Početak suđenja Hrvatima iz Bosne i Hercegovine obznanjuje ono što se dosad na različite načine pokušavalo skrivati od hrvatskog naroda. Sada je jasno i nevjernim Tomama da su šestorica optuženih samo sredstvo preko kojega se sudi vojnom i državnom vrhu Hrvatske, hrvatskoj državi i hrvatskom narodu s ciljem nametanja lažne krivnje i pretvaranja i države i naroda u zločince kojima onda treba oduzeti sve ono što su navodno zločinačkom organizacijom i zločinačkim pothvatom ostvarili i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
U Hrvatskoj živi mnogo Pečorina (čuveni lik velikog Ljermontova) čiju je mržnju prema otadžbini, Rusiji, Ljermontov sjajno izrazio sljedećim stihom: «Kako je slatko mrziti otadžbinu / I žurno čekati propast njenu.»
Međutim, za razliku od Ljermontova Pečorina, koji je fikcija velikog umjetnika i metafora za opisivanje mrzitelja vlastite otadžbine, hrvatski Pečorini su zbilja. Oni ne samo što mrze svoju domovinu Hrvatsku i žude za njenom propasti, nego i s velikim entuzijazmom i vrlo sustavno i organizirano rade na njezinoj propasti, na obezvređivanju Domovinskog rata i na pretvaranju Domovinskog rata iz našeg ponosa u našu sramotu, u zločinački pothvat.
To znači da Haaški sud završava rehabilitacijom Srbije, pretvaranjem njihovih planiranih i provedenih kolektivnih zločina u pojedinačnu krivnju na nižoj razini, a zatim i pretvaranjem hrvatskih pojedinačnih zločina u kolektivnu krivnju državnog i vojnog vodstva i cijeloga hrvatskog naroda.
Haag, dakle, neće presuditi stvarnim krivcima, već će umjesto toga završiti s dva velika procesa Hrvatima, onima iz BiH i onima iz Hrvatske, a zapravo državnom vodstvu iz Hrvatske na čelu s dr. Tuđmanom kao prvooptuženima kako bi dokazali da Hrvatska nije bila samo agresor, nego i zločinačka organizacija i krivac za rat.
Miloševićevom smrću završava se veliki haaški projekt, projekt tužiteljstva i njegovih sponzora, s ciljem da se stvarni agresor i provoditelj genocida, etničkog čišćenja i zločinačkog pothvata, koji nije samo planiran već i ostvaren, Srbija i JNA, amnestiraju.
Balkanska unija je u interesu malobrojne političke i menadžerske elite, ali je katastrofa za hrvatskog čovjeka koji je stvarao svoju hrvatsku državu. Njemu će prema tom projektu doći 500 tisuća onih iz susjedstva koji su spremni raditi, pa i domaćem kapitalu, za upola manje plaće. Uzet će nam zemlju, kupiti svu našu imovinu, dovest će nam strane radnike.
U Hrvatskoj postoji kamarila. Postoje ekipe, koje vide svoju ulogu u toj Balkanskoj uniji, svoju novu poziciju, koji danas govore da Hrvatskoj nije trebao taj rat, da je trebalo ostati sve kao i prije. Taj dio elite služi svojim gospodarima koji su uvijek kroz povijest dobro živjeli na grbači hrvatskog naroda.
Budući da u BiH žive tri ravnopravna naroda, ona mora biti sastavljena od federalnih jedinica: ne moraju biti tri, može ih biti i više. BiH ne može biti samo država građana.
Zatvara se povijesni krug borbe za stvaranje i opstojnost hrvatske države. Ime Josipa Jovića simbolizira početak i kraj toga povijesnog kruga. Josip Jović (hrvatski policajac) bio je prva žrtva velikosrpske agresije a sada je opet Josip Jović (novinar) prva žrtva borbe protiv povijesnih krivotvorina.
Bobetko i Gotovina protekom vremena postajat će hrvatski Sokrati, a Carla del Ponte, barem na moralnoj razini, doživjet će sudbinu Sokratovih tužitelja i sudaca.
Mesić vodi borbu i protiv mrtvog Tuđmana jer ga želi do kraja srušiti. Mesićevo negiranje istine je dio šireg plana kojim se Hrvatskoj želi nametnuti budućnost u balkanskoj zajednici.
Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.
