Kada je bilo biti ili ne biti, kada je trebalo srušiti strategiju velikosrba, da se naša borba za slobodu i ravnopravnost krivotvorinama proglašava obnovom NDH i povratkom ustaškoga genocida, Franjo Tuđman je obranio Hrvatsku, Franjo Tuđman je na djelu pokazao da je antifašist, a Mesić mu je svojim ustaškim govorima i pjevanjem ustaških pjesama, kao i mnogi drugi, zabijao nož u leđa.
Na neki način sâm Tuđman je izvršio mali udar kada je inzistirao da se u preambuli Ustava Hrvatska definira kao nacionalna država hrvatskoga naroda i da se potvrđuje kontinuitet hrvatske države sa ZAVNOH-om nasuprot NDH-u.
Dok je Mesić držao ustaške govore i pjevao ustaške pjesme i time povlađivao onima koji su tražili reviziju povijesnih događaja i ocjena, Franjo Tuđman je gotovo sam protiv svih, ustavnim promjenama definitivno odbacio i pobijedio pokušaje povijesne revizije.
Ključni čovjek koji je obranio hrvatski antifašizam, koji je omogućio da se on ugradi kao temelj i ove Hrvatske, bio je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.
Sporazum Cvetković-Maček iz 1939. godine bio je za Tuđmana jedan od najvažnijih događaja u hrvatskoj novijoj povijesti. Tuđman je smatrao da je to ispravan put, odnosno, da se radi o velikom dostignuću u rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji u smjeru stvaranja istinske federacije, čak i stvaranja samostalne hrvatske države, te da su hrvatski političari dužni nastaviti raditi na hrvatsko-srpskom sporazumu sve dok ga ne postignu.
Dva su simbola, dvije metafore, dvije ličnosti preko kojih će se dogoditi posljednji hrvatski odlučujući boj u kojemu će se odlučiti tko smo, kamo idemo, tko i što ćemo biti. To su Franjo Tuđman i Ante Gotovina, jer su svaki na svoj način postali čuvari hrvatskog Grala, čuvari hrvatskoga narodnog vrela, čuvari dostojanstva i samostalnosti, obnovitelji hrvatskoga narodnog duha i svega onoga što narodu daje i ulijeva moralnu čvrstinu i odlučnost.
Dr. Franjo Tuđman, ne samo kao državnik, nego i kao povjesničar i znanstvenik, bio je uvjeren, da je nužno u rješavanju hrvatsko-srpskih odnosa ispravno valorizirati sporazum Cvetković-Maček i nastaviti tamo gdje su oni stali. Zato ako se govori o političkom testamentu Franje Tuđmana koji je ostavio Ivi Sanaderu, onda nema dvojbe da je ključna točka toga testamenta obveza postizanja povijesnoga hrvatsko-srpskog sporazuma, odnosno, da je to najvažnija zadaća koju je Franjo Tuđman ostavio svome nasljedniku.
Muslimani na Balkanu različitih nacionalnosti, ne samo Bošnjaci nego i Albanci koji su većinski muslimanske vjere, izuzetno su značajni za američku i britansku politiku, a u slučaju rata u Iranu, bit će još važniji. Zato su Amerikanci i Englezi toliko zainteresirani za održavanje Bosne i Hercegovine da bi dokazali da je moguće da zajedno žive Muslimani, Pravoslavci i Katolici. Zato se traži od Hrvata da prihvate zajednički život s Muslimanima-Bošnjacima, da prihvate neravnopravan položaj i da odustanu od zahtjeva da budu ravnopravni s Bošnjacima i Srbima, odnosno, da odustanu od zahtjeva za svojom federalnom jedinicom i da prihvate manjinski položaj i u Republici srpskoj i u Federaciji BiH.
Tuđmanovi razgovori sa Slobodanom Miloševićem i posredno (preko Hrvoja Šarinića) i neposredno u četiri oka, bitan su dio njegove političke koncepcije i ne mogu se tretirati kao slučajni, kao omaška, pogrješka ili promašaj.
Danas je dokazano kako je Tuđmanov razgovor u Karađorđevu s Miloševićem bio veliki državnički potez koji je omogućio Franji Tuđmanu da - u uvjetima kada je Hrvatska bila slaba i nenaoružana i kada je cijeli svijet bio protiv samostalnosti Hrvatske, "kupi" vrijeme za stvaranje hrvatske vojske - kao uvjeta ostvarivanja samostalne i suverene hrvatske države.
Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.
