savjest KOLUMNE

https://www.facebook.com/pages/Savjest/215697858559?kolumna=1&bozja-kazna=  https://twitter.com/savjest_com?kolumna=1&bozja-kazna=  https://www.youtube.com/user/savjestcom?kolumna=1&bozja-kazna=  http://savjest.com/savjest_rss.php?kolumna=1&bozja-kazna=

Autor:

../kolumne/kolumne_autor.php?autor=2910&ivo-banac

Banac Ivo
Datum:
19.08.2009
Objavljeno na:
Slika autor/izvor:
Objavi na:

Share on Google+

 

 

PODNASLOV: Jedna očekivana smrt pretvorila se ne samo u sustavno falsificiranje Tuđmanove pojave nego u svjesno opravdanje uloga naših sjajnih suvremenika u djelu Franje Tuđmanal Za one kojima Hrvatska nije novost, koji su oduvijek znali da ona postoji, makar često bez mogućnosti artikuliranja svojih interesa, koje Tuđman nije "naučio voljeti Hrvatsku" (Vjesnik, 13. prosinca), jer ih je u tome mogao tek pokolebati, te koji ne dopuštaju da Tuđman i njegovi, nakon svega što su učinili, uopće smiju određivati hrvatsko rodoljublje, Franjo Tuđman nije bio Božji izaslanik. Ako se Bog, koji nam je dao slobodnu volju, uopće miješa u ljudske poslove, prije će biti da je Tuđman došao kao Božja kazna

 

LEAD:
"U četiri oka mu se moglo reći sve, i ono što nije volio čuti. Ali nije mu se to smjelo govoriti javno", izjavio je Zdravko Tomac. Ni prvi ni drugi dio ove tvrdnje nisu točni, ali zajedno uvjerljivo govore o razlozima trajnog gubitništva naših račanovaca. Održati komemoraciju za čovjeka kojega si jednoć utamničio, pa još reći da treba sačuvati trajne Tuđmanove vrijednosti "u stvaranju Hrvatske", mogu samo političari kojima je povijest uvijek bila igračka
 
---tekst
 
predsjednik Tuđman je otišao, a da nije imao prigodu mnogo toga nadoknaditi i popraviti. Suosjećamo s njegovom obitelji. To je zapravo sve što je bilo prikladno reći nakon Tuđmanove smrti, a da se ne podlegne neukusu. No, hrvatska društvena i politička elita, koju je Tuđman posve kompromitirao svojim etnicističkim projektom, i ne zna što je ukus. Stoga se jedna očekivana smrt pretvorila ne samo u sustavno falsificiranje Tuđmanove pojave nego u svjesno opravdanje uloga naših sjajnih suvremenika u djelu Franje Tuđmana. Kao, pa nije to bilo tako loše. 'Ajd'mo se malo pohvaliti prije nego što krenemo ususret novom vođi.
 
Čovjek ne zna gdje da počne u baruštini sramotnih izjava i postupaka od prethodne subote naovamo. Ovdje nije riječ o panegiricima istaknutih HDZ-ovaca niti o kupljenim mislima režimskih novinara. U njima nema ničeg novog. Ali zato ostaje šok HDZ-ovaca duhom, bez obzira je li riječ o poznatim književnicima, znanstvenicima, crkvenim ljudima, ili "oporbenjacima".
 
NASTRANA TEZA
 
Što reći o bestijalnoj prozi Slobodana Novaka ("Nije zato ni neobično što toliki njuškaju po njegovu tragu i reže od zavisti"), koji nam grozničavo nudi nastranu tezu da je Tuđman bio "najučinkovitiji hrvatski političar u milenijskome rasponu naše nacionalne povijesti" (Vjesnik, 12. prosinca)? Ili o jednoznačnim prosudbama Ante Stamaća ("za Hrvate čovjek stoljeća iza kojega ostaje veliko divljenje, jer je njegovo djelo nemjerljivo"), Georgija Para ("najveći hrvatski državnik, ali i čovjek") i Jakova Sedlara ("najvažniji i najsmjeliji političar kojeg je dao hrvatski narod")? Ili o nadasve neobičnoj izjavi Josipa Bratulića kako Tuđman "u operacijama za oslobođenje Hrvatske nije učinio ni jednu stratešku grešku" (Vjesnik, 13. prosinca, prvo izdanje)? Kako su ti ljudi preživjeli posljednjih deset godina? S vrećicom na glavi?
 
Uljepšavanje životopisa posebno je zanimljivo tamo gdje je Tuđman bio najtanji. Tako je Ivo Padovan ponovio staru priču da je HAZU 1992. godine "visoko ocjenjujući Tuđmanove doprinose povijesnoj znanosti, ispravila /.../ nepravdu koja mu je bila nanesena 1965. godine, kada je zbog svojih zastupanja hrvatskih interesa u povijesnoj znanosti bio osujećen njegov izbor u Akademiju". Kad ne bismo znali da je Tuđman 1965. tek obranio svoj upitni doktorat (imao je, doduše, "svoju" najbolju knjigu Rat protiv rata, koju je, sada znamo, dobrim dijelom napisao Danko Grlić, i jednu zbirku članaka), moglo bi se predsjednika HAZU upitati što je za njega uopće nepravda i kakvi su zapravo kriteriji za izbor u JAZU/HAZU.
 
