Pitaju se ovih dana dečki i cure u kafiću što se to, gotovo preko noći, dogodilo staloženome, profinjenome, smirenome, ljubaznome, mudrome i donedavno najpopularnijemu mužu na „ovim našim prostorima“ Ivi Josipoviću. Je li on sa zakašnjenjem ipak shvatio da je sa životom u stilu velike holivudske zvijezde, koja glumi Josipa Broza Tita na Pantovčaku, gotovo? Je li napokon shvatio da neće više biti grljenja i ljubljenja (tri puta) s deklariranim četničkim vojvodom i sudionikom krvave velikosrpske agresije na Hrvatsku? Je li ga pogodila spoznaja de neće moći održati obećanja koja je navodno davao u Beogradu i Londonu? Je li strah od žene, koja ipak nije „obična barbika“, probudio u njemu kompleks i tjeskobu, odnosno depresiju?

Zašto je mister cool hrvatske politike, koji je tijekom cijeloga boravka na čelu države suvereno, odmjereno i sporo vukao (malobrojne) poteze, tek sada kada napušta prijestolje, počeo igrati brzopotezno kao nekakav obični poslušni i pokorni službenik Vlade RH? Zašto nije želio još samo nekoliko dana uživati u raskoši Pantovčaka, kojega je tako silno obožavao tijekom svoga cijelog mandata, nego je pokorno pristao na sudjelovanje u hitnome i hitrome preseljenju svoga ureda? Je li i on, napokon, poželio biti blizu Vlade RH i Hrvatskoga sabora, odnosno je li možda dogovorio da i on dobije stalni ured, kao njegov prethodnik Stipe Mesić – ali u istome kompleksu gdje bi mogla biti nova Predsjednica RH, takozvana „barbika“?

Zašto je zgrada u Visokoj ulici, koju je novoizabrana Predsjednica RH nekoliko puta samo spominjala kao jednu u nizu opcija za svoj možebitni ured, „pod uvjetom da temeljite studije izvedivosti pokažu i financijsku uštedu“, preko noći postala svršenim činom? Zašto je Ivo Josipović bio spreman na preseljenje ako je njegova vladajuća družina samo nekoliko dana ranije utvrdila i izjavila da se radi o neadekvatnom prostoru, u zgradi koja je zaštićeni spomenik kulture, gdje bi možebitna adaptacija trajala najmanje godinu dana?

Iako neki iz kafića tvrde da je Ivo zadivljen pojavom Kolinde na političkoj sceni, vjerojatno se ipak radi o strahopoštovanju prema dami, koja ipak nije „obična barbika“. Zato smo dužni upitati se otkud toliki strah od žene iz NATO-a? Čega se to Ivo Josipović boji? Vidi li on, kao žrtva depresije, u Kolindi Grabar Kitarović nekakvoga opasnog hrvatskog vojvodu, koji možda sprema nekakvu političku agresiju, ne protiv nego za Hrvatsku? Jesu li zato neki depresivni partijski ljudi uspjeli nagovoriti njega i Zorana Milanovića na hitno i hitro preseljenje – na još jednu sramotnu i štetnu odluku za ugled Hrvatske u međunarodnoj zajednici? Kakva to depresija vlada u vlasti naše države?

Postoji više vrsta depresije. Dvije vrste su relevantne i opasne – jedna za zdravlje ljudi, a druga za ekonomsku održivost države. Depresija je bolest koja kod ljudi može prouzročiti teške poremećaje. Depresija središnjega živčanog sustava, na primjer, može prouzročiti gubitak razuma, svijesti i savjesti. U ekonomiji, depresija nastaje kada tijekom višegodišnje recesije, najčešće zbog niza pogrešnih poteza, država i njeni glavni sustavi ne mogu više funkcionirati. Takozvana velika depresija nastaje kada jedna ili više država padne u tešku i dugotrajnu depresiju. Zar nije zadnja takva velika depresija prethodila Drugome svjetskom ratu?!

