Invazija izbjeglica, katastrofalna podjela hrvatskih državljana na parlamentarnim izborima, a slijedom toga i nemogućnost provedbe bilo kakvih reformi, vraća Hrvatsku tamo gdje je bila krenula prije predsjedničkih izbora – natrag u balkansku kaljužu. U tom kontekstu, daleko najveći gubitnik trenutka je Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović.

Osvojivši podršku većine hrvatskih državljana, Kolinda Grabar Kitarović je bila dobila zeleno svjetlo za povratak Hrvatske na put prema takozvanoj „šengenskoj“ Europi i novim euroatlantskim interakcijama i integracijama. Ona je na predsjedničkim izborima bila zaustavila onu opasnu manjinu političara, koja uporno, kontinuirano i nasilno radi protiv globalnih međuhrvatskih integracija te okreće hrvatsku lokomotivu natrag prema Beogradu i izmišljenoj balkanskoj regiji.

Danas, nažalost, Hrvatska nije samo pala na guzicu i ostala ukopana do grla u balkanskoj kaljuži nego je od prave „šengenske“ Europe opasno odvojena bodljikavom žicom. Ogradu sada gradi i onaj iskompleksirani dio „šengenske“ Europe – na hrvatskom tlu, a „balkanska“ Hrvatska neće graditi ograde!?

Mi, narod, Hrvatski državljani, koji jedan dan pjesmom zazivamo Boga da nam čuva Hrvatsku i njeno sveto tlo, drugi dan u velikom postotku, izravno ili neizravno, glasujemo za one što, svjesno ili nesvjesno, surađuju s najvećim izvanzemaljskim neprijateljima suverene, ustrojene i razvijene Hrvatske.

Današnja Hrvatska izgleda kao kokošinjac ograđen žicom – ne običnom žicom nego onom najgorom što je okićena opasnim žiletima. Razni politolozi, makroekonomisti, filozofi i pravni stručnjaci, mnogi s titulama fakultetskih profesora, nastoje što je moguće glasnije kukurikati i kokodakati na temu koalicija i podjela, odnosno tko s kim i protiv koga, tko koga i s koje strane i t. d. Niti jedan od njih ne pokazuje volju, znanje i sposobnost da progovori konkretno, detaljno i temeljito o reformama – temi koja je pokrenula izborne kampanje i na kraju podijelila narod.

Davno je to bilo kada sam prvi put govorio i pisao o tome što će se dogoditi kada svako društvance iz kafića krene osnivati političku stranku. Govorio sam o malim i velikim razvijenim i stabilnim demokracijama, gospodarskim silama i velesilama, čiji narodi najčešće biraju između samo dvije velike stranke – jedne što lagano naginje na stranu poslodavaca i druge koja je malo više naklonjena radnicima.

Živio sam u zabludi da ćemo mi, narod, uz pomoć odgovornih novinara i medija, kontinuiranim pritiskom usmjeravati naše dvije velike stranke, HDZ i SDP, prema krojenju kvalitetnih i provedivih programa i legislative za provedbu temeljitih reformi – HDZ prema stvaranju učinkovitoga obrazovnog sustava u svrhu jačanja profitabilnoga proizvodnog sektora i obilatoga priljeva poreznog novca od dobiti, a SDP prema borbi za bolje uvjete rada i socijalno pravedniju raspodjelu novca akumuliranog u proračunu. Sam sebi se ispričavam zbog zablude i naivnosti. Mi, narod, to nismo bili u stanju učiniti.

Mi, narod, državljani, glasači, najveći smo krivci što su tijekom izborne kampanje, a ponajviše sada nakon izbora, odnosno prije mogućih izvanrednih izbora, mediji i njihovi dežurni "stručnjaci" usvojili efekt kokošinjca i skinuli s pozornice propitkivanja o jedinoj bitnoj temi – reformama. Nitko više ne govori o važnosti izrade paketa interaktivnih reformi. Nikoga ne zanima niti jedna pojedinačna reforma s detaljnom studijom izvedivosti i provedivosti.

