savjest IZREKE

I odnos prema tuđicama jedna je od važnih razlika između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika. Srbi tuđice u književni jezik primaju objeručke, a Hrvati su prema njima suzdržani. Kad se Hrvati susretnu s tuđicom, oni najprije ispituju je li im potrebna, mogu li taj pojam kako izreći svojom riječi, imaju li ju već ili ju mogu lako napraviti, a tek ako ne mogu, tek tada prihvaćaju tuđicu. To je dobar i zdrav jezični osjećaj i dobro je funkcionirao do 1918. Poslije su Srbi svojim unitarističkim nasiljem u obje Jugoslavije taj osjećaj razarali, i dobrim ga dijelom razorili, ali ne potpuno.