Čuveni stručnjaci za financije, monetarnu politiku, bankarstvo i upravljanje rizicima u bankarstvu Ivan Lovrinović i Drago Jakovčević nekidan su prvi put, naglas i javno, izrekli činjenicu da je „Hrvatska u depresiji“. Tu vrlo opasnu i strašnu činjenicu većina medija nije tretirala kao vijest dana. Naši „veliki“ novinari nisu tu veliku vijest dana analizirali i obradili u kontekstu brojnih turbulentnih međunarodnih zbivanja – posebice na prostorima južno i istočno od Europske unije, odnosno Hrvatske. Umjesto toga, većina „velikih“ medija blagonaklono se bavila odlukom Vlade RH i (još uvijek) službenoga Predsjednika RH da silovitom brzinom tobože „udovolje“ želji Kolinde Grabar Kitarović – iako ona nije formalno uputila nikakav zahtjev, a što nije ni mogla jer službeno još nije Predsjednica RH. Nadalje, niti jedan od takozvanih „velikih“ medija ne želi primijetiti opasne igre vladajuće bratije, koja je glavni uzročnik svoje depresije, isto kao što je odgovorna za financijsko-ekonomsku depresiju u državi. Oni ne žele vidjeti u tim igrama protiv buduće Predsjednice RH možebitnu ugrozu nacionalne sigurnosti i kontinuiteta države.

Čovjek bi mogao steći dojam da depresivna partija, zajedno sa svim svojim depresivnim medijima, namjerno pogoduje onima u susjedstvu i šire koji strpljivo čekaju još jedno ponavljanje hrvatskoga prokletstva. Strpljivo čekaju i uporno odbijaju priznati da Hrvatska nije izvršila agresiju na Srbiju te diljem te susjedne zemlje rušila, ubijala, mučila i silovala. Strpljivo čekaju kada će njihova priča da su oni u Vukovaru, Zadru, Dubrovniku i t. d., u „građanskome“ ratu, branili „srpsku“ zemlju, odnosno Srbiju, postati istina. Strpljivo čekaju i pjevaju: „Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala ….“.

I dok oni tako mentalno ukopani čekaju i pjevaju diljem „svih velikosrpskih prostora“, s onu i s ovu stranu „privremene“ granice, mi Hrvati gledamo novu kazališnu predstavu Ivica i Marica. Predstavu je napisao najpoznatiji nepoznati autor i intendant, a pronađena je slučajno ali namjerno u kanti za smeće blizu umobolnice za posebno nadarene nadkulturne stvaratelje, koji su prešli onu tanku granicu između genija i luđaka. Praizvedbu je upriličilo čuveno „jugoslovensko narodno pozorište“ iz glavnog partijskoga grada.

U predstavi, Ivica je kralj kojega gladni narod obožava ali ga se na kraju odriče kada shvati da on puno priča i ništa korisno ne čini, a oni postaju još gladniji. Kralj Ivica, kao vješti pravednik, pravda se da su njegove konstitucijske ovlasti ograničene. Marica je vedra i vrijedna princeza i narod baš nju hoće za svoju novu kraljicu. Međutim, depresivni i jalni kralj Ivica ne želi da njegova nasljednica Marica bude uspješna i zato se u zadnji čas, nekoliko dana prije odlaska s trona, odriče svih kraljevskih ovlasti. Sve prepušta neučinkovitoj vladi. Ako on ne može biti kralj onda neka nastane totalno rasulo na dvoru i cijelome kraljevstvu.

Nakon krunidbe, kraljici Marici nije lako ali se ona ipak nekako snalazi u upravljanju devastiranim kraljevstvom. Ona kontaktira s brojnim vladarima sa zapada. Neki se odazivaju i pomažu joj. Bivši kralj, kojega sada narod zove „mali Ivica“, postaje sve depresivniji. Razmišlja o traženju pomoći na dobro mu poznatom istoku gdje vladaju voždevi i vojvode zla i tame – ali i za njih je on sada samo rezervni igrač s klupe. Predstava nema uobičajenog raspleta. Zbunjeni gledatelji ne znaju jesu li gledali tragediju ili komediju. Neki ipak uzdišući šapću: „Hrvatsko prokletstvo!“, a onda u zadnjoj sceni pojavljuje se anđel s crnim londonskim cilindrom na glavi, koji s depresivnim osmjehom na licu viče publici: „Odlazite odavde, sunce tuđega neba bolje će vas grijati nego što vas grije ovo ovdje!“

Nastaje totalni muk. Publika sjedi mirno još cijele četiri minute – u potpunoj tišini. A onda, shvativši da su oni sastavni dio predstave, kao jedan svi ustaše i gromoglasno zapjevaše onu koja najbolje liječi depresiju, baš kao nekada Ivan plemeniti Zajc: „U boj, u boj ….“