AKO je Zsolt Hernady dao Ivi Sanaderu 10 milijuna eura mita onda je on korumpirani kriminalac najgore vrste. AKO je Ivo Sanader primio 10 milijuna eura mita od Zsolta Hernadyja onda je to i korupcija i veleizdaja. AKO, međutim, Hernady nije dao mito onda ga Sanader nije ni primio. Pošto nema nikakvoga čvrstog dokaza i slijedom toga sudske presude, koja neupitno proglašava Zsolta Hernadyja davateljem mita, onda nikakva druga sudska presuda ne može Sanadera proglasiti krivim. Logika i pravo nalažu da je u tom slučaju Sanader nevin. Tome je tako po svim našim, europskim i svjetskim standardima prava i pravde – tome tako mora biti i za novinare!

U svakoj uređenoj, pravnoj i pravednoj državi, AKO je vrlo moćna riječ. Ona je barjaktar u predziđu presumpcije nevinosti. Dok je ona u uporabi svaki optuženi čovjek je neupitno i potpuno nevin. Dakle, u kontekstu navodne primopredaje mita za upravljačka prava mađarskog MOL-a u hrvatskoj naftnoj tvrtci, na današnji dan, Ivo Sanader nije kriv. On mora biti potpuno i neupitno nevin jer nitko nije mogao primiti mito AKO ga netko drugi nije dao.

Novinari u svim državama s uređenim pravosuđem, kada izvještavaju o sudskim procesima, gotovo u svakoj napisanoj ili izgovorenoj rečenici koriste riječ NAVODNO – sve do trenutka izricanja sudske pravomoćne presude, odnosno prestanka uporabe riječi AKO. Previše je u povijesti bilo slučajeva u kojima su potpuno nevini ljudi doživjeli linč medija i javnosti te slijedom toga utamničenje, čak i smrtnu kaznu, pred sudovima i porotama. Zato danas novinari moraju igrati važnu ulogu u formiranju javnog mišljena na temelju istine, cijele istine i ničega drugog osim istine. U tom kontekstu nema gotovo nikakve razlike između pravosuđa i novinarstva. 

Put do istine je često vrlo težak i dugotrajan – ne samo za sustave gonjenja i sudove nego i za medije. Istraživačko novinarstvo ne pretpostavlja sjedenje u birtiji i prisluškivanje konverzacija za drugim stolom te odlazak u redakciju da bi se objavilo ono što je netko uvjerljivo pripovijedao. Nisu to ni nekakvi primjerci preslikanih dokumenata, koji sugeriraju da je nešto sumnjivo. U svim situacijama, a posebice u navodnim velikim korupcijama, uvijek ima 'osam strana'. Pravi novinar istražitelj će prije objavljivanja vijesti mjesecima kopati, kontaktirati, prikupljati informacije i snimati relevantne aktualnosti i intervjue – na svih 'osam' relevantnih strana. Tek nakon što završi sve te radnje i složi svoj uradak, objavit će kompletnu reportažu. Takav uradak će eliminirati novinarov nagon da iznosi svoje mišljenje. U istraživačkom novinarstvu osobna mišljenja novinara nisu poželjna. To je posebice važno za kontroverze, koje u konačnici uključuju sudske postupke. Dakle, novinar istražitelj i novinar komentator dvije su različite i nespojive profesionalne kategorije. Naravno da su mnogi novinari sposobni za rad u obje kategorije, a mogu se prebaciti i na književnost , međutim to ne mogu i ne smiju raditi u isto vrijeme, odnosno u istome uratku.

„Istina, cijela istina i ništa osim istine“ nisu samo riječi koje se izgovaraju u sudskim scenama iz američkim filmovima. Te iste riječi predstavljaju i temeljnu smjernicu za novinare koji istražuju, snimaju i kroje složene reportaže o kontroverznim ljudima i događajima u svezi navodno počinjenih kriminalnih djela. Dignitet ljudi koji su pod istragom ne smije se ugroziti. Njihova dobra djela ne mogu biti poništena navodnim zlodjelima u novinarskim izvješćima i reportažama – čak i nakon možebitne pravomoćne presude da su krivi. Predsjednik SAD-a Richard Nixon doživio je pad i sramotu zbog korupcije. O tome su čak snimljeni dokumentarni i igrani filmovi ali američkoj i svjetskoj javnosti nikada nije bilo oduzete pravo na informaciju da je Nixon zaslužan za mnoga dobra djela, na primjer, za povijesno rušenje političkog zida između Kine i SAD-a.

Profesionalni novinari, osobito oni koji rade u velikim državnim/javnim medijima, kada istražuju lik i djelo Ive Sanadera, ne bi smjeli u svojim reportažama izostaviti neupitnu činjenicu da je bivši predsjednik Vlade RH učinio puno za ugled Hrvatske na međunarodnoj pozornici. Uostalom, nije Ivo Sanader odgovoran za inicijalnu prodaju INE mađarskoj naftnoj kompaniji. Novinari su dužni reći cijelu istinu o, na primjer, daleko boljoj ekonomskoj situaciji u njegovu mandatu u usporedbi s ovim današnjim nezavidnim stanjem. U ime cijele istine, takve činjenice novinari su dužni pridodati istini o optužbama i sudskim procesima za kriminal kada obrađuju bilo koju javnu osobu, uključujući Ivu Sanadera. Zašto? Zato što je dužnost i obveza novinara i urednika prezentirati gledatelju, slušatelju ili čitatelju istinu, cijelu istinu i ništa drugo osim istine u svakom medijskom uratku – isto kao što je dužnost i obveza svakog liječnika pružiti zdravstvenu pomoć, njegu i uslugu svakom pacijentu, neovisno o njegovu trenutačnom statusu u društvu, spolu, starosti te vjerskoj, nacionalnoj ili nekoj drugoj pripadnosti.

U demokraciji, svi sustavi gonjenja, pravosuđa, medicine i novinarstva jednako moraju brinuti o temeljnim ljudskim pravima. Naravno, tome nije tako u totalitarnim društvima, odnosno u društvima koja su dugi niz godina bila žrtve totalitarnih režima i ne mogu se brzo i potpuno osloboditi starih navika i krivog znanja. Međutim, moramo vjerovati da će se već u slijedećim godinama nastaviti događati značajne pozitivne promjene, koje će Hrvatsku u konačnici izjednačiti s najrazvijenijim demokracijama u Europi i svijetu. U tome moraju sudjelovati i novinari.