementarni. A može biti i potvrda za nešto drugo, ako su se ti ljudi predomislili pa prešli iz jednog tima u drugi. Tu ne mogu proricati, ali u svakom slučaju pojava nije uobičajena. Kad bi se tražila rezultanta tih dviju koncepcija, mislim da bi bilo pametno ujediniti i program i ljude na dobrim postavkama obiju tih koncepcija. Istina, više mi se sviđa Pastuovićeva koncepcija, zbog širine pristupa, jer se više bavi obrazovanjem, dok se koncepcija Strugarova tima više bavi školstvom. A ne treba zaboraviti da se danas oko 50 posto ukupnih potreba na obrazovnom planu javlja na područjima neformalnih oblika. To je potonja koncepcija podosta zanemarila. Ako bi se, međutim, i radila sinteza obiju koncepcija, to ne bi smjelo ići naglo, već bi trebalo dopustiti vremenski elasticitet. Grupa iz Ministarstva prosvjete bila je za brzi zaokret, što zahtijeva angažiranje velikih sredstava. Govorilo se o milijardu dolara. Ja sad pitam javnost, koliko bi se »kaverni« u našem školskom sustavu moglo sanirati s milijardu dolara.
|
Zavod za unapređenje školstva je svojim potencijalom i kadrovima karikatura od zavoda
• Koji su temeljni razlozi neuspjeha svih pokušaja reformi školstva u posljednja dva desetljeća i kakvu budućnost predviđate sadašnjem pokušaju?
- Reforme su mnogi najavljivali, ali samo su dvije-tri išle do kraja. Izazivale su kaos i neuspjeh, ponajprije zbog toga što nisu bile društveno utemeljene, dakle nisu imale društveni kontekst koji bi bio zreo akceptirati taj teorijski koncept. Reforme uglavnom ne uspijevaju zato, što ne korespondiraju dovoljno društvenom kontekstu, nisu dovoljno materijalno utemeljene, ali temeljno je to, što kadar kojem je to namijenjeno, nije dovoljno pripremljen. Upravo zato založio sam se za sanaciju, pod kojom prije svega podrazumijevam solidnu kadrovsku platformu, koja bi se trebala bazirati na uspostavi sustava razvojnih službi, bar na razini općine ili županije. Trebalo bi imati Zavod za unapređenje školstva, ali ne ovakav kakav danas ima Ministarstvo, jer to je karikatura od zavoda, što se tiče njegovih potencijala i kadrovskih resursa. Da on funkcionira, ne bi se događale ovakve devijacije u struci, niti bi se govorilo o zasnivanju instituta za školstvo, za što bih se i ja založio. Potreban je, dakle, jedan trust mozgova, koji bi ove kardinalne, globalne stvari artikulirao i podastro te bi se onda to procesuiralo na terenu u manjim, razvojnim nukleusima. Društveni kontekst, materijalni i kadrovski resursi nisu ni jednoj reformi do sada omogućavali uspješnost. Ako je sadašnji pokušaj reforme zadržao u sebi slične defekte i nedorečenosti prijašnjih, onda su osigurani svi preduvjeti i za njenu propast.
• Koje mjere predlažete da bi se izbjegao takav razvoj situacije?
- Ja sam za dugoročni reformski koncept, ali sa sanacijom u hodu. Ja bih od dva ponuđena koncepta napravio sintezu, ujedinio timove, ponudio tu sintezu široj, prvenstveno stručnoj javnosti. Na temelju toga trebalo bi napraviti dugoročnu platformu, s tim da se prioritetno saniraju »kaverne«. I onda ćemo vjerojatno doći do susreta s europskim standardom, a ne europskim konceptom. A onda će se i naši pedagoški standardi automatski približiti europskim kriterijima.
|
|
Nastavnicima treba povećati plaće i riješiti se nestručnih
• Tijekom javne rasprave o Osnovi za ustroj školstva, koju je predložilo Ministarstvo prosvjete i športa, istakli ste da je u ovom trenutku Hrvatskoj potrebnija sanacija, nego reforma školstva. Kako biste je Vi proveli?
- Kad bismo imali spomenuti novac, onda bismo prvo morali stimulirati nastavnički rad povišenjem njihova životnog standarda, ponajprije plaća. To bi privuklo i one kadrove koji sad ne rade u školstvu. Poznato je da se na nekim područjima, kao što su strani jezici, dramatično smanjio broj stručnih kadrova. Stoga bi se morala provesti i eliminacija nestručnih kadrova.
Dalje, trebalo bi razviti efikasniji i bogatiji sustav permanentnog usavršavanja nastavnika jer je diploma kod mnogih jedini legitimitet za cijeli radni vijek. Ti ljudi nakon desetak godina postaju »invalidi rada«, ali to nitko ne priznaje. To je rutinsko otaljavanje koje zasićuje i predavače i slušatelje i ne donosi obrazovne efekte koji se očekuju od toga posla.
No, sve to može funkcionirati samo ako postoje razvojni nukleusi sistema, koji su se pragmatično nazivali stručno-razvojne službe, pedagoško-psihološke službe, kako gdje, a koji bi ovo prvo u školi mogli programirati, poticati, pratiti i evaluirati. Zahvaljujući siromaštvu, prije svega, te funkcije kod nas gotovo da i ne postoje.
|
Gordan Pandža |
