U jednoj od svojih prvih kolumni objavljenih na portalu savjest.com, 2. travnja 2014. godine, napisao sam slijedeće:

ŠTO AKO NE BUDE GENOCIDA?

Političari i mediji već nas tjednima uvjeravaju da su hrvatski pravni zastupnici izvrsno odradili svoj posao pred Međunarodnim sudom u Haagu, kako u slučaju hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid tako i u obrani od srpske tužbe protiv Hrvatske. Prosječni građanin, koji je pratio izravni prijenos završnih izlaganja hrvatskoga tima o protutužbi Srbije 1. travnja ove godine, mogao je također steći takvo mišljenje, iako je veliki dio izlaganja bio hendikepiran nemogućnošću simultanih prevoditelja da kvalitetno prate nastupe članova hrvatskoga tima.

Iz medijskih izvješća tijekom cijeloga postupka moglo se zaključiti da je srpski tim, u pravnom kontekstu, vrludao sa svojim tumačenjima zbivanja tijekom i poslije Oluje te se kontinuirano i uporno držao tvrdnje da je dr. Franjo Tuđman „glavni i jedini uzročnik rata na prostorima bivše Jugoslavije“, odnosno da je Oluja bila „smišljena na Brijunima kao genocidna operacija“.

Opći dojam je da su članovi hrvatskoga tima malo bolje odradili svoj posao jer su se držali pravno utemeljenih činjenica, dok je srpski tim, u nedostatku pravnih argumenata, pribjegao uobičajenom mitološko-propagandnom pridobivanju simpatija.   

Srpski su odvjetnici kontinuirano ponavljali riječi „sastanak na Brionima“, i „ratni zločinac Tuđman“, kako bi barem malo umanjili razliku između njih, koji su izvršili agresiju, i nas, koji smo se branili. Naši su mogli (ali nisu) kontinuirano ponavljati istinu da rata na prostorima biše jugoslavenske federacije nije bilo jer je najveći dio tih prostora Srbija, a nju nitko nije napao – osim NATO-a kad je već bilo kasno za stotine tisuća žrtava brutalne agresije i genocida.

Volio bi da griješim ali moj je dojam da je hrvatski tim trebao imati bolju savjetničku pomoć vojnih pravnih stručnjaka i vojnih stratega, koji bi potvrdili i zauvijek zacementirali činjenicu da je na Brijunima zasjedao vojni vrh Hrvatske, odnosno da to nije bio politički nego vojni sastanak, na kojemu su nazočni generali i admirali govorili vojnim jezikom. Na takvim sastancima planira se strategija za velike i ključne vojne operacije, a njihov cilj mora biti „uništenje neprijatelja“, odnosno neprijateljske vojne sile. Naime, vrlo je važno kako će svjetska javnost percipirati formulacije odluka suda ako hrvatska tužba za genocid bude odbačena. U takvoj situaciji, u očima svjetske javnosti, pobjednik bi mogao biti onaj koji je bolje odradio svoj propagandni dio posla.

Neupitno je da su Srpski odvjetnici primijenili poznatu psihološku metodu koja kaže: „Ako laž ili poluistinu kontinuirano ponavljaš ona će se kod većega postotka onih koji slušaju pretvoriti u istinu“. Protiv takvih metoda potrebno je kontinuirano ponavljati pred svjetskom javnošću cijelu istinu u svrhu neutralizacije laži i poluistine druge strane.

U ovom konkretnom slučaju, Tuđman, kao Vrhovni zapovjednik oružanih snaga RH, sa svojim generalima i admiralima izvrsno je planirao ono što mu je u tom kontekstu bila dužnost, a to je da se, sa što manje žrtava, brzo i učinkovito uništi srpska vojna sila, koja je nešto ranije bila izvršila agresiju na veliki dio Hrvatske te slijedom toga otvoreno najavila pripojenje osvojenih teritorija Srbiji, u skladu s nikada skrivanim političkim ciljevima srpskih političara za stvaranje takozvane „Velike Srbije“.

Također je dojam da Hrvatska nije na međunarodnoj razini, pa tako ni na međunarodnim sudovima, dovoljno i opetovano iznosila činjenicu da su sve republike bivše federacije prije rata de facto i de jure bile države sa svojim parlamentima i vladama. Veliki dio svjetske javnosti još uvijek žali što se je raspala Jugoslavija, za koju su mislili da je država jednoga jedinstvenog naroda s jednim jezikom i idealnim režimom radničkog samoupravljanja.

