Radna i socijalna sigurnost radnika u Hrvatskoj danas je lošija nego jučer, iako svi očekujemo bolje sutra. Odlaskom iz samoupravnog socijalizma u kvazi kapitalizam počelo je osiromašivanje radnika u korist razno-raznih tajkuna, odabranika, mešetara, kvazi poduzetnika čija se poslovna filozofija temelji na pljački i brzom bogaćenju, što je pridonijelo radnoj i socijalnoj nesigurnosti. Toj nesigurnosti su značajan doprinos dali i mnogi poslodavci, svjesno kršeći pravne propise iz područja rada, za što su rijetki pravno sankcionirani, zatim neefikasnost pravnog sustava, dugotrajni radni sporovi, korumpiranost, sprega politike, tajkuna, pa i pravosudnih tijela, itd.

Očekujući bolje sutra, gledamo prema državama koje imaju kvalitetnije uređen zakonodavni sustav s efikasnijim i djelotvornijim mjerama koje jamče veću radnu i socijalnu sigurnost radnika. Hrvatska ima obvezu usklađivanja našeg radnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, što znači da će se Zakon o radu ponovo revidirati. Sa stajališta radnog i socijalnog prava najvažnija poglavlja pregovaranja bit će poglavlje o zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti te poglavlje o slobodi kretanja radnika, a najznačajnije promjene treba očekivati u području uređenja radnog vremena, korištenja prava na rodiljne dopuste, a posebno u području zaštite na radu.

Vezano uz radno vrijeme, prema Direktivi Europske unije, zemlje članice moraju osigurati minimalni dnevni odmor od 11 uzastopnih sati tijekom 24 sata. Zakon o radu odmor između dva radna dana određuje u trajanju najmanje 12 sati neprekidno, s time da su omogućene iznimke za radnike koji rade na sezonskim poslovima u industriji najmanje 10 sati, ali najviše 60 dana u jednoj kalendarskoj godini, te za radnike na sezonskim poslovima u poljoprivredi, trgovini i drugim neindustrijskim djelatnostima u trajanju od 10 sati.
 

Direktiva, u pogledu tjednog radnog vremena, a u skladu s potrebom zaštite zdravlja i sigurnosti radnika, obvezuje članice da poduzmu mjere kojima osiguravaju da prosječno radno vrijeme za svako razdoblje od sedam dana, uključujući prekovremeni rad, ne prelazi 48 sati. Razdoblje u kojem se utvrđuje prosječan tjedni fond sati ne smije prelaziti četiri mjeseca. Zakon o radu posebno propisuje najdulje trajanje punog radnog vremena (40 sati tjedno), te najduže trajanje prekovremenog rada u jednom tjednu (najviše 10 sati). Zbroj tih sati prelazi vrijeme iz Direktive za dva sata, a dodatno tome neusklađenost se pojavljuje u slučaju preraspodjele radnog vremena, koju naši propisi dopuštaju do 52, odnosno u određenim slučajevima i 60 sati tjedno, koje vrijeme se temeljem zakonske odredbe preraspodjeljuje unutar kalendarske godine, a ne četiri mjeseca.
 

Roditeljski dopust, prema Direktivi Vijeća, jamči muškarcima i ženama radnicima individualno pravo na roditeljski dopust s osnova rođenja ili usvajanja djeteta kako bi im se omogućila skrb za to dijete u trajanju najmanje tri mjeseca do dobi od osam godina. Polazeći od promicanja jednakih mogućnosti, to bi pravo, u načelu, trebalo biti zajamčeno na neprenosivoj osnovi. Uvjeti pristupa trebaju se definirati zakonom ili kolektivnim ugovorom u zemljama članicama, pri čemu zemlje članice mogu odlučiti da se taj dopust jamči s osnove punog ili nepunog radnog vremena, pojedinačno ili u obliku vremensko-kreditnog sustava, može se uvjetovati prethodnim radom, ali ne dulje od godinu dana, utvrditi vremenske rokove za obavijest poslodavcu o korištenju tog prava. Istodobno, omogućuje se zakonom definirati okolnosti u kojima je poslodavcu dopušteno odgoditi jamčenje roditeljskog dopusta iz opravdanih razloga vezanih na djelovanje poduzeća, kao što su slučajevi obavlja sezonskih poslova, gdje je nemoguće naći zamjenu u roku propisanom za obavijest, tamo gdje se značajan udjel radne snage istodobno prijavljuje za roditeljski dopust ili tamo gdje posebna funkcija koju radnik obavlja ima stratešku važnost.
 

Što se godišnjeg odmora za radnike EU-a tiče, zemlje članice trebaju poduzeti potrebne mjere kako bi osigurale da svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor od najmanje četiri tjedna u skladu s uvjetima za ostvarivanje tog prava i pod uvjetom da je takav odmor propisan nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom. Najkraće trajanje plaćenog godišnjeg odmora ne može biti zamijenjeno novčanom naknadom, osim ako nije došlo do prekida radnog odnosa. Zakon o radu najkraće trajanje godišnjeg odmora određuje u radnim danima, i to najmanje osamnaest radnih dana. Međutim, kako se prema Zakonu u te dane računaju i subote (ako drugačije nije dogovoreno), to znači da Zakon jamči radniku pravo na tri, a ne četiri tjedna godišnjeg odmora.

Područje zaštite na radu jedno je od najznačajnijih područja jer regulira uvjete zaštite zdravlja i života radnika. Na žalost, u Hrvatskoj je prošle godine zbog neadekvatne zaštite na radu smrtno stradalo 45 radnika, dok je dvije i pol tisuće radnika ozlijeđeno. Najčešći razlozi nesreća na radu su ti što mnogi poslodavci štede na zaštitnim sredstvima- opremi i tako slabo zaštićeni radnici česte su žrtve ozljeda i stradavanja na radu. Hrvatska će na području zaštite na radu morati implementirati više od 30 direktiva EU-a.

Prihvaćanje Direktiva i standarda EU-a, prema našim očekivanjima, u značajnoj će mjeri dovesti do boljih i sigurnijih radnih uvjeta. Međutim, istodobno iskazujemo zabrinutost time što se aktivnosti na tom području u Hrvatskoj svode isključivo na normativno usklađivanje zakonodavstva, bez analize stvarnih troškova koji će time nastati za poslodavce i mogućih posljedica za zaposlene.Još kad bi mogli plaće, mirovine, životni standard i navike pojedinih poslodavaca prema radnicima uskladiti s razvijenim zemljama EU-a, a nezaposlenost dovesti u njihove okvire - tada bi ta Europa bila ostvareni san svakog Hrvata.