MUDRA NEDOREČENOST
 
Padovan nadalje uvažava mišljenje Ljube Bobana, Dušana Bilandžića i Hodimira Sirotkovića kako je Tuđmanova glavna odlika u znanstvenom radu "smjelost u otvaranju istraživačkih problema i načinu njihova interpretiranja" (Vjesnik, 13. prosinca). Kad ne bih nešto znao o stvarnim mišljenjima ovih ljudi, mogao bih zaključiti da je hrvatska historiografija čak u mnogo gorem stanju nego što je inače slučaj. (Stanje zdravlja naše historiografije ogleda se u tvrdnji Mirka Valentića na komemoraciji za Tuđmana, gdje je direktor bivšeg Tuđmanova instituta rekao kako je "povjesničar onaj koji zna sve, ali se ne usudi reći".)
 
Usud propusta ili mudre nedorečenosti nije samo u nizu prigodnih izjava čelnika opozicije nego nadasve u jednom biseru Zdravka Tomca: "U četiri oka mu se moglo reći sve, i ono što nije volio čuti. Ali nije mu se to smjelo govoriti javno" (Večernji list, 13. prosinca). Ni prvi ni drugi dio ove tvrdnje nisu točni, ali zajedno uvjerljivo govore o razlozima trajnog gubitništva naših račanovaca. Održati komemoraciju za čovjeka kojega si jednoć utamničio, pa još reći da treba sačuvati trajne Tuđmanove vrijednosti "u stvaranju Hrvatske", mogu samo političari kojima je povijest uvijek bila igračka.
 
Naravno da je Tuđman povijesna ličnost. To nikad nije ni bilo u pitanju. No, mogli bismo nabrojiti i mnoge druge povijesne ličnosti, po svojoj ulozi i mnogo značajnije, koje su bile još daleko negativnije. Povijest će prije zaboraviti velike svece nego velikog Tuđmana.
 
O Franji Tuđmanu govorio sam osam godina ono što govorim i danas. On je bio nesreća za narod i državu. Njegov dogovorni rat s Miloševićem, doprinos podjeli Bosne, etničkom čišćenju u Bosni i hrvatskim krajevima s brojnim srpskim stanovništvom, stvaranju hercegovačkih logora, slabljenju demokratskog poretka, gospodarstva, pravne države i kulture, obilježavaju njegovo desetljeće mnogo više nego njegovi doprinosi u uvođenju pluralizma i osamostaljenju države.
 
Za one kojima Hrvatska nije novost, koji su oduvijek znali da ona postoji, makar često bez mogućnosti artikuliranja svojih interesa, koje Tuđman nije "naučio voljeti Hrvatsku" (Vjesnik, 13. prosinca), jer ih je u tome mogao tek pokolebati, te koji ne dopuštaju da Tuđman i njegovi, poslije svega što su učinili, uopće smiju određivati hrvatsko rodoljublje, Franjo Tuđman nije bio Božji izaslanik. Ukoliko se Bog, koji nam je dao slobodnu volju, uopće miješa u ljudske poslove, prije će biti da je Tuđman došao kao Božja kazna.
 
BUHARINOVO PISMO
 
Tuđmanova je zasluga da se danas u Hrvatskoj slobodno brani ustaški režim, a ujedno iznosi i obična laž o superiornosti propale titoističke diktature. To je pravi rezultat Tuđmanova "pomirenja". A pravila "pomirenja" su: (1) Nikad ne otvaraj osjetljiva pitanja. (2) Uvijek naglašavaj razlike između "nas" i "njih". (3) Brani vlast. (3) Nikad ne osporavaj nikoga na "našoj" strani. Zato je sukus ovog tjedna u nedostojnoj fantaziji nužnosti, u kojoj žrtva sudjeluje u svom udesu.
 
Nepristrani poznavaoci ove zemlje i njene povijesti znat će prepoznati smisao "pomirenja" i "viših kolektivnih vrijednosti", koji se ogledaju u netom objavljenom Buharinovu pismu Staljinu od 10. prosinca 1937: "Zaboga, ne misli da se bavim prijekorima, čak ni u svojim skrovitim mislima. Nisam se jučer rodio. Predobro znam da veliki planovi, velike ideje i veliki interesi imaju prednost nad svim. Također znam da bih sitničario kad bih pitanje svoje osobe stavio al pari s univerzalno-povijesnim zadaćama što leže, u prvom redu i ponajprije, na tvojim ramenima."
 
P.S.: Na kraju, moram priznati da je Živko Kustić, čovjek s kojim sam često polemizirao, tijekom ovog nadrealnog tjedna napisao jedan izuzetno realan članak o Tuđmanovu katolištvu ("Tuđmanovo poimanje crkvenog djelovanja neizlječivo se protivilo papi Ivanu Pavlu II.", Jutarnji list, 13. prosinca 1999.) Premda se ne bih složio sa svim Kustićevim formulacijama, u svojoj je raščlambi nadvisio hrvatske hijerarhe, koji su se, ne samo u Tuđmanovoj smrti nego i inače, svojski trudili da prešute njegovu protukršćansku teoriju i praksu. Možda je riječ o preventivnoj akciji agilnog člankopisca, koji zacijelo pretpostavlja koliko je Crkva štetila svojoj vlastitoj vjerodostojnosti slizavši se s nužnošću Franje Tuđmana.

 

       
       


 

..
../izreke/izreke_osoba.php?osoba=3221&krunislav-olujicMumificirani Karaputin

Karamarko je došao na čelo stranke putem unutarstranačkih izbora. Riječ je o osobi koja je opasna za demokratske procese u Hrvatskoj. I prije sam ga nazivao mumificiranim hrvatskim Putinom, a pri tome stojim i danas.

Olujić Krunislav, Nedjeljom u dva HTV 1


03.06.1966  Srpak Dražen
03.06.1963  Presečan Tomislav
03.06.1953  Barlć Dragutin