Rad, trud i zajedništvo u svrhu bržega razvitka, o kojemu je uporno govorila Predsjednica RH, nisu danas u našim mislima. Učmala birokracija u Bruxelles-u već danas Europom smatra samo svoj „šengenski“ dio – i zatvara granice. Uskoro dolazi zima, a s njom, nažalost, i nezamislivi problemi s izbjeglicama. Hrvatska, koja je do jučer, pored velikih gospodarskih problema i nedostatka reformi, ipak bila najljepša mala zemlja Europe, više nije u Europi – ona sada postaje samo kokošinjac u balkanskoj, za sukobe i ratove podobnoj, kaljuži. Odmah preko naše potpuno nezaštićene istočne granice, koja nas virtualno odvaja od rusko-srpskoga geopolitičkog prostora i preko koje nezaustavljivo dolaze kolone izbjeglica jer mi kao „civilizirani europski narod“ nismo htjeli graditi ograde, već se gomila silno naoružanje. Čuju se ratne gusle i bubnjevi.

Uvijek postoji nada da će se, opet u zadnji čas, pojaviti Amerikanci i pomoći nam da se izvučemo iz kaljuže. Međutim, to je pod velikim upitnikom jer danas ima previše neriješenih i nerješivih problema, a Amerikanci su razapeti između njih. Zovu ih upomoć sa svih strana svijeta.

Ima li nade? Što nam je činiti? Sad više ne mislim nego znam da mi, narod, ne smijemo ponovno pogriješiti. Moramo se fokusirati na stvaranje dviju jakih politički suprotstavljenih opcija, koje možemo birati, nadzirati, usmjeravati i mijenjati kada se pokaže da ne znaju ili ne mogu odraditi reforme, ustrojiti obrazovno-odgojni sustav koji će proizvoditi zaposlive radnike, uvesti provedive zakone, pojednostavniti birokratske i pravosudne procese, biti zamašnjak profitabilnom gospodarstvu, a slijedom toga i stvaranju realne potražnje za radnom snagom u svim sektorima i na svim organizacijskim razinama. Samo tako će se za nekoliko godina početi stvarati uvjeti za jaki proračun, vračanje nagomilanih dugova i financiranje socijalne države.

Najvažnije je da progledamo i odbacimo obmane dežurnih politologa i filozofa zbog kojih danas imamo per capita najveći broj političkih stranaka u Europi. To ne vodi, kako oni tvrde, prema većoj demokraciji nego je to preduvjet za anarhiju, kaos i takozvani „grčki sindrom“. Mnogi od tih dežurnih stručnjaka su do nedavno bili na potpuno suprotnoj strani. Vjerovali su i bili vjerni jednoj pariji, a danas zagovaraju drugu ekstremu sa stotinama partija. Zašto!? Zar stvarno misle da smo mi, narod, baš svi imbecili? Najopasniji njihov prijedlog je da se formira takozvana „velika koalicija“ od HDZ-a i SDP-a. Dakle, ponovno njihova jedna i jedina obljubljena PARTIJA! Još samo fali prijedlog da joj središte bude u Beogradu.

Na kraju, misli mi lete na dva važna događaja – jedan u Rusiji, a drugi u Hrvatskoj. Nadam da će za koji dan u prijateljskoj nogometnoj utakmici Hrvatska potpuno nadigrati Rusiju. To bi bila velika psihološka pobjeda. Ona bi dokazala veliku snagu i postojanost naše Hrvatske, odnosno njenu neustrašivost pred moćnim velesilama – nogometnim, naravno. Isto tako, iskreno se nadam da će Most, sa svojih 18 saborskih mandata postati stabilna stranka srednje veličine i da će u pregovorima na stol staviti svoje reforme sa studijama izvedivosti i provedivosti u svrhu utvrđivanja kompatibilnosti s jednom od dvije velike koalicije, koje tvrde da imaju detaljno razrađene reformske programe. Pa da vidimo tko laže.

Ukratko, nadam se da će do povratka naše pobjedničke reprezentacije iz Rusije već biti postignut dogovor Mosta s jednom od dviju velikih koalicija za formiranje stabilne Vlade RH, koja će nas vratiti na put prema „šengenskoj“ Europi. Uvjeren sam da bi to obradovalo Predsjednicu RH Kolindu Grabar Kitarović, koja voli Hrvatsku i njenu nogometnu reprezentaciju.