Mi, u velikom postotku, bezvoljni, iskompleksirani, lažima zatrovani i krivim znanjem onesposobljeni narod, vapimo za reformama. Je li došlo vrijeme da lustracijom reformiramo sami sebe – ponaosob i kolektivno? Možemo li napokon pokrenuti našu prirodnu inteligenciju i kolektivno odbaciti  sve otrove što nam ih dežurni „politolozi“ i drugi „dobročinitelji“ nude preko medija? Ima naznaka da možemo!

Često sam kritičan prema novinarima i medijima ali danas oni zaslužuju velike pohvale jer su tijekom posljednjih nekoliko dana smanjili broj nastupa dežurnih „politologa“ i pokrenuli rasprave sa stručnjacima za upravljanje i menadžment. Prvi je krenuo Hrvatski radio, a potom i Hrvatska televizija. Priključili su im se i tiskani mediji.

Za ustroj i/ili preustroj društva u korist države i gospodarstva važne su mikroekonomske promjene – čak važnije od makroekonomskih. Jedan učinkoviti odjel može služiti kao primjer  za preustroj drugih odjela ili podružnica, a potom i cijele organizacije. Slijedom toga, svaka dobro ustrojena, učinkovita i/ili profitabilna organizacija postaje primjer i presedan za ustroj ili preustroj svih ostalih državnih, javnih i/ili gospodarskih organizacija i države u cjelini. Međutim, za pokretanje reformi po tom načelu prvo je potrebna volja većine pripadnika društva, odnosno naše priznanje da sada u glavama imamo previše naslijeđenog krivog i štetnog znanja.

Ustroj pravosuđa i pravne struke, na primjer, mora započeti preustrojem obrazovno-odgojnog sustava, konkretno pravnih fakulteta. Čast sposobnim i časnim iznimkama ali veliki postotak ljudi pravne struke danas sudjeluje u pisanju komplicirane, neprovedive i/ili kontradiktorne legislative. Slijedom toga, visoki postotak pravnih referenata sporo i krivo interpretira, odnosno krivo provodi, dijelove te i takve legislative.

Poznam jednoga uglednog profesora i stručnjaka za reforme pravosuđa u jednoj uređenoj državi, koji je studentima prvoga dana prve godine fakulteta na ploči napisao: Obveza i dužnost svakoga pravnika je da pišući svaki stavak, svakoga članka u svakom pravnom dokumentu koristi logiku i jednostavnost te da sam sebi kontinuirano postavlja ono najvažnije pitanje; A što ako….? To bi trebala biti prva točka reforme hrvatskoga pravosuđa i pravne struke u cjelini.

Reforma pravne struke bit će teška i dugotrajna ali ona nije nemoguća jer u hrvatskome obrazovnom sustavu postoje kvalitetni primjeri i presedani, odnosno škole i fakulteti koji proizvode visoki postotak sposobnih stručnjaka. Naši liječnici i drugo medicinsko osoblje, kao i naši znanstvenici, inženjeri, informatičari, pomorski kapetani i časnici, kuhari, glazbenicii t. d. vrlo su traženi u svijetu.Mi smo prirodno inteligentan narod i zato naši iseljenici, često s takozvanom „nižom ili srednjom stručnom spremom“,uspijevaju postati uspješni radnici i poslodavci. Izvorno, dakle, nije problem u nama nego u naslijeđenim sustavima, krivom znanju i lošim organizacijama s kojima upravljaju oni koji ne znaju upravljati.

Iako kontinuitet države postoji, mnogi se opravdano pitaju je li Hrvatska onakva kakva bi mogla i trebala biti. Gotovo ni jedna izvršna vlast do sada nije htjela ili mogla nastaviti provedbu ono malo reformi koje su pokretali njihovi prethodnici, a sva međunarodna iskustva ukazuju na činjenicu da za kvalitetne promjene velikih sustava treba prosječno osam godina. U tom kontekstu, nema hrvatskog kontinuiteta. Slijedom toga, nema kvalitetnih reformi, nema održivog razvitka, a Hrvata i Hrvatske je sve manje. Ne smijemo više prihvaćati nikakve planove, koji su samo prazne stranice papira s naslovima i podnaslovima.