Veliki dio svjetske javnosti dan danas ne zna da niti jedan hrvatski vojnik nije prešao srpsku državnu granicu – osim kao zarobljenik odveden iz okupiranih dijelova Hrvatske u srpske koncentracijske logore. Mi znamo istinu, a to je da rata u cijeloj bivšoj Jugoslaviji nije bilo, odnosno da se u Srbiji nije rušilo, palilo, ubijalo i silovalo. Mi znamo da je Srbija, manje ili više, napala gotovo sve države koje su činile jugoslavensku federaciju. Mi sada znamo i da su u Beogradu, desetljećima prije raspada federacije, planirali, krojili i propagandnim materijalima diljem svijeta poticali ostvarenje takozvane Velike Srbije. Mi danas znamo da je ta propaganda uključivala teze o „nepostojanju hrvatskoga naroda“ i „nepostojanju hrvatskog jezika“, a slijedom toga i mitološke tvrdnje da je Srbija „tamo gde je srpski grob, gde je srpska crkva, gde se govori srpski i gde živi i jedan Srbin“. Mi znamo da se ni današnji srpski lideri ne žele odreći tih teza, a kamoli pokajati za agresiju, ubojstva, mučenja i silovanja. Mi znamo našu bolnu prošlost ali je ne zna veći dio svjetske javnosti. Naša povijest neće imati nikakvu vrijednost dok ne postane dijelom svjetske historije.

Ipak, valja pozitivno razmišljati i vjerovati da će sudsko vijeće u Haagu donijeti presudu u skladu s našom tužbom za genocid te odbaciti srpsku protu-tužbu. To bi nam uvelike olakšalo prezentaciju istine te napokon stvorilo uvjete za istinsku pomirbu i kvalitetan suživot sa Srbijom u Europskoj uniji.

Na kraju, valja reći i to da bi presuda o genocidu nad Hrvatima u dijelovima Hrvatske bila iznimno važna za očuvanje mira u svijetu. Neupitno bi pomogla, na primjer, da se ne dogodi sličan genocidni rat u istočnim dijelovima Ukrajine.    

Vlado Lušić

Zagreb, 2. travnja 2014.

Danas, sedam mjeseci kasnije, stojim iza svega što sam tada napisao. Nisam hrvatski pravnik i drago mi je što nisam. Vjerojatno sam zato i znao da će nam tužba biti odbačena. Uostalom, tako, nažalost, nalaže pravna logika. Nadao sam se, međutim, da je hrvatski tim bio osmislio strategiju s planovima A, B i C, odnosno da je tužba za 'izvršeni srpski genocid' samo naš paravan. Nadao sam se da se naš tim neće izgubiti u dokazivanju da su počinjeni (ili da nisu počinjeni) zločini u „sukobima“ Srba i Hrvata na raznim „prostorima bivše Jugoslavije“, kao što su „Istočna Slavonija“, „Krajina“ i t. d. Prema presudi Međunarodnoga suda pravde, dogodilo se upravo to. Sud je zato odbacio i našu tužbu i srpsku protutužbu jer se on ne bavi ratnim zločinima kao Tribunal, koji je također u Haagu. Međunarodni sud pravde se, u ovom slučaju, bavio genocidom, a genocid je moguć samo ako neka država sustavno planira i/ili ostvari „potpuno uništenje“ jedne nacionalne, etničke ili vjerske skupine na određenom prostoru.

Nadao sam se da naš tim kani ostvariti plan B, odnosno čvrstim materijalnim dokazima neupitno dokazati da je u glavnome gradu Srbije desetljećima 'planiran' genocid, odnosno uništenje Republike Hrvatske i Hrvata, posebice do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag, te ostvarenje konačnog cilja, a to je „Velika Srbija“. Ta genocidna 'namjera' nije postala 'izvršenim' genocidom zato što su Franjo Tuđman i svi ostali hrvatski branitelji, svojom nevjerojatnom sposobnošću i hrabrošću, mimo embarga međunarodne zajednice, uspjeli zaustaviti i slomiti srpsku vojnu silu. Međutim, sada mi je potpuno jasno da naš tim nije prezentirao relevantne dokaze – poput, na primjer, zemljopisnih karata takozvane „Velike Srbije“ ili vojnih mapa za njeno ostvarenje. Nije bilo ni validnih pisanih dokumenata, koje su tijekom mnogih desetljećima uredno i strpljivo sastavljale razne političke, vojne, vjerske i akademske institucije u Beogradu.

Također sam se nadao da će naš pravni tim iskoristiti tužbu pred Međunarodnim sudom pravde za plan C i prezentaciju najvažnije istine, a to je da Hrvatska nije ispalila niti jedan metak na Srbiju, odnosno da hrvatska vojska nije izvršila osvajačku agresiju na prostore susjedne države da bi rušila njene gradove te ubijala i silovala djevojke i žene. Nadao sam se da će indirektnim posredstvom toga suda svijet napokon doznati da su Srbi i Srbija jedini agresori na Hrvatsku i ostale republike, koje su, de facto i de jure, bile države s pravom na odcjepljenje čak i u komunističkoj i totalitarnoj jugoslavenskoj federaciji.

Prezentacija pred Međunarodnim sudom pravde samo je preslika našega pravosuđa. Bila je neučinkovita. Nanijela nam je više štete nego koristi. Činjenica da je srpska protutužba također odbačena nije nikakva, apsolutno nikakva, utjeha. Njihova protutužba nije ni mogla bolje proći. Međutim, ona je barem ostvarila jedan od ciljeva, a to je da živi i traje teza o „građanskom“ ratu na ovim „našim“ prostorima, odnosno u „regionu“. Tko nas bre zavadi?