Kad se prije više od 11 godina počelo govoriti o radnom vremenu trgovina, Hrvatska je tek izašla iz rata. Gladna kruha, izranjavana uzduž i poprijeko, željna ne samo onog što joj je do tad bilo nedostižno i daleko, nego vraćena desetke godina unatrag gdje se i prijeratni standard činio poput nedostižnog sna. Dok je nekolicina iz »Kluba 200« svoje potrebe za nabavom raznih dobara zadovoljavala odlascima u London, Pariz, Amsterdam ili New York, većina je ograđana svoje egzistencijalne potrebe namirivala u hipermarketima po Italiji, Austriji ili Mađarskoj - jer je svaka malo veća kupnja, uključujući i putne troškove, koštala upola manje nego u Hrvatskoj.

Pitali smo se tada zašto i u Hrvatskoj ne mogu zaživjeti hipermarketi, jeftiniji šoping, a uz to jeftinija hrana u restoranima s igraonicama za djecu i kafićima za roditelje - gdje je polusiromašan svijet ipak mogao imati iluziju da vrijeme provodi bar malo drukčije od sive svakodnevice. Jer, najčešće, nismo kupovali kvalitetnije - nego samo ljepše upakirano.
I krenula su nam »bolja« vremena. Hipermarketi su nicali poput gljiva nakon kiše, sve veći i veći, sve bolje opremljeni, privlačeći sve veći broj ljudi, bar nakratko, u carstvo iluzije. Brojni su radnici u Hrvatskoj kruh svoj svagdašnji počeli zarađivati upravo u trgovini. Toliko željeni san da i mi budemo Zapad počeo se ostvarivati. Ali ne samo u dobrim nego i u svim onim lošim pojavnostima koje su za Zapadu već odavno regulirali i zaboravili. Hrvatska je otkrila »toplu« vodu i postala Eldorado za kojekakve oblike izrabljivanja i makinacija. Poslodavci su se, uglavnom, snašli u novonastalim uvjetima - prijavama na »minimalac«, isplatama sa strane, »podmazivanjem« gdje treba i korištenjem rodijačkih, ortačkih i inih veza.
 

A radnici navikli na težak rad i željni dostojanstvenog standarda, i dalje žive od svog rada. Rade i danas. Koristeći svako otvorenje nekog novog trgovačkog centra kao priliku da i svojoj djeci priušte kvalitetnije tenisice za 100 kuna, dječju odjeću po nižim cijenama, kućne potrepštine super povoljno. Da svojoj, recimo četveročlanoj obitelji, omoguće ručak u restoranu za 100 kuna. Tko može zabraniti tim obiteljima da, makar prividno, dožive svoje trenutke iluzije, kad u »normalnim« okolnostima ne mogu ni pomisliti na veću kupnju, a kamoli izlazak na nedjeljni ručak. Zar su onda oni krivi što ne razumiju kako je teško trgovcima koji nedjeljom rade, kako naglašavaju pojedini sindikalni lideri. Koji, pak, rješenje vide u restrikciji kad nisu u stanju staviti pod kontrolu one poslodavce koji radnike varaju, potkradaju, izrabljuju i podcjenjuju.

Svako zanimanje koje izaberemo nosi radne i životne obveze. Zato i ne radimo svi sve. Po mom uvjerenju i dosadašnjem radu posao sindikata je borba za prava radnika i poštivanje tih istih prava.

Sposobnost sindikalnih čelnika je da se za ta prava izbore kroz što kvalitetnije kolektivne ugovore i mehanizme njihove primjene u praksi. To je onda pravi sindikalni rad, koji iziskuje puno znanja i odricanja. S druge strane, nesposobnost sindikalnog djelovanja ne može se skrivati iza traženja zabrane rada. Nadalje, u najmanju ruku je ružno i licemjerno kad sindikalni čelnik, od kojeg se više od ikog drugog očekuje bar minimalna doza socijalne osjetljivosti, bez imalo srama na nacionalnoj televiziji u elitnom terminu izjavi da trgovine nedjeljom ne mogu funkcionirati zapošljavanjem onih koji su spremni raditi makar samo nedjeljom da ti isti radnici ne bi nekoga pokrali. Krasno mišljenje o nezaposlenima željnima bilo kakva oblika rada!

Upitno je može li si i Crkva u Hrvata dopustiti da tako gorljivo zagovara zabranu rada nedjeljom - kad joj je samoj nedjelja »udarni radni dan« i kad sva svetišta ne samo u nas nego i u inozemstvu nedjeljom imaju otvorena sva prodajna mjesta i upravo tada prave najveći promet?

Napokon, jesmo li slijepi pred činjenicom da se Hrvatska tek sada oporavlja od poratnog šoka, od gubitka radnih mjesta, od umirovljeničke krize, izoliranosti, siromaštva. Svakodnevna je slika da su kontejneri mnogima izvor osnovne zarade zbog pet-ambalaže ili, što je gore, izvor egzistencije zbog ostataka hrane. Velika većina onih koji imaju sreću raditi preživljava čarobirajući »minusima« i kreditima. Tim je ljudima svaka trgovačka konkurencija dobrodošla jer ruši cijene.

Pravno gledano, kod rada trgovina nedjeljom nema kršenja Ugovora sa Svetom stolicom (na što se tvrdokorno poziva Sindikat trgovine), nema kršenja Konvencija Međunarodne organizacije rada br. 106 o tjednom odmoru u trgovini i uredima. Nema ni kršenja Zakona o radu ni Ustava pa niti jednog pravnog propisa kojima su svi radnici ove zemlje, pa i radnici u trgovini, dobro zaštićeni. Očito je da Vlada balansira između zainteresiranih strana i da ne može u pravom smislu oponirati Crkvi koja je na svoj način preuzela ulogu Sindikata trgovine, a ne može ni podijeljenim poslodavcima.

Pravo pitanje, kojeg se rijetko tko dotiče, tko i na koji način te iste propise primjenjuje i tko i na koji način zastupa i štiti prava radnika. Vlada je ta koja mora osigurati da se postojeći propisi primjenjuju. A sindikat mora primijeniti sva sredstva koja mu stoje na raspolaganju da izrabljivače dovede u red, da budu sankcionirani; mora raditi što više na terenu, među radnicima, a ne voditi kancelarijski sindikalzam, pravdajući vlastitu ograničenost strahom već očajnih radnika da sami učine korak za poboljšanjem svog položaja. Upravo zato svaka daljnja rasprava o radu trgovina nedjeljom, na način i u smjeru kako se sada vodi - postaje besmislena. Kad se radnike na odgovarajući način plati za njihov rad a one koji ih izrabljuju sankcionira - rad bilo kojim danom u tjednu neće biti sporan.