Hrvata ima i oni igraju važne uloge diljem svijeta ali ih je sve manje u Hrvatskoj. Nezaposlenih je sve više, a zapošljivih sve manje jer takve iseljavamo. Učmali obrazovno-odgojni sustav ne proizvodi dovoljno sposobnih mladih ljudi. Oni su često napamet bubali bezvrijedno gradivo i/ili kupovali svjedodžbe i diplome čija realna vrijednost je ravna cijeni WC papira. Potrebna nam je promjena svrhe obrazovanja, odnosno reforma s ciljem stvaranja zapošljive radne snage, koja će učinkovito raditi i upravljati – u Hrvatskoj, a ne po restoranima i građevinama te kasnije u svojim tvrtkama u inozemstvu.

Poslodavci u državnom/javnom sektoru pokušavaju umjetno stvarati radna mjesta, a mali dio realnoga sektora, koji ipak nešto proizvodi, vapi za stručnim kadrovima. Ni jedni ni drugi često nemaju nikakve interne sustave obrazovanja i osposobljavanja. Nije im jasno da se cijeloživotno učenje ne ostvaruje povratkom u klupe učmaloga obrazovnog sustava nego radom i praksom, u skladu s evolucijom poslovnih i tehnoloških sustava – na radnome mjestu.

Nikome nije jasno da vrednovanje i plaćanje zaposlenika u razvijenoj Njemačkoj ili na dalekom Novom Zelandu nije isključivo vezano uz posjedovanje diplome nego ponajviše uz godinama stjecanu realnu i dokazanu radnu sposobnost te prema kvaliteti i kvantiteti učinka. Dakle, potrebna nam je i reforma sustava vrednovanja.

Tuđman je prvi naš lider u povijesti koji je uspio utemeljiti Hrvatsku sa svim obilježjima države. Njegova strategija u stvaranju države i obrambenom ratu temeljila se na zajedništvu nacionalnoga korpusa te stvarnome znanju, stvarnoj sposobnosti i stvarnoj hrabrosti hrvatskoga čovjeka. Ista takva integrativna strategija trebala je biti primijenjena za ustroj političkih, administrativnih i poslovnih sustava u korist održivoga razvitka. Ali Tuđman je, nažalost, prerano otišao, a njegova menadžerska načela hitno i hitro su odbačena. 

Hrvatska je potpuno odbacila globalne međuhrvatske integracije, koje je Tuđman bio pokrenuo. Ostao je strah od „dijaspore koja bira na izborima“. Nameću ga dežurni "politolozi" – lažima i poluistinama. Naime, istina je da više od 4 milijuna onih što pripadaju hrvatskoj dijaspori uopće ne može glasovati. To mogu samo državljani RH, a takvih je izvan Hrvatske svega nekoliko postotaka. Naravno, u skladu s Ustavom RH, milijuni Hrvati u dijaspori imaju pravo upisati se u knjige državljana, a slijedom toga i na popis birača, ali to ne čine jer nadležne institucije nemaju ni promidžbu ni kvalitetne birokratske sustave za jednostavno procesuiranje zahtjeva. To bi trebala biti jedna od najvažnijih reformi. Politika s kompleksom manje vrijednosti i mi, lažima zatrovani narod, uopće ne spominjemo tu i takvu reformu.

Iseljenici i njihovi potomci još nisu potpuno digli ruke od Hrvatske. Razočarani su ali kontinuirano šalju dio svoga teško zarađenog deviznog novca, dolaze u Hrvatsku, troše i darivaju. Oni su naš veliki gospodarski čimbenik. Javnost o tome gotovo ništa ne zna jer naš zavod za statistike nema sustav koji bi utvrdio koliko Hrvata ex-patriota i stranih državljana hrvatskoga podrijetla svake godine dođe u Hrvatsku. Nažalost, za relevantne hrvatske institucije Hrvati nisu turistička kategorija, kao što je to slučaj u Izraelu i drugim državama s učinkovitim i pametnim sustavima. U Izraelu su Židovi iz inozemstva evidentirani kao ponajveća skupina na popisu turista.

Od naše javnosti se čak kriju podaci Svjetske banke da se putem doznaka goleme svote novca naših iseljenika kontinuirano slijevaju u Hrvatsku. Da bi politički, gospodarski i drugi čimbenici u Hrvatskoj mogli planirati i izrađivati studije izvedivosti, učinkovitosti i profitabilnosti potreban nam je potpuno reformirani zavod za statistike. Bez kvalitetnih statistika nema kvalitetnih studija i dobrih odluka. Uostalom, ne prikazivanje istine je gore od laganja.

Samo doznake iz Njemačke, Australije, Austrije, SAD-a, Kanade i drugih iseljeničkih zemalja iznose između milijardu i milijardu i pol dolara godišnje, a o tome šira hrvatska javnost gotovo ništa ne zna. Mi to ne smijemo znati jer su ukupna strana ulaganja u Hrvatskoj manja od toga. Nadalje, Hrvati kao turisti ostavljaju daleko više novca od bogatih Nijemaca. Oni su i najbrojnija turistička skupina. Oni ne dolaze na dva tjedna nego na najmanje mjesec dana. Oni dodatno darivaju devizni novac svojim obiteljima, grade kuće ili kupuju stanove, a na taj način, izravno i/ili neizravno, pomažu gospodarstvu i zapošljavanju te stvaraju veću potražnju za kunom. Laž je da je kuna jaka samo zbog nekakve mudre monetarne i financijske politike. Reforme su potrebne i u HNB-u.

Je li došlo vrijeme da napokon iskreno i mudro pokrenemo proces globalnih interakcija i integracija s milijunima hrvatskih iseljenika i stranih državljana, koji će slijedom tih reformi otkrivati Hrvatsku i svoje hrvatske korijene te u konzulatima zahtijevati upis u knjige državljana? Je li došlo vrijeme da odbacimo laži dežurnih „politologa“ i riješimo se straha od onih koji znaju i mogu učiniti više od nas – za nas, za sebe, njihovu i našu djecu te razvitak Hrvatske.

Umjesto hrvatskih iseljenika sada Hrvatskom prolaze migranti s bliskoga i dalekoga istoka. Iako se među njima vjerojatno prikriva i pokoji terorist, dobro je da smo humani prema izbjeglicama što dolaze u stotinama tisuća uglavnom iz sukobima zahvaćenih islamskih zemalja ali valjda takve osjećaje ljubavi i dobrodošlice zaslužuju i naši Hrvati iz dijaspore, koji nas financiraju i drže na životu. Vrijeme je i za reformu u našim glavama, koje kontinuirano truju lažima u svrhu obrane od „opasnoga dolaska dijaspore i mogućega grupiranja Hrvata u Hrvatskoj“.

Za vrijeme najstrašnijeg razdoblja rata, Hrvati iz dijaspore su, na razne načine, naoružavali i spašavali Hrvatsku s više od 30 milijardi dolara. U Hrvatsku je bilo došlo oko 34 tisuće Hrvata iz iseljeništva. Mnogi su bili prodali svoju imovinu i dio novca prenijeli u hrvatske banke s namjerom da ga investiraju kada rat završi. Mi smo onda, uz pomoć najmanje jednoga stranog špijuna, srušili bankovni sustav. Tada je na Pantovčaku, tijekom jednoga hitno organiziranog sastanka, sa za to odgovornim ljudima, mašući jednim pismom od pet stranica,Tuđman udarao dlanom po stolu i vikao: „Rušite mi Hrvatsku“. Koje pismo je držao u ruci i kako moja malenkost zna za to? Vrlo jednostavno, ja sam mu napisao to pismo, a ljudi koji su bili nazočni na tom sastanku prepričali su mi cijelu dramu.

Nešto kasnije, Hrvatska je bila prisiljena sanirati i gotovo darovati banke strancima, a nekoliko banaka je potpuno propalo. Mnogi Hrvati su se vratili u zemlje koje ih vole i trebaju, a oni koji su namjeravali doći u voljenu Hrvatsku ostali su tamo gdje njihovo učinkovitim radom stečeno znanje i sposobnost imaju visoku cijenu. To je bio početak kraja velikog sna o razvijenoj Hrvatskoj za koju su mnogi ljudi, uključujući mnoge iz dijaspore, dali živote, dijelove tijela i zdravlje. To je bio kraj druge najveće reforme poslije obrane i ustroja suverene države.

Danas, mi, bezvoljni, iskompleksirani, lažima zatrovani i krivim znanjem onesposobljeni narod, vapimo za reformama, a ne znamo koje sve reforme trebamo ni kako ih planirati i odraditi. Je li napokon došlo vrijeme da prestanemo biti tvrdoglavi mazohisti? Je li došlo vrijeme da lustracijom reformiramo sami sebe – ponaosob i kolektivno? Je li došlo vrijeme da konačno pokrenemo našu prirodnu inteligenciju, koja je neupitno iznad svjetskoga prosjeka, odnosno da ponaosob i kolektivno odbacimo  sve otrove koje nam dežurni „stručnjaci“, „politolozi“ i „dobročinitelji“ nude preko medija?