savjest IZREKE

Objavom Registra raznoraznim bi se torbarima omogućilo da obilaze branitelje i pokušaju ih nagovoriti na prodaju, možda i u bescjenje. Torbari bi time dobili jeftino dionice, a kako bi rasla vrijednost Fonda i oni bi se bogatili. Zato njima treba popis branitelja kako bi vidjeli tko su udjelničari u Fondu. To je vrlo pokvareno i nisko i to treba suzbiti na svaki način.

Koristim priliku ispraviti i niz drugih neistina u rečenom članku, kao npr. da ja još tada nisam poznavao svoju suprugu, da smo rekli kako je Mira Furlan “vrsna glumica” itd.

Također je teška neistina i kleveta da je “obitelj Hebrang ogorčena zbog povrata stana Miri Furlan i presudu smatra skandaloznom”, kako navodi vaš tekst. Prije svega, ne miješamo se u sudski postupak. O tome sam jedanput izjavio da je sud sigurno našao opravdanje za napuštanje stana u statusu stanarskog prava jer je zacijelo mogao opravdati odlazak Mire Furlan u Srbiju početkom devedesetih, koja je, prema njezinoj izjavi, živjela na dvije adrese, u Zagrebu i Beogradu, a nije se odselila. Nama je drago što je u to vrijeme, kada mi nismo mogli ni do Okučana, ona mogla putovati na toj relaciji, što je sud očito uvažio.
 

Glavaš je očito savjestan zastupnik kojemu je stalo do nacionalnih interesa Hrvatske.

Za socijalizmom žale oni koji nisu shvatili da je došlo vrijeme da se svatko dijelom sam brine o svojoj sudbini i da ne može sve rješavati država. U socijalizmu je bilo besplatno zdravstvo, obrazovanje, vrtić, stanarsko pravo, obavezan radni odnos, zajamčene mirovine. Zato je socijalizam i propao.

Antisrpsku politiku nismo vodili niti kad smo se borili protiv srpske agresije. To je bila politika protiv onih koji su ubijali i pljačkali.

Financijska šteta koju sada trpimo zbog neprimjene ZERP-a iznosi 300 milijuna eura godišnje samo kad se radi o talijanskim ribarima. Međutim, u usporedbi s tim, financijska šteta koju bi Hrvatska pretrpjela zbog usporavanja pristupanja EU nekoliko je puta veća, a o golemoj političkoj šteti nije potrebno niti govoriti.

Dok sam kretao na zadatak shvatio sam kolika je razlika između njega i njegovih političkih protivnika. Bila je to ona ključna razlika koja dijeli besmrtnika od ostalih.
 

Sjećam se zapovijedi da u studenome 1991. godine odem u istočnu Slavoniju kao predstavnik Vlade. Zadatak je bio organizirati kontinuitet ukoliko taj dio države ostane odsječen, a takva je opasnost bila vrlo izgledna. Kada sam ga pitao što učiniti u slučaju presijecanja jedine cestovne komunikacije s kojom smo još održavali vezu, jasno mi je rekao: «U tom smo slučaju izgubili rat! Imaš se vratiti preko Mađarske, zajedno ćemo ići izginuti na Kupu, najbližu bojišnicu. Hrvati ne će imati državu, ali će imati još jednog Zrinskog a to je zalog da će jednom ipak ostvariti svoj cilj!»
 

Znali smo da se Hrvatska ne će roditi bez krvi, jer u povijesti nitko nije lako kolonijama dao samostalnost. Hrvatska je bila kolonija po izrabljivanju njezina bogatstva, po političkoj nesamostalnosti i po podređenom položaju u svim područjima života od diplomacije, podjele vojnih i policijskih dužnosti, do rukovodećih položaja na kojima je Hrvat bio prava rijetkost.
 

Napokon, da je bio diktator bi li ga narod toliko puta izabrao, tako oduševljeno dočekivao? Za razliku od prošlih vremena, on nije dopuštao režirane dočeke. Imao je iskreni odnos prema svom narodu i tako mu je njegov narod uzvraćao.
 

Dr. Franjo Tuđman bio je demokrata u pravom smislu te riječi. Političari prolaznog sjaja, koji ga danas nazivaju diktatorom, pokleknut će pred istinom. Za vrijeme njegova mandata nije bilo političkih zatvorenika, nije bilo kazne za klevete koje su mu namijenili niti za uvrjede s kojima su ga obasipali.
 

Politički neistomišljenici koji, ga sada blate, nisu vidjeli njegove stisnute šake dok je gledao rane svojih vojnika i nisu mogli znati što znači grč na njegovu licu. Nije to bio grč namrgođenog čovjeka koji širi nezadovoljstvo, nego maska koja je skrivala duboku tugu.
 

Istinu o Franji Tuđmanu može dati samo analiza temeljena na istini.
 

Sve sam mu to ispričao jedne večeri 1998. godine, u teškom trenutku kada je trebao dati svoju suglasnost na daljnje liječenje od opake bolesti. “Ne misliš samo ti tako”, odgovorio je i izvadio pismo utjecajnoga američkog političara Henryja Kissingera koje je primio tih dana. U tom pismu, punom topline i razumijevanja za probleme mlade hrvatske države, Kissinger piše: “Gospodine Predsjedniče, kao i mnogi veliki ljudi, niti Vi ne ćete doživjeti zahvalnost svojih suvremenika za ono što ste učinili za svoj narod. No, ta će istina ipak izaći, ali znatno kasnije”. Veliki političar i čovjek oštra uma, Henry Kissinger, bio je u pravu.