savjest KOLUMNE

 Čini mi se da bi nakon najnovijega korupcijskog skandala koji potresa susjednu Sloveniju i Europski parlament, pa i Europsku uniju, u žargon stručne, medijske i političke rasprave o korupciji trebalo unijeti dva dodatna (uz samu korupciju) izraza: sklonost korupciji i otpornost na korupciju. Naime, slučajevi slovenskoga zastupnika u Europskom parlamentu Zorana Thalera i njegovih euro-parlamentarnih kolega - bivšeg austrijskog ministra unutarnjih poslova, narodnjaka Ernsta Strassera i rumunjskoga pučanina Adriana Severina

Kriza identiteta i vjerodostojnosti političkih stranaka u Zagreb i državi traje već duže vremena i sasvim je sigurno da će upravo u predstojećim parlamentarnim izborima izborima doći do punog izražaja.

U Zagrebu i Hrvatskoj kontinuirano raste neraspoloženje prema političkim strankama: građani ne samo da ih smatraju nepoštenim i korumpiranim već izražavaju sve snažniju volju i tedenciju da se njihov utjecaj u političkom životu drastično smanji.

Kriza vlasti i u Zagrebu

Nedostaju mi rasprave mudrih ekonomista na televiziji. Čini se da je vrag uzeo šalu. Nestali su nekakvi bradati čudaci koji govore o globalnim kretanjima, olako kritiziraju neodlučnost u rezanju troškova vlasti. No činilo mi se da oni govore drukčije od vlasti i glasnije od oporbe. Nedostaju mi Gligorov, Jurčić, Santini ili Bičanić, najviše mi nedostaje Lokin. Ne, nisu oni za ova ozbiljna predizborna vremena, nisu nasmiješeni optimisti i ne vjeruju

Već ponešto godina pokušavam reći, kad god me tko pita, a često i kad me ne pitaju, ali me netko barem hoće saslušati, da je temeljni grijeh vlasti arogancija, samouvjerenost i osjećaj da se oni koji sudjeluju u vlasti nalaze u središtu svijeta, da se sve vrti oko njih i da ih je neka višnja sila postavila da nama upravljaju, pa sad mogu kako hoće. I još nas sve skupa,

 Iz izlaganja "Zašto su potrebne ustavne promjene u Bosni i Hercegovini?" održanoga na znanstvenom skupu "Hrvati u Bosni i Hercegovini danas", Banja Luka, ožujak 2011.

Vojna intervencija na Libiju pokazala je još jednom da Hrvatska smislene vanjske politike nema. Sada kada smo na neki posredan način postali zaraćenom stranom, odnosno odlučili smo bespogovorno podržati akciju, gotovo da se ne može čuti ili pročitati neka izjava hrvatskog dužnosnika, iz koje se može razaznati, što se od te vojne očekuje. Vlada potpuni muk. Čak i naši gosti, poput bugarskog predsjednika Parvanova govore o sukobu, ali mi ne.

